Anka.Duper.org

U tom našem takozvanom skloništu svi smo pričali svoje priče. Najviše o tome tko je što doma ostavio. Tako jedan konavljanin iz Pridvorja govori da mu je u kominu ostalo 16 pršuta, a u magazinu i ne sjećam se koliko bačava vina. Žali što u svaku nije stavio otrov jer će okupatorska vojska piti. Tada sam mislila da izmišlja jer nijesam mogla ni misliti da toliko bogatstvo postoji u pojedinaca. Kasnije sam saznala da je to istina a bilo je u Konavlima još mnogo porodica koje su bile vrlo imućne. Pročitaj ostalo »

Sada, 2009., mi je sedamdeset godina života. Znači moja sjećanja naviru od svršetka drugog svjetskog rata. U tom razdoblju jako se puno promjenilo od života, tehnike, uvjeta stanovanja i t.d. Zato ću opisati moja sjećanja od najranijeg djetinjstva. Nastojat ću pisati općenito, iako je to ponekad nemoguće, jer moja sjećanja se vraćaju na mene i moju porodicu. Pročitaj ostalo »

Miše Galjuf, siječnja 1996.

Nije mirisalo na dobro u bivšoj državi još onda kad je odlučio poći u Italiju. Sjećam se toga ranoga jesenskoga jutra 1987. godine kad sam iz doma s prozora gledao njegov stvarima pretrpani stari auto kako prolazi magistralom. Nikola je prošao put Grada, ali ga je put vodio puno, puno dalje. Život ga je primorao na novi početak izvan domovine. Ta mi se slika usjekla u sjećanje. Nastala je neobična tišina nakon utihnuća karakterističnoga kloparanja odlazeće Škode. Nikakav se zvuk više nije čuo. Ispunila me neka zebnja, slutnja skorih ratnih stradanja. S jedne strane osjećaj tuge, a s druge opet neka čudna misao. “Blago tebi, Nikola, ti barem izlaziš iz balkanske krčme prije nego do kraja ugasne svijetlo!” Nije lako poći, ali znam da se nećeš izgubit. Nije ni Italija preko svijeta, možda je i dobro da se nađeš tamo! Dan prije smo se pozdravili, rastanak ko i svaki drugi. A svi su opet različiti, svatko ostane s nekim svojim mislima. Pročitaj ostalo »

1970.

smrću Ilije Kobasice, gasi se to prezime;

1972.

napravljen je asfaltni put u Zavrelje;

1974.

postavljena je električna rasvjeta u selo;
Đuro Vukić s porodicom useljava u novosagrađenu kuću; Pročitaj ostalo »

ZAVRELJE

Obitelj Duper

Poslije Prvog svjetskog rata iz kuće Petra Duper (naša porodica), u Ameriku su pošla tri brata: Mato, Ivan i Ilija. Nikada se nisu vratili a tamo su teško živjeli pa se i ne zna kada i gdje su umrli Ivan i Ilija. Mato (Matko) je dočekao duboku starost te umro u Limi. Pročitaj ostalo »

U doba moje mladosti, šezdesetih godina prošlog stoljeća, a i ranije, mladoženja je suprugu dovodio u svoju kuću da bi živjeli i radili sa njegovim ukućanima.

Tri tjedna za redom, nedjeljom preko sv. Mise, svećenik obavještava da par želi stupiti u brak, po imenu i prezimenu, te ako netko zna zapreku neka javi. Tek četvrta nedjelja je svadba. Pročitaj ostalo »

Mladi su se družili, šetali samo nedjeljom i svecom te sretali kao slučajno a simpatije su našle načina da budu u istom društvu. Poslije izvjesnog vremena šetali su sami nedjeljom popodne. Ako su odlučili da se zaruče mladić najprije dolazi da se upozna s njenim roditeljima, da oni znaju s kim njihova kćer izlazi. Dolazi sam na objed ili večeru, a tada bi se reklo – ušo je u kuću. Pročitaj ostalo »

Prezime Duper datira iz šesnaestog stoljeća, kad su doseljeni pučani formirali svoja prezimena na ovom području. Obitelj Petra Dupera u Zavrelju živi preko tristo godina. Pročitaj ostalo »

Stjepan Duper pok. Nikole

Dundovi Lovro, Jozo i otac Nikola uvijek su govorili da se bavljenje trgovinom i mesom prenosi s koljena na koljeno preko 200 godina. U selu Zavrelju počeli su u Stranju gdje se živjelo i tu su se rađala djeca. Stranj se nalazio na važnom mjestu jer pored njega prolazi put, preko vrha brda Malašnice, za Hercegovinu. Za vrijeme Austrije put je proširen i uređen pa su njime prolazili konji s karima do na vrh jer onda se gradila štreka za željeznicu. Kari upregnuti u konje ovuda su prenosili namirnice i sve što je trebalo radnicima na štreki. Pročitaj ostalo »