Odlazak u Ameriku poslije Prvog svjetskog rata

ZAVRELJE

Obitelj Duper

Poslije Prvog svjetskog rata iz kuće Petra Duper (naša porodica), u Ameriku su pošla tri brata: Mato, Ivan i Ilija. Nikada se nisu vratili a tamo su teško živjeli pa se i ne zna kada i gdje su umrli Ivan i Ilija. Mato (Matko) je dočekao duboku starost te umro u Limi.

Naš dundo Ivan Duper pok. Petra, bio je problematična ponašanja. Volio je trošiti a malo raditi. Odlučio se kao mladić otputovati u Srbiju i tamo početi novi život. Braća su mu priskrbila novca koliko su smatrali da mu pripada, pa je otputovao.

Međutim nakon izvjesnog vremena, kad je sve potrošio, vratio se doma pa je sada tražio da mu plate put u Ameriku. Zadužili su se pa su mu i to udovoljili. Otputovao je a nikada se nije javio. Kada je njegov brat Nikola bio u rezervi u Crkvicama susreo je jednog čovjeka koji se vratio iz Amerike. Pitao ga je što mu je Ivan, jer je on s njim radio na jednom ranču. Izgleda da je i tamo Ivan vodio buran život. Poslije toga nitko od rodbine nije čuo za njega.

Obitelj Tonković (ispričao Antun Tonković pok. Pava)

Iz njegove obitelji pošla su dva brata u Ameriku. Stariji je radio i dobro zaradio. Došo je doma na viđenje, oženio se od Mišare iz Vrela i odveo ženu u Ameriku. Imali su i djecu, ali poslije izvjesnog vremena sve mu je propalo te je umro kao siromah u tuđoj zemlji.

Mlađi je pošao poslije njega, ali svojim putem. Pisao je doma da teško radi na berbi kukuruza a spava na slamarici. Ustaje u ranu zoru ili prije, te putuje daleko do mjesta rada, tako kad se svane da su već u berbi, pa tako sve do noći. Piše također da bi mogao kupiti krevet, ali često se sele pa nema svrhe. Roditelji su mu na to odgovorili neka se vrati, a on njima odgovara “volio bi da me nema, nego da se vratim siromah”. Poslije toga više nisu čuli za njega, te ne znaju kako je završio.

OBOD

I iz Oboda se također poslije prvog svjetskog rata odlazilo u Ameriku. Putovalo se jedrenjacima, pa bi više puta putnici izgubili pojam o vremenu. Neki nisu ni znali koliko su dugo putovali, mjesec ili dva.

Jedan od njih je bio i Ivo Natrlin iz donjeg Oboda. Kad je došao u Ameriku radio je najteže poslove te je sve više čeznuo za rodnim krajem. Pisao je kući kako mu je teško. Zaradio je toliko da plati kartu za natrag. Najprije je pisao svojima: “doma je doma, doma je doma, doma je doma” i tako cijelo pismo, a onda se ukrcao na brod i doputovao.

On je bio jedan od rijetkih koji je priznao svoj neuspjeh. Kasnije se oženio za ženu koja nije imala brata koji bi ostao na imanju, pa se doselio u Gornji Obod.

Poslije prvog svjetskog rata u Ameriku je otputovao i prijatelj moga oca iz Oboda. Zvao se Marko a nadimak mu je bio Đivin. Nagovarao je i prijatelja, moga oca, da ide s njim međutim on nije pristao ostaviti svoje selo i poći u nepoznato. Marko je bio veliki optimista i mislio je da će se tamo brzo obogatiti te poslati mome ocu kartu da i on dođe. Samo mu je jedamput pisao i nikad više. Nije se obogatio, a nije se nikada ni vratio. Moj je otac uvijek za njim žalio, jer da je ostao na svom malom imanju sigurno bi bio zadovoljniji. Nijesam sigurna ali mislim da nije imao braće i sestara. U ono doba velike bijede ovakvih slučajeva je bilo mnogo.

Još jedan istiniti događaj iz razgovora s Antunom Tonkovićem pok. Pava. On se kao i ja voli prisjećati starih vremena. Njegov djed Ilija, (Ilija je brat našega djeda Petra) također je iza prvog svjetskog rata pošao u Ameriku da štogod zaradi. Međutim, tamo se u teškim uvjetima kako se živjelo i radilo, razbolio od groznice (malarije). Vratio se teško bolestan. Obratio se za pomoć susjedi Kati Duper – Ilkuši (to je naša dalja rodbina). Ona ga je izliječila travama. Tražio je od nje taj lijek da ga odnese u Ameriku, ali mu ona nije dala. Rekao joj je da bi se i ona i on obogatili, jer je bilo mnogo bolesnih od malarije.

Kasnije je travama znala liječiti Perova baba Marija Duper, ali ni ona svoje znanje nikome nije prenijela.

svibanj, 2006.

Komentari su zatvoreni.