Dan sprovoda

Bolovalo se pa i umiralo u svojoj kući. Kad bi došao taj žalosni dan nije se palila vatra nego bi, dok je mrtvac u kući, kuhala rodbina i prijatelji uz dogovor tko će skuhati ručak, tko večeru, a donosio se i imbričić kafe. U kući je uvijek bio netko od rodbine i prijatelja da se ožalošćeni ne osjećaju osamljeno.

Oko pokojnika su gorjele šterike ili lumini a na stolu krštena voda u čaši sa grančicom masline pa bi, oni koji su dolazili pomoliti se uz odar, poslije molitve mrtvaca poškropili vodom krštenom. Cijelu noć je netko od rodbine ili prijatelja presjedio uz mrtvaca da pripazi na upaljene svijeće ili lumine.

Kavsu sa mrtvacem nosili su četvorica ljudi iz sela pa bi se mijenjali nekoliko puta ako je groblje daleko. U dvorištu kuće okupili bi se oni koji će ići za sprovodom. Počastilo bi se kafom, vinom ili rakijom u kupicama ili kikaricama bez pjatina.

U Župi je bio običaj, koji se održao do danas, da se u kuću pokojnika prije sprovoda odlazi s bocom vina ili rakije. Obično bi išli muškarci. Prije pedesetak godina, kada je bila oskudica od svega, ponekad bi donijeli bocu od dvije litre vina koju bi trebalo preliti, bocu vratiti, a sa prazne boce bacio bi se čep.

Poslije sprovoda dolaze žene “s časti”, a to je: kafa, šećer, beškot i keksi. Nastojalo se doći u prvom tjednu, jer su ukućani doma, a sedmi dan je sv. Misa za pokojnika.

Napominjem i to da bi se, čim dođe do smrti, pritvarale skure na prozorima u znak žalosti a isto tako i na kućama kuda je prolazila pogrebna povorka.

Komentari su zatvoreni.