Obod, selo moga djetinjstva

Moja sjećanja datiraju od poslije drugog svjetskog rata pa do šezdesetih godina, kada sam odselila.

Obod je lijepo malo selo od dvadesetak kuća zbijenih jedna uz drugu, pored ceste s pogledom na Cavtat. S Cavtatom je spojen pješačkim dosta širokim putem između baština koje su sve bile obrađene. Mještani su se bavili isključivo zemljoradnjom, a moji pretci su imali i tratku za ribanje.

U selu je tada živjelo 19 porodica, a to su:

devet porodica Guljelmović

pet porodica Sturica

dvije porodice Natrlin

jedna porodica Vidak

jedna porodica Turčinović

jedna porodica Skurić

Donji Obod (Sutivan)

Na Baletinovu

Ivo Baletin

Vlaho Lučić

Na Sutivanu:

Ivo Herendija

Ivo Zore

Andro Arćanin

Božo Anić

Mato Saulović

Niko Natrlin

Iz gornjeg Oboda put prema Cavtatu vodio je ovako:  na vrh Podola, niz Kostantovo, do Velike rijeke, zatim Između peča do Male rijeke, te preko Carina na Plosni rat, tada Između međa u Tihu, a Tiha je tada bila predgrađe Cavtata. Moram još reći da do Baletinova, gdje su bile samo dvije porodice; Baletin i Lučić, a istočno do Zvekovice nije bilo ni jedne kuće.  Od Zvekovice široki put je vodio u Cavtat, ali cesta nije bila asvaltirana.

U Tihoj su tada bile tri kuće i sanatorij za plućne bolesti, vlasništvo dr. Novakovića. Stanovao je odvojeno u jednoj od spomenutih kuća, a sada u toj kući živi porodica Bošković. Nedaleko od te kuće je porodica Mata Moretti, te dvorac Baltazara Bogišića, gdje je u jednom dijelu stanovala obitelj Đurković. Dalje prema Cavtatu crkvica i u blizini hotel “Cavtat”.

Poviše sela je crkva sv. Ane pa je i Krsno ime u selu na taj dan 26. srpnja. Sjećam se da se za sv. Anu svaka porodica posebno pripremala, jer se pozivala svojta i prijatelji na objed. Poslije svečanog objeda, štrudel od domaćih jabuka i slatko od griza.

O crkvici poviše sela nijesam uspjela mnogo saznati, čak ni kada je sagrađena.U kronici župnog ureda u Cavtatu, a koju ažurno vodi cavtatski župnik don. Mirko Maslać nalaze se neki zapisi. Crkva je veličine 7,7m za 4,2m, te apsida 1,99m. S vanjske strane ožbukana je mramorinom. Pred crkvom je u klesanom kamenu postolje za barjak.

Tu su i četiri groba orjentirani kao i crkva zapad-istok s kamenim pločama. Dvije srednje ploče su čitave, a u prvoj trećini gornjega dijela nalazi se uklesan maleni cvijetić. Druge dvije ploče ovima sa strane bez ikakvih su oznaka. Obadvije su oštećene u zadnjoj trećini ploče s desne strane. S istočne strane crkve, pa u nivou niže imaju dva groba bez oznaka. Pokojnici su pokopani u zemlju. Crkva ima zidani oltar sa GROPCEM i drvenom maskom s prednje strane.

A sada ću ispričati jedan događaj koji je također zapisan u kroniku župnog ureda Cavtat, a napisao je don. Mirko Maslać.

Naime, 2005. godine baš na Krstov dan, bila je po običaju sv. Misa u sv. Ane. Tom prilikom se i blagoslovila restaurirana slika sv. Ane, jer je bila jako oštećena. Iza sv. Mise don Mirko je govorio nešto o toj slici, a kroz to vrijeme desetak osoba koji su se tu nalazili čuli su šum vode kao da teče. Don Mirko nije čuo ništa. Miho Sturica pok. Andra je sve to ispričao kod kuće svojoj tetki Ani devedesetdevetogodišnjoj starici koju je pamćenje još dobro služilo. Ona je Mihu ispričala da se još nešto davno dogodilo. Naime, ona pamti da se crkvica trebala graditi malo dalje u brdu pa je tu slika odnešena, ali su je sutradan našli na ovom mjestu, te je crkva ovdje i sagrađena.

U moje djetinjstvo sve se kuhalo na popretu t.j. ognjištu, a voda se donosila u brokama s vode (to je bio izvor poviše sela). Posebno bi donijeli bročicu za piće, malo prije objeda da bude freška.

Negdje pedesetih godina prošlog stoljeća mještani su svojim radom doveli vodu s vode u svaku kuću. To je bila velika olakšica domaćicama. Mislim da je već 1955. provedena i struja pa su se pomalo počeli zaboravljati feralići i lampe na petrolje.

Pred veče bi se vraćali iz baštine, te bi ljudi sišli malo na razgovor “pod murvu” iako tada tu nije bilo murve, a blizu njih na gumnu bi se okupila omladina i djeca. Za to vrijeme bi domaćice namirile živine i skuhale večeru. Večeralo se obično malo zeleni pod ulje, te po komadić mesa od objeda, ali često i samo patata na salatu. Svaka kuća je imala kravu, dvije svinje, konja, a neke još i ovce, te obvezno kokoši. Kokoši su slobodno šetale po dvorištu pa su jaja bila vrlo ukusna.

Kako se siromašno živjelo može se zaključiti i po tome da se hrana uglavnom proizvodila u domaćinstvu. Ako netko dolazi u goste kupili bi 10 dkg sirove kave, ispržili u tamburiću, te onoliko koliko je potrebno samljeli u mlincu. (čuvam jedan mlinac iz toga doba.) Više puta bi ponešto i prifalilo, pa bi domaćica pošla u susjede pozajmiti kikaricu rizi ili cukara, dok kupi pa će joj vratiti. Pasta – lozanje su se pravile doma od domaćega brašna.

Ovo je samo jedan dio od dragih mi sjećanja na moje selo, a još ću opširno pisati i samo o mom djetinjstvu i dječjim zapažanjima.

Anka Duper rođ. Guljelmović

Lipanj 2005.

Komentari su zatvoreni.