S obzirom da sam u “Aktivnostima Maristelle i Nikole Duper” opisala dobar dio našega boravka u Padovi, sada ću prepisati djelove “Dnevnika” kako smo se mi osjećali čekajući povratak kući.
Najprije moram reći da su nas naši primili otvorenoga srca i puni pažnje i suosjećanja. Čekala nas je večera, topla kuća, banja, te nova roba da se presvučemo. Bili smo mirni i sretni, ali pomalo izgubljeni. Nakon par dana Maristella mi je u ruke stavila svežanj ključeva, te govori: “ovaj je od rašćela, ovaj od kuće, ovaj od stana, a ovaj od garaže”. Pitala sam se zašto mi daje sve te ključeve, nama ne trebaju, jer mi ostajemo samo desetak dana, dok se rat u Dubrovniku smiri, a mi se malo odmorimo. Tako smo mi mislili. S nama je bio i rođak Ivo Galjuf koji se zadržao neko vrijeme na putu prema Njemačkoj.
Maristela je ponudila, ako želim, da ja kuham što mi volimo. Odjednom je trebalo nahraniti petoro prognanika, a njih je bilo troje, svima osigurati smještaj i hranu. Imala sam osjećaj da je samo meni neugodno.
Maristella mi je pokazala prodavaonice gdje ću kupovati, te sam počela kuhati. Mijesila sam i kruh, jer sam mislila da je jeftinije. Pero je za to vrijeme slušao sve vijesti na radio Zagrebu.
Naš unuk Petar nam je bio velika radost, a u prijepodnevnim satima smo čuvali i kćerku Maristelline prijateljice, koja je imala samo osam mjeseci. U jutro je Petar bio u vrtiću, a mi s Đulijom u šetnji. Popodne smo šetali mi dvoje, a kako sam bila u velikoj depresiji Maristella je mislila kako da me trgne iz toga stanja, pa mi je od prijateljice pozajmila šivaću mašinu da se zabavim šivajući. Suzi mi je također puno pomogla. Za njenog sina Petra, Maristella se potrudila da pohađa vrtić s našim Petrom, te tako uči talijanski.
Sutradan poslije Nove Godine Ivo se vratio iz Njemačke, te je ostao kod Nikole do 16. siječnja, kada je otputovao u Dubrovnik, a isti dan došao Aco u posjet Suzi i Petru. Ostao je četiri dana, a onda se i Suzi odlučila da se svi vrate u Dubrovnik.
Dok je Ivo bio s nama često smo popodne igrali briškulu, a Pero slušao vijesti.
Kad smo ostali sami Maristella i Nikola su se trudili da nam olakšaju prognaničke dane, te nas često vodili autom na izlet. Bili smo 2-3 puta kod Maristellinih roditelja, ali samo smo čeznuli za povratkom. Obišli smo i okolicu Padove. 26. siječnja izlet na brežuljke iznad Padove, te poslije par dana na drugu stranu, da nam pokažu bogatstvo pokrajine Veneto.
Nas je najviše veselilo kada smo išli pakovati hranu i robu za Dubrovnik. Tada bi posebno poslali  pakete Stijepu, Niku, Aniti i Acu na njihove adrese.
Tamošnji Hrvati su također bili vrlo suosjećajni i dobri, puni razumljevanja. Posebno nam je ostala u sjećanju gospođa Benacchio, koja nas je razumjela, jer je i ona za vrijeme drugog svjetskog rata iz Banja Luke prebjegla u Italiju, te se tamo udala u vrlo bogatu i uglednu obitelj. Ona nas je često obilazila i darivala. 21. ožujka 1992. godine došla je po nas s autom, te nas odvela u svoj ljetnikovac, koji se nalazi kod mjesta Abano Terme. Prekrasna stara vila s velikim vrtom, a sve je dobro održavano. Pero joj je porezao i uredio cvijeće, a mi smo dvije brale žućenicu da se zabavimo.
Sutradan je nedjelja, Nikola ne radi, pa smo pošli u Vicencu, na poziv gospođe Nataše Medović i njenog supruga Erwina, talijana koji izvrsno govori hrvatski jezik. Imaju veliki stan pun umjetnina, jer je ona pranećakinja našega slikara Celestina Medovića s Pelješca. Imaju sina Igora i kćer Tajgu – studenti. Iako rođeni talijani govore hrvatski jer gospođa Nataša smatra da djeca najprije moraju naučiti materinji jezik.
10. svibnja
Odmah u jutro smo krenuli na izlet u Kjođu (Chioggia), lijepo malo ribarsko mjesto. Nikola je mislio da će tati biti ugođaj biti pokraj mora. Prošetali smo pogledali izloge pa je Pero odlučio kupiti mrežu, ali doći će opet jer je danas nedjelja, pa su trgovine zatvorene. Vidjeli smo samo u tom mjestu usidrenih ribarskih brodova (koča), mislimo da ih ima više nego u cijeloj Hrvatskoj.
23. svibnja
Nikola je odvezao tatu u Kjođu kupiti mrežu. Kupio je gavunaru. Sutradan smo posjetili velesajam u Padovi, gdje je u organizaciji radila i Maristella.
26. svibnja
Ove dane slušamo na radio da naša vojska napreduje u dubrovačkom zaleđu. Prije par dana oslobođena su sela oko Stona i Slanoga, pa će se uskoro vraćati izbjeglice. Danas se povukla srpska vojska iz Mokošice, te je u 14,40 sati na Kriznom štabu zavijorila hrvatska zastava.
27. svibanj
Danas je veliki dan. Često zvoni telefon. Nikoli javljaju prijatelji, a mi slušamo na radio da se srpska vojska povukla sa Žarkovice, Brgata, Dupca i Župe, sve do Duboke Ljute. Znači Grad i Župa su slobodni. Večeras nas je posjetila Lela Nikšić (dubrovkinja), pa smo otvorili bocu šampanjca i proslavili. Odlučili smo da za dva-tri dana idemo doma, jer Nikola do Rijeke vozi pomoć.
29. svibanj
Veselje je kratko trajalo. Popodne je zvala Nikolina prijateljica i rekla lošu vijest. U 12,40 sati počeo je napad na Dubrovnik. Slušali smo radio. Kod nas je bila i Nataša Medović. Nikola nam ne da da se vraćamo u Grad dok je ovako opasno, jer tuku Grad i okolicu sa topovnjača, te s Ivanice i Mećajca. U veče je zvao Niki, koji živi u Sloveniji. Pita znamo li kako mu je majka Adela. Mi se s njom često čujemo.
30. svibanj
Opet je danas popodne nastavljen napad na Grad i Župu od Mlina do Dupca. Tamo je naša vojska. Tuku sa tri topovnjače, koje se nalaze kod Mrkana i Bobare, te sa Ivanice, Mećajca i brda poviše Plata. To slušamo na radio Zagrebu. Naša vojska je oštetila jednu topovnjaču, pa su je druge oteglile u Boku Kotorsku. Večeras je izglasan opći embargo prema Srbiji i Crnoj Gori uključujući i naftni.
1. lipanj
Jučer u 9,40 sati počeo je napad na Dubrovnik i trajao cijeli dan. Četiri dana se bombardira Dubrovnik.
3. lipanj
Jučer je bio miran dan za Dubrovnik, a čuli smo da je naša vojska zauzela Ivanicu. Nije dugo trajalo jer je jutros u 5,30 sati opet počeo napad na Grad.
7. lipanj
Već deseti dan u Gradu traje opća opasnost. Po Gradu i Župi se i dalje puca. U Župi se vode borbe. Jučer je jedan naš vojnik poginuo, a troje je ranjeno. Čekamo da se malo smiri, pa bi pošli u Grad da smo bliže kući. Ovdje nam je lijepo, Maristella i Nikola se trude da se osijećamo kao kod kuće, ali zove nas zavičaj. Čujemo da su naši zauzeli Župu do Plata. Brod iz Dubrovnika ne saobraća s Cavtatom, pa se već petnaest dana ništa ne zna za 3.500 ljudi koji su ostali u Cavtatu i Konavlima. Doma su se već vratili Niko i Nane, Pero je u vojsci, a Ane s djecom u Istri.
Danas je Nikoli rođendan, ali ga on provodi radno. Bio je s ekipom na snimanju u Veneciji.
8. lipanj
Stalno slušamo radio. Naši po malo napreduju. Oslobađaju Popovo polje, te napadaju Trebinje. Četnici već danima uništavaju Sarajevo, ali je danas vijest da su oslobodioci zauzeli jedno brdo na kojemu su do sada bili četnici.
Večeras se među Hrvatima u Padovi govori da je šesta flota krenula prema Jadranu, a gospođa Franasović govori Nikoli na telefon, da su u Sarajevu zarobili “bele orlove” (to su Šešeljevi krvnici), odveli su ih na jedan neboder i pustili da poletu.
12. srpanj 1992.
Dugo nijesam ništa napisala. U međuvremenu smo se dva puta pripremali da otputujemo u Grad, ali kad se mi spravimo onda počne bombardiranje i moramo ostat. Pero je, zbog zdravstvenih razloga presto pušit. Nikola mu je nabavio ljekove, pa mu je odma bilo bolje. Maristella i Petar su u Auronzu. Ona tamo radi pet tjedana. Našla je posao Suzi i Acu. Zasada im dobro ide. Prošle sedmice smo bili u Trevisu, na poziv Meri i Đura Drobac, na večeri. Tamo je i njegova majka, pa sam se s njom rado  ispričala. Nikola šalje kamion brašna u Makarsku, a priprema i izložbu pok. Pava Urbana u Padovi.
Kod nas u Župi je opet pravi rat. Čujemo da su naši došli do Trebinja, pa zato oni pucaju po Gradu razornim granatama. Prije četrnaest dana t.j. 29. lipnja Grad je strašno bombardiran. Bilo je četvero poginulih i dvanaest ranjenih. Taj dan je poginuo i sin Mare Lukšić (16 godina), u hotelu “Imperijal”.
Nikola ima dobra poznanstva bogatih i uglednih ljudi u Padovi, pa nam često telefoniraju.
17. srpanj
Danas je Nikola poslao kamion brašna, te odjeće i obuće u Makarsku.
25. srpanj
U Padovi je organizirao izložbu pok. Pava Urbana, te uz izložbu konferenciju za štampu, na kojoj je sudjelovao sveučilišni profesor iz Zagreba gospodin Petar Selem.
26. srpanj 1992. – P O V R A T A K
Nikola nas je odvezao u Rijeku na brod. Dobio je za nas najbolju kabinu, a tamo smo susreli Mariju i Anu iz Vrela s djecom. I Ana se vraćala doma.