Već u toku ljeta 1991. godine u Dubrovnik su stigle izbjeglice iz Vukovara, uglavnom žene i djeca. Smješteni su u hotel “Jadran” u Lapadu. Tužno je bilo sretati ih putem žalosne, izgubljene, obično s najlon kesom u ruci. Jedno jutro u hotelu “Astarea” gdje sam radila govori mi moja prijateljica Ana Knego: “dolazi pomalo i jesen, a izbjeglicama fali odjeće. Jučer je bila moja mama te im odnijela nešto što misli da bi im bilo potrebno. Hoćemo li i mi pripremiti nešto odjeće i obuće pa poći?” Složila sam se. Ujutro mi govori: “znaš što mi je rekao muž? Odnesi im ali znaj da nas očekuje isto”. Mi smo se tome smijale, i mislile kako je on veliki pesimista, jer nijesmo vjerovale da će do toga doći.
15. rujan 1991.
Cijeli dan kao i nekoliko prethodnih dana vidimo vojne brodove ispred Kupara. Njihovi motori se čuju i po noći, a po danu pristaju.
16. rujan
U Kuparima je dugo smještena vojska JNA a u sklopu je i vojno odmaralište. Oni su se odmah predali, te noćas brodovima prevoze opremu i vojsku. Neki vojnici su dezertirali. Sada su hoteli u Kuparima pod upravom Općine Dubrovnik i MUP-a Dubrovnik.
17. rujan
U 23,30 sati zračna uzbuna u cijeloj Hrvatskoj, a to je proba da se utvrdi koliko smo spremni za eventualni rat. Tada sam se zatekla u bolnici u Dubrovniku na odjelu. Sutradan se ispraznila bolnica, samo su ostali najteži bolesnici. Obučavaju se zdravstveni radnici kako zbrinuti povrijeđene.
18. rujan
Saznali smo da su četnici na Ivanici spremni za napad na naše područje. Svi naši dobrovoljački odredi su na zadatku, a mnogo žena i djece je pošlo u Dubrovnik provesti noć. Nije se dogodilo ništa. Anita i ja smo prespavale kod Suzi, a Pero je ostao kod kuće.
23. rujan
Cijeli je dan bilo pucnjave na Debelom brijegu (granica sa Crnom Gorom), a više se ne može do Herceg Novog. Nijesu prelazili na našu teritoriju. Iz Vitaljine (selo najbliže crnogorskoj granici) je iselilo oko 140 žena i djece. Za njih je otvoren hotel “Minčeta” na Babinom kuku. Već od ranije žene i djeca iz Postranja i Brgata spavaju kod rodbine u Gradu. Ovu noć je bilo pucnjave s Ivanice. Jedna granata je pogodila privatnu kuću i izazvala požar, koji je brzo ugašen. U kući tada nije bilo nikoga.
25. rujan
U Konavlima se i dalje puca. Mještani tih sela nijesu naoružani, ali bi htjeli braniti svoj dom. Poneko ima svoju lovačku pušku i to je sve. Po noći su se uključili i brodovi pa gađaju topovima. Nema mrtvih ni ranjenih. Danas smo organizirali Crveni križ, koji će djelovati u Župi.
26. rujan
Puca se sve jače. Već postaje opasno na kraju Konavala. Danas iseljavaju sela: Pločice, Vodovađa i Mikulići. O stanju na našem području radio Dubrovnik izvještava 24 sata. Noćas je i Dubrovnik zamračen. I pored toga održava se koncert u crkvi Male Braće. Pokušali su desant u luku Molunat, ali su odbijeni. Puca se sa brodova, a bačeno je i nekoliko bombi.
27. rujan
Dogovoreno je primirje sa komandom u Kumburu. Izvršen je desant na Velu Luku, ali se ne ratuje. Danas trebaju doći promatrači Europske Zajednice.
29. rujan
Malo se smirilo, pa Krizni štab poziva građane da se iz hotela vrate u svoja sela da bi se normalizirao život.
30. rujan
Jutros oko osam sati Župu je nadlijetao avion, a ni po noći nije bilo mirno. Pucalo se s Ivanice, bačena je jedna svijetleća raketa i čule su se dvije detonacije. Pucalo se na Postranje ali nema štete. Smjenjeno je vrhovništvo Vojno-pomorske oblasti Boka, a novi su obećali osvojiti teritorij do Dupca i pripojiti ga Crnoj gori, gdje je mobilizacija. Ovo slušamo na radiju.
01. listopad
Jutros u 6,30 sati počela je jaka paljba iz pravca Ivanice. Zvoni telefon i Adela, moja rodica iz Grada plače i strahuje da će sve uništiti. Odmah smo se obukli, jer smo još bili u krevetu, probudili kćer Anitu, a pucalo je sve jače. Dakle POČEO JE RAT I U NAŠEM KRAJU. Anita je uzela svoju već pripremljenu bursu s najnužnijim potrepštinama i pošla u sklonište. Pero je prenosio sve vrijednije knjige i aparate u Nikolinu sobu. Cijeli dan je bez prestanka pucalo iz topova i minobacača i sa Ivanice i u Konavlima. Nestalo je struje, jer je oštećeno postrojenje u Komolcu. Zvala je Maristella, a kasnije i Nikola. Oni su poslali apel TV centrima u Italiji za pomoć da se zaustavi rat i bombardiranje Dubrovnika. Popodne puca i topovnjača s mora, a većinom gađaju Kupare i Plat. Oštećena je crkva Gospe u Platu, Hidrocentrala također, te zapaljena šuma. Nadlijeću avioni u niskom letu. Jezivo je. Mi smo se smjestili u Nikolinu sobu u prizemlje, te smo presjedili cijelu noć sa Madom, Stjepom, Nikšom i Lukom, a spavali smo naizmjenično. Već su mnogi iz susjedstva pošli u Grad.
02. listopad
Jutros je Pero zaključio da nam je sigurnije u Zavrelju, jer minobacačima pucaju, kako je on zaključio, sa “Vidovog groblja”, a to se nalazi koso poviše Zavrelja prema Platu. On misli da će lako pogoditi Trgovište.Mi smo pošli s autom u Zavrelje, a naši nisu htjeli. Oko 10 sati preko Dominkova su preletjele tri granate jedna za drugom i zaista pogodile. Jedna u staklenik Pera Marojice, druga na magistralu ispred naše kuće, a treća u Dubravu. U selu odjednom nigdje nikoga. kuće sve čvrsto zatvorene. Sjeli smo u auto i vratili se doma. Popucala su nam sva stakla na stakleniku i na kući s istočne strane uključujući i stakla na ulaznim vratima. Srećom imamo skure. Razbijena su dva auta, koja su bila parkirana u blizini, te sva stakla na kući Antuna Grbića. Dio te granate je oštetio i krov naše kuće, odnosno popucalo je desetak kupa. Popodne je malo utišalo, pa smo legli i čuli da neobično mnogo auta prolazi prema Gradu. Sele se Konavljani, jer se tamo i dalje puca, a neprijatelj brzo napreduje. Malo smo se prepali pa smo i mi pošli u Aca i Suzi u Lapad. Made je s Lukom preselila u hotel “Argosi” na Babinom kuku, gdje su joj već bili roditelji. Bilo nam je jako teško ostaviti kuću, ali pošli smo, Pero plačući. Vozeći se prema Gradu vidjeli smo da gori poviše Brgata, puca se, pogođena je pumpa Dubac, kuća Dane Lovrića je na rupe, jer je granata pala ispred kuće na magistralu. Pogođena je i ambulanta. U Suzi smo se oprali, naspavali i odmorili, iako ni Grad nema ni struje ni vode. Kod njih je tu noć bilo 11 osoba. Oni su nas svih srdačno primili.
03. listopad
I ovdje smo doživjeli bombardiranje. Baš smo bili kod auta da nešto uzmemo kad je vrlo nisko naletio avion i bacio bombe na brdo Petka, gdje je bio smješten Krizni štab. Pogođen je i zapalila se šuma koja je brzo ugašena. I dalje nema vode i struje. U Suzi smo po danu bili u skloništu, t.j. podrumu iste zgrade, a spavali smo u stanu. Suzini roditelji su još prije rata preselili na Unije. Popodne smo se vratili doma. Pero uvijek ponavlja da neće napustiti svoju kuću. Međutim saznali smo da sve muškarce koji su ostali u selima Konavala vode u zarobljeništvo u Morinje (Crna Gora). Kuća nam je kao što smo je i ostavili, pa smo popodne pošli pregledati i Zavrelje, te nahraniti koze i kokoši. Teško je proći kroz selo gdje nema ni žive duše. Sve su kuće dobro zatvorene i puste. Stanovnici su pošli u sklonište koje je pripremljeno u hotelu “Astarea” i “Mlini”. Susreli smo samo Nika Vučicu. On dežura ali bez oružja. U Cavtatu je veliki požar, a saznali smo da su s Grude iselili svi stanovnici, a tu je samo naša vojska i garda. Neprijatelj se probio preko Graba i zauzeo bliža konavoska sela. Noć je prošla prilično mirno. Telefon je proradio ali ne možemo dobiti Nikolu. Moj neput Pero jučer je zadužio uniformu rezervne policije i pošao ali neznamo gdje. Koliko znam moji su još u skloništu u hotelu “Epidaurus”.
04. listopad
Do podne je bilo prilično mirno. Ali tada su počeli bombardirati Kupare. Imamo osjećaj da žele uništiti sve hotele. Pucnjava je prema noći sve jača. Tuku s mora i s Ivanice. Iz kuće vidimo da crkvica sv. Petra nije pogođena. Ispod nje se zapalila šuma. Kad se smračilo i granatiranje utihnulo pošli smo do na Međine pogledati koliki je požar. Vidjeli smo da osim šume gore i vojne barake u Kuparima. Još uvijek ne vjerujemo u ozbiljnost rata. Na povratku smo svratili do kuće Tonća Dupera na Komardi. Oni su odlučili ostati, a sa njima je i Barbara, Selina kći, te Antun i Stane Lale. Barbarin muž Vido je otputovao u Njemačku i odveo djecu, a ona neće da ostavi majku. Vratili smo se doma prije 21 sat, jer je poslije zabranjeno kretanje. Spavamo u Nikolinoj sobi u prizemlju, jer je sigurnije, a Stijepo i Nikša u njihovoj prostoriji do naše. Po noći oko 21 sat na vrata nam je zakucao Ivo Beusan da nas obavijesti da u Vrelu i na Trgovištu nije ostao nitko. Svi su pošli u sklonište u hotele, jer je popodne mitraljez s broda tukao po Krstacu i Vrelu. Ivo nam je rekao da je jedino on ostao u svojoj kući. Mi smo ipak odlučili ovu noć prespavati u svojoj kući.
05. listopad
Jutro je mirno, pa sam brzo pošla kuhat. Pero mi je donio 3-4 bidona vode. Zaparila sam tučene masline, skuhala zeleni grah, odledila dva paketa vrnuta, a Pero je pripremio gradele. Dogovorili smo se da s nama objeduju Đuro Drobac i Melko Popović. Njima su porodice u Dubrovniku. Na Trgovištu nas ima samo osmorica. Đuro i Melko su donijeli zelene salate, ali nijesmo stigli ništa jesti. U 11,10 sati počela je paljba na Mline. Sasvim iznenada, osim što su oko 10 sati zapucali po našim krovovima iz mitraljeza, jer su malo prije Pero i Nikša bili na krovu naše kuće da vide kolika je šteta. Kad su počeli pucati iz minobacača i topova ja sam se zatekla sama na katu u banji. Htjela sam oprati par komada donje robe. Međutim, kada je počelo pucati po našoj kući i okolini čučnula sam u hodnik ispred banje i čekala smrt. Stakla na kući su s treskom padala, otpadala je klačinara s kuće, odjednom su se otvorila ulazna vrata jer je jaka detonacija izbila sajatur. Čula se paljevina, pa sam mislila da kuća gori. Skupila sam hrabrosti da se dovučem do sobe i vidim, ali gorjelo je raslinje ispod naše kuće, a kako već nije bilo stakla na prozorima osjećala se paljevina. Razmišljala sam da telefoniram Nikoli, ali sam odustala da ga ne ožalostim. Samo sam mu htjela reći da mislim na njega i da ga blagoslivam. Za mene je to bio susret sa smrću. Nijesam znala jesu li se uspjeli skloniti Pero, Stjepo i Nikša. Uspjeli su jer su bili ispred samih vrata a dolje je bilo sasvim sigurno. Napokon su se sjetili da imaju telefon pa su mi telefonirali da znaju jesam li živa. Tako sam sama ostala tri sata, a onda smogla malo hrabrosti da dođem do njih. U društvu je lakše, manje se osjeća strah. Kuću nijesam mogla zaključati, a noge su mi klecale pa nijesam mogla ni potrčati da izbjegnem pucnje. Tu smo svi skupa ostali do 16,15 sati. S njima su se zatekli Ilar Duper i Albert Prohaska. Već smo odlučili da moramo bježati. Auto je bilo ispred vrata, samo zadnje staklo razbijeno. Torbe s najosnovnijim potrepštinama su već bile spremne pa smo ih stavili u auto. Nekoliko auta je pogođeno kada su prolazili ispred naše kuće, a jedna žena u autu je lakše ranjena ali pored svega nastavili su put prema Dubrovniku. Vidjeli smo da je mnogo granata palo na magistralu, jedna ispred našeg ulaza u dvorište, a jedna ispod praga Stjepovih vrata. Mislimo da ih je oko kuće palo oko trideset. Krenuli smo između pucnjave, sada već lakšeg oružja. Fijukalo je oko nas, ali imali smo sreće da krenemo. Vozila sam brzo koliko je bilo moguće zbog velikih rupa na putu. Na Popolici ispred kuće Đurkovića gorjelo je jedno auto. Putem smo se dogovarali gdje da pođemo, pa smo odlučili da idemo na Babin kuk, gdje su već smješteni Made i Luko te Madini roditelji. Tamo su pošli i Stjepo i Nikša. Hoteli su puni, nema mjesta, ali su nas primili u svoju sobu Madini roditelji, jer oni po noći spavaju u skloništu. Tako smo spavali naizmjenice, mi po noći a oni po danu. U toj trokrevetnoj sobi bilo nas je osam.
06. listopad
U hotelu smo saznali da su sinoć napali Ploče. Poginula su dvojica civila. Jutros smo na Misi na recepciji. Danas je Gospa od Rozarja. U hotelu je jako puno ljudi iz Konavala i Župe. Nadam se da neće bombardirati i ove hotele. Uprava hotela iseljava najgornji kat zbog sigurnosti, ali ove se porodice opet vraćaju, jer i u drugim hotelima nema mjesta.
07. listopad
Još nemamo struje i vode, a telefon samo za gradsko područje. Vodu, odnosno more za wc, donosimo u bidonima iz hotelskog bazena. Danas sam saznala da su moji sa Žala došli u Grad kod rodice Keti Kojaković. Saznali smo također da je Ivo Dimnić (Nanin brat) zarobljen. Ne zna se gdje je odveden. Prošlu noć se strašno tuklo po Cavtatu iz minobacača i topovnjače s mora, te mitraljezima. Razoreno je mnogo a gori ispod Mauzoleja. Još čujemo da od Srebrenog do Cavtata pucaju teškim oružjem. Toliko bi se željeli javiti Nikoli i Maristelli ali ne možemo na nikakav način. Pero se i danas nada da će nam Bog pomoći. Bogu hvala da u hotelu imamo dva obroka. U jutro čaj i dozu meda s dvije fjelice kruha. Oko tri sata popodne toć s prilogom i kruh. Od ljudi koji imaju radio saznajemo da danas popodne tuku priobalje: Mline, Plat i Cavtat, a bombardiran je i hotel Albatros u Cavtatu. Topovima tuku luku Gruž (gledali smo) a avioni visoko nadlijeću. Čekamo hoće li i nas iako smo pod zaštitom Crvenog Križa. Pogodili su opskrbni centar u Mokošici. Poginulo je devet civila, a više ih je ranjeno.
08. listopad
Dvije noći smo ja i Pero spavali u sobi, jer oni spavaju u skloništu. Ujutro u šest sati je smjena, mi odlazimo a oni spavaju. Treću noć smo proveli u TV sali na foteljama. Najgore je to što je zahod u hodniku zatvoren (začepljen) pa kuda na WC?. Tako sam taj dan od podne, kada sam se pomokrila u parku, nijesam imala gdje cijelo popodne i cijelu noć. Tek u zoru opet u park. Sve ove dane spavamo u robi. Skinemo samo cipele da brže pobjegnemo ako počne bombardiranje. U jutro ustajemo u pet i po sati, jer legnemo čim se smrkne (nema struje). U veče nabavimo jednu litru vode, pa se u jutro vanka umijemo. Onda pođemo prošetat do plaže ispod hotela “President”, gdje smo otkrili jedan rubinet da ima vode. Tu se Pero i obrijao, i oprali smo noge. Nosimo najlon kesu i bocu da bi uzeli malo vode da u toku dana popijemo. Danas se ne puca. Jutros smo se javili Acu telefonom pa nas je došao vidjet. Pero, Stjepo i Nikša su se dogovorili da sutra pođu pregledat kuću. Ja sam još u šoku pa ne mogu. Obišli su nas gardisti. Pregledali su aute i oduzeli oružje ako su našli, a pregledali su i sobe. Uhvatili su Vlajka Maleševića, on ima kuću u Župi, a ovdje je s porodicom. Tražili su i Savića (ne poznam ga). On im je pobjegao. Sutradan je Pero sreo Vlajka u Župi. Danas je organizirano da brodom u Split otputuju teži bolesnici iz bolnice i žene s malom djecom kod svoje rodbine. Tako se u hotelu nešto ispraznilo pa smo mi dobili sobu. Došao je Aco i donio nam termos kafe, jednu litru prokuhane vode (jer je već počela epidemija) i deset litara soka, kojega je već teško nabaviti.
09. listopad
Jutros oko šest sati Pero, Stijepo i Nikša su pošli u Mline. Vratili su se oko podne puni dojmova i doživljaja. Puca se stalno. Pošli su autom u donje Mline, jer su znali da najviše pucaju po autima po magistrali. Bilo je još rano pa su bez problema došli u donje Mline, a zatim pješke na Trgovište. Kuću su našli kako su i ostavili. Nešto hrane se pokvarilo. Nema struje pa se frižider po malo otapa. Telefon još radi. Tada su sišli opet u donje Mline, pa pored hotela krenuli u Zavrelje. Auto su ostavili dobro zaklonjen. Stijepo i Nikša su pošli do svoje kuće i baštine, a Pero u selo da vidi jesu li koze i kokoši žive, te da ih nahrani. Prošao je sve to ispod međa da ga s brda ne ubiju. Selo je pusto, sve kuće zatvorene, a nigdje nikoga. Mitraljez s brda ih je stalno gađao, tako da su Stijepo i Nikša jedva pobjegli preko Beterine, pored kuća na Kozarini, a Pero je bježao niz ulicu. Nije uspio nahraniti kokoši. Gnijezdo puno jaja a mi u hotelu gladni. Ali važno je ostati živ. Mitraljez je zapucao kada je došao ispred kuće Ante Barišića. Metak je pokupio pored sebe još je bio vruć. Zaključio je da gađaju rijetke aute koji naiđu magistralom. U kućama i oko kuća nema nikoga.Ohrabrio se i pretrčao magistralu te niz ulicu sretno stigao u Mline. Donio je bidon vode i neke sitnice iz kuće. Ipak je zadovoljan što je bio i sve to doživio.
10. listopad
Jutro je prilično mirno. Opet smo šetali uz more i donijeli bocu vode. Pošli smo u spenzu (autobus nas vozi u Grad besplatno, samo treba pokazati izbjeglički karton). To nam je bilo ponižavajuće pa smo u početku plaćali, ali kada smo vidjeli da naši mnogo bogatiji ljudi to koriste i mi smo. Svratili smo u Suzi i Aca i kod njih i objedovali. Napokon malo domaće juhe i lešo mesa. Oni nas zovu i rado prime kao da smo najbliži rod. Popodne sam imala krizu, uhvatila me tuga pa nikako nijesam mogla prestat plakat. Šetali smo dugo uz more, pa je u veče sve bilo u redu. Pero ima strpljenja sa mnom. Danas slušamo na radio da je u Dubrovnik došlo 10 – 12 tisuća izbjeglica iz okolice. U Marini u Rijeci dubrovačkoj napravljena je šteta od oko 35 milijuna DM. Uništeno je šesnest stranih jahti (jedna vrijedna 3 milijuna maraka). Jedanaest osoba srpske nacionalnosti privedeno je u MUP. Jučer smo čuli da je na Ilinoj glavici stradalo jedno dijete, snajperisti. Cavtat je potpuno izoliran osim morem, a i morem kruže ratni brodovi. Nemaju hrane ni vode a vojska i četnici su već zauzeli Zvekovicu te je dobrim dijelom zapalili.
11. listopad
Danas smo pošli u Grad. Moji su se smjestili u rodice Keti, pa smo ih posjetili. Bili smo i u Adele. Dobro su ali se svi vrlo teško snalaze za vodu. Sve su veći redovi na cisternama. Žao mi je da nemam fotoaparat, da ovjekovičim tu tragediju. Za WC donose more u brokama. Danas smo se napokon javili Nikoli i Maristelli preko Crvenog Križa, a onda smo pošli i u Radio klub pa i tamo dali poruku. Vjerujemo da će bar jednu dobiti. Odlučili smo da sutra mi dvoje pođemo doma da vidimo kako je i da očistimo frižider jer će se usmrdjeti kuća. Još vjerujemo da ćemo se za par dana vratiti.
12. listopad
Pošli smo prije šest sati. Čim smo došli u donje Mline čuli smo pucanj s brda. Ostavili smo auto ispod međe i pošli uz ulicu. Bez problema smo došli do kuće. U kući je sve u redu samo se već osjeća smrad mesa i ribe koje je bilo pohranjeno u dubinskom frižideru. Našla sam vode u bidonu pa sam očistila frižider, te sve pokvareno bacila u vreće od smeća. Vreće smo nosili u auto da bi bacili u Orsuli. Nešto teletine 7 – 8 kg. vidjela sam da vrijedi pa sam u bursi odnijela s nama. Pregledala sam i mali frižider, te ga očistila. Našla sam malo vode u teći, te skuhala kesicu juhe pa u termosu odnijela sa nama u hotel. Pero je u međuvremenu pošao u donje Mline, pa uz put pored hotela “Astarea” u Zavrelje. Danas je susrio Pava Kleškovića i Antuna Tonkovića. Antun je došao pregledati kuću jer su oni u skloništu hotela “Mlini”, a Pavo je sa ženom Snježanom ostao u Zavrelju. U Mlinima se i dalje puca. Mi smo za sreću tada već sišli u donje Mline spremni za povratak. Obično se po danu jače puca. Nosili smo dvije vreće pokvarenog mesa do auta da bacimo niz Orsulu, umjesto da uzmemo nešto za nas što bi nam bilo najpotrebnije. Teletinu koja je vrijedila podijelili smo Acu i Suzi, Niku i Nani i Adeli. Ostavili bi i nama ali nemamo na čemu pripremiti. U butigama ima za kupiti samo kokoši. Došla nas je posjetiti Ane Koprivica pa smo s njom dugo razgovarali na recepciji. Ona je u hotelu “Tirena” U istom hotelu je i Ana Knego s djecom.
13. listopad
Već je treći dan takozvanog primirja. Bar ne čujemo pucnjavu, pa smo se malo odmorili. Od kada imamo svoju sobu puno nam je lakše. Rano u jutro, već oko šest sati pođemo na bazen prenijeti morske vode za zahod (bazen je već skoro prazan). Onda se malo umijemo i prošetamo ali danas pada kiša. Doručak je između osam i devet sati. Potrebno nam je malo vrućeg čaja. Onda opet kupimo malo kruha i sira da imamo za sendvić do objeda koji se dijeli između 15 – 16 sati. To je ujedno i večera. Svi smo na istom kazanu, i siromašni i bogati. Jutros sam pošla u Robnu kuću s autobusom jer nemamo nego malo benzine, a više ne prodavaju civilima, nego je sve zaliha za vojsku. U butigama nema više konzerava, mlijeka, sokova, ništa od gotovih jela. Dijelili su po pola kila mlijeka u prahu pa sam kupila. Danas nam pred hotel nije došla cisterna s vodom, pa će nam Karmen donijeti iz Mlina pet litara. Nije pošla jer je bilo strah, ali nam je donijela iz Grada. Popodne smo pročitali obavijest da se pritegnu rubineti jer će danas doći voda. To nam je svima najvažnije, ali od toga ništa. Prije par dana četiri majstora iz Elektrojuga su se javila dobrovoljno da pođu u Komolac popraviti električni vod koji je granatama uništen. Odma se pucalo na njih, pa su dva poginula, a dva teško ranjena. Sada smo na radio Dubrovnik slušali gradonačelnika Poljanića. Opet se vode pregovori s vojskom da se deblokira luka Gruž i povuče vojska s dubrovačke općine. Izjavio je da Zvekovica izgleda žalosno, popaljena i uništena, te da je na Grudi bolje stanje, a također i gornja strana Konavala. Čilipi su jako stradali. Točno stanje će se znati kada se obiđu sva sela, jer do sada to još nije dozvoljeno. Vješto se prikriva da je vojska zauzela cijele Konavle uključujući i Zvekovicu. Karmen nam je ipak donijela vodu iz Grada, a ovdje je došla cisterna pa su se ljudi skoro potukli za uzet par litara vode. Obroci su sve siromašniji pa mi jedemo u sobi ako što kupimo.
14. listopad
Jutros slušamo na radio da se opet puca na Zvekovici. Noćas je uz dozvolu trebao uploviti brod s predstavnicima Crvenog Križa BiH. Htjeli su evakuirati bolesnu djecu koja su još uvijek u Cavtatu, u Tihi gdje imaju svoje odmaralište. Međutim, brod je iz Mljetskog konala vraćen natrag. Jučer popodne su bili doma Made, Stjepo, Nikša i Luko. I oni su pošli da očiste dubinski frižider, pa su nam rekli da češće pucaju iz mitraljeza s brda. Tako mi nijesmo pošli. Doručka jutros nema, samo malo kruha i po jedna mala doza meda. Pošli smo u Aca i Suzi pa smo s njima i objedovali, te skuhali bijelu kafu i juhu za večeru. Suzi mi je pozajmila džezvicu za kafu i cukar pa ću sutra ovdje skuhat kafu i mlijeko. U prizemlju koje mi zovemo sklonište imamo struju i jedan mali rešo, pa u redu čekamo za nešto malo skuhat. Aco nam je stavio najlon na zadnje staklo od auta da ne upada kiša, koja danas povremeno pada. Opet smo pokušali telefonirati Nikoli, ali ne može se dobiti veza. Danas nam je za objed sendvić.
15. listopad
Jutros je vedar dan. Pero je nervozan jer ne vidi poboljšanje. Do jučer je bio optimista, a više nije. Nijesmo pošli do kuće jer nas je strah. U hotelu sam skuhala kafu, zamutila mlijeko u prahu, te pola ostavila za večeru. Ovdje u hotelu se kuha na plin, a plina više nema. Danas su nabavili jednu bocu i na tome će skuhati mlijeko za djecu do tri godine. Za starce i bolesne za sada nije ništa organizirano. Jutros slušamo na radio da se iz Oboda i Zvekovice puca na Cavtat. Govori se da na našoj (Općinskoj) granici ima oko 20 – 25 tisuća vojske i rezervista. Naoružanja i municije koliko žele. Danas smo bili na ribanju, čuli su se avioni ali visoko. Okupator je zauzeo Osojnik pa smo čuli dvije jače detonacije. Također su pucali iz Slanoga na brod “Marina”, koji je u trećem pokušaju napokon uplovio u Gruž. Dovezao je sanitetski materijal i ljekove. Sutra rano u jutro planiramo poći doma da vidimo kako je.
16. listopad
Ujutro pada kiša, pa smo pričekali i pošli u Mline oko osam sati. Čim smo parkirali ispod međe u donjim Mlinima odma se čula pucnjava. Pošla je s nama i Made da donese štogod zimske robe i obuće. I danas mitraljezom pucaju s brda češće nego prošli put, čak smo iz kuće po odrini čuli metke. U skloništu hotela “Mlini” ostalo je još 12 osoba. Noćas im je sve poplavilo od kiše pa su noć proveli u mokrom hodniku. Prošlu noć nam je telefonirao Nikola. Napokon smo se čuli i vrlo smo sretni. Pero mu je rekao da idemo do kuće, a on ga nagovara da ne ide da netko od nas ne pogine, što se može lako i dogoditi. Nagovara nas da dođemo kod njih u Padovu, ali Pero oklijeva. Iz kuće smo uspjeli iznijeti video, radiostanicu, liniju bez zvučnika, kapute, Perova odijela. Sve smo to ostavili u Adele. Danas pred večer su evakuirali i preostale stanovnike iz hotela “Mlini”, jer je već vrlo opasno tu biti. U Mlinima su ostale samo nekoliko porodica srpske nacionalnosti, koje su tu živjele i radile u hotelu. Sinoć sam čula na radiju da je danas vrlo lako zauzet Cavtat. Pero je napokon odlučio da pođemo u Padovu, ali danas je bilo već kasno, karte rasprodane. Putovalo se brodom do Rijeke, pa onda dalje.
17. listopad
Jutros smo obavili sve pripreme za odlazak, ako puste Pera, jer muškarci od 16 – 60 godina ne smiju nigdje otputovati. Uz brod kontrolira policija, i traži osobnu iskaznicu. Putuje i Suzi sa sinom Petrom. Sinoć je opet zvao Nikola pa je zadovoljan jer dolazimo. Dao nam je adresu prijatelja u Rijeci, a on će doći po nas. Kupili smo karte i tu noć prespavali u Suzi. Brod je trebao krenuti u 14 sati. Međutim uzalud smo čekali. Nitko nije otputovao, jer se sve trese od granata kojima tuku Mokošicu, čak i Novu Mokošicu, gdje su samo stanovi. Danas popodne su naši minirali cestu u Dubokoj Ljutoj. Srpsku vojsku to je još više razbijesnilo, jer oni su već tu a ne mogu dalje (ja mislim za kratko). Sada sa Plijevora, iznad ponte od Prahivca, topovima pucaju po Župi: Platu, Solinama i Kosturu. Sve se trese.
18. listopad
Jutros smo opet pošli na brod u Gruž. S nama je i Suzi s Petrom. Bila je tolika gužva da se ne da opisati, niti se može ocijeniti koliko putnika se ukrcalo na brod. Žene i djeca imaju prednost, pa su tako Suzi i Petar odmah pošli u brod. Mi smo čekali, gurali se da bi nas upisali u spisak putnika, pa onda ispred broda vratili natrag. Pera su pitali koliko ima godina, a on nezna lagati. Tako su njega vratili a ja sam mogla otputovati, međutim nisam htjela Pera ostaviti samog u Dubrovniku. Tako smo se oboje vratili, a Pero je prodo karte i za taj novac meni kupio cipele da me malo utješi. On je bio vrlo zadovoljan da smo ostali, a ja se isplakala, jer sam bila na kraju živaca. Za dvadeset dana smršavila sam sedam kila, pa se i ta iscrpljenost pomješana sa strahom odrazi na organizam. Pero mi je obećo da ćemo pokušati opet sutra. Uopće se ne nadam, ali pokušat ćemo. Svega mi je dosta. Danas se puca sve bliže Gradu. Sada napadaju Žarkovicu i Brgat, a s druge strane Mokošicu i okolna brda, također i Župu. Grad se sve više steže u obruč, a naši se još brane. Danas je cesta prohodna od Dubrovnika samo do Dupca. Čuli smo na radio da pucaju na luku Gruž i to samo pola sata iza isplovljavanja broda. Da su prije počeli mogli su nas sve poubijati. Svirala je uzbuna, baš kad smo krenuli u red za objed oko tri sata. Isto smo svi objedovali jer to se ne propušta. Danas smo prvi put imali veliki šnicel s prilogom. U vijestima smo čuli da se danas ratuje u Mlinima. Naši su na Trgovištu, a srpska vojska već na Krstacu i Solinama. Sve će nam srušiti. Pero ponekad prova zvoni li telefon kod nas. Danas je još uvijek signal u redu, pa tako znamo da kuća nije izgorjela. Uveče se govori na radiju da su naše snage potisnuli neprijatelja s Krstaca, ali su oni jako oštetili ili djelomično srušili hotel “Orlando” u Srebrenom, hotel “Goričina” u Kuparima i hotel “Plat” u Platu. U Gružu je pogođeno 5-6 privatnih kuća, te dvadesetak auta od kojih je nekoliko izgorjelo. A sada malo o cijenama na placi. 1 kg patata košta 80 din., 1 kg kupusa 100 din. jedno jaje 50 din. U butigama tih artikala uopće nema. Zbog usporedbe, jaja su se prije rata prodavala po 5 din. Događa se da oni hrabriji putuju brodom preko Cavtata u Župu, naberu voća i povrća gdje stignu, pa tim istim vlasnicima prodavaju na placi.
19. listopad
Zaključili smo da je u Gružu opasno, a na brodu vrlo stroge kontrole, pa smo jutros vratili karte i ostali u hotelu. Pero je opet sretan jer ne putujemo, putovao bi samo radi mene. Suzi i Petar su u 11 sati stigli u Rijeku. Noćas je opet zvao Nikola. Sve sam mu objasnila pa je shvatio zašto još nijesmo došli k njima. Jučer su policajci s puškama iskrcali dvojicu koji su se prokrijumčarili, a jednoga zubara iz Grada su našli u prtljažniku auta kojim je putovala njegova žena. Njih su proveli pored svih putnika u policijski auto pa u stanicu. Danas pozivaju dobrovoljce u obranu svoga grada ali im se malo tko odaziva. I oni koji dobiju poziv neće da idu. Svima je jasno da je ovo jedno veliko krvoproliće. Jučer je u Hagu opet dogovoreno primirje. Ovaj put i Nikola ima tračak nade, ali rat se nastavlja, opet razaraju Mokošicu. Sada sam slušala na radio da je uništeno pet autobusa i tri cisterne od vode. Ispred našeg hotela smo susreli Iliju Goga i njegovu ženu. Ispričali su nam da je prije dva dana umro njegov otac Vlaho, a oni sretni i nasmješeni da su ga uspjeli i pored pucnjeva pokopati na Boninovu. Opet se govori o primirju u kojega više nitko ne vjeruje. Danas smo kupili malu tećicu za skuhat juhu iz kesice. To mogu u hotelu, jer u prizemlju imaju agregat pa se tu svi poslužimo za skuhat nešto na brzinu: juhu, čaj ili kavu, a nekad nam treba ugrijat tećicu vode za oprat kosu. Svi strpljivo čekamo red. Bili smo kod Aca pa nam je dao 4 litre vode za piće. Iz cisterne nije sigurno da je dobro piti. Čuvamo se zaraze. Prije par dana Crveni Križ u Gradu je osnovao “pučku kuhinju”. To je jedan topli obrok dnevno za one najpotrebnije. Na radio slušamo predsjednicu Crvenog Križa da nema dovoljno plina a ni hrane, te apelira da se propusti konvoj hrane i lijekova. U prodavaonicama je hrane sve manje a spomenula je i naše hotele u kojima već 4-5 dana dobijemo samo dva sendvića dnevno. Kada se obratila direktoru INE gosp. Jurišiću zbog plina, on joj je odgovorio da pođu kroz šumu skupiti drva pa da nalože vatru.
20. listopad
Noćas je bilo strašno nevrijeme. Zvao nas je Nikola. Čini mi se da je on malo bolje raspoložen pa smo i mi. Osvanuo je mirniji dan, ali su tužne vijesti koje smo čuli. Najprije one dobre: Radio Dubrovnik daje imena 70 zarobljenika odvedenih u Morinje – Crna Gora. Među njima su i naši: Ivo Dimnić, Marko Herac, Nikša Lučić (mislilo se da su poginuli). Radio još javlja da je u Slanome 612 crnogoraca – rezervista s pukovnikom prešlo na našu stranu? Tuđman traži bezuvjetni prekid vatre, a Kadijević također, te da se vojska povuče iz Hrvatske. Loša vijest je da je u Zavrelju ubijen Pavo Klešković a njegova žena ranjena pobjegla u Dubrovnik. To se dogodilo preksinoć ali ona je tek jutros došla do Grada. Oni dvoje su sami ostali u Zavrelju. Još se priča o nekim ubijenima, ali neću spominjati imena jer su to možda samo naklapanja. Jutros smo susreli Mariju iz Vrela. Ona nam je potvrdila da je Pavo poginuo. Njezina djeca i unučad su već u Sloveniji, izbjegli su u organizaciji Crvenog Križa. Dala sam joj Nikolinu adresu da mu se obrate ako im nešto treba, pogotovo djeci. Bili smo također u Crvenom Križu da ih pitam što je najhitnije da Nikola pošalje u Dubrovnik. Dali su mi spisak i zahvalili. To je uglavnom dječja hrana. Priča se da je kuća Ante Barišića (nalazi se na putu prema Zavrelju) dosta oštećena, Paska Đurovića u Solinama izgorjela (neprovjereno). Za našu kuću ne znamo ništa novo. Četnike iz Zavrelja naše su snage potisnuli na njihov prvotni položaj, ali vjerujem na kratko. U Župi ratuje oko 300 specijalaca iz unutrašnjosti Hrvatske. Marin Ivušić je u pritvoru jer je došao u naš Krizni štab te našao zapovjednike kako sjedu, piju i jedu. Bio je gladan, žedan i umoran, uostalom kao i svi borci. Pucao je u plafon, pa je ranio Breškovića, Đurovića i Penda. Prognanici mu odobravaju. Sve dobre vijesti od jutros pale su u vodu. Čujemo da se granatira cijela Župa s Plijevora (to je zavoj između Oboda i Ljute) odakle se vidi cijela Župa. Tamo su i vojni tenkovi. Oko dva sata svirala je uzbuna, zbog toga jer sa Ivanice gađaju Srđ, pa granate padaju sve do magistrale. Sutra je sv. Ilar pa naš svećenik don. Mirko Maslać poziva mještane Mlina na sv. Misu koja će se održati u crkvi časnih sestara na Pilama. To je možda prvi put u povijesti da se na sv. Ilara ne može održati sv. Misa u matičnoj crkvi u Mlinima.
21. listopad
Jutro je osvanulo tmurno i kišovito. Ne čujemo da se puca, a oko sedam sati svirala je sirena za prestanak opasnosti. Ne možemo nikud iz hotela jer pada kiša i strašno je zahladilo. Noćas je zvao Nikola pa smo dugo razgovarali. Sigurno i on osijeća da nam je to velika podrška. Suzi i Petar sretno su stigli kod njih u Padovu. I ovu noć sam spavala obučena jer su nas sinoć nadlijetali avioni. Još se svega bojim i mislim da ove strahote nikad neće prestati. Bojim se i grmljavine, jer mislim da je ispalila granata. Danas nijesmo optimisti. Čuli smo da je jučer u Župi bio najcrnji dan. Gledajući s Dupca vidio se samo dim, pa pretpostavljamo da gore kuće. U Zavrelju je navodno izgorjela kuća Antuna Klaića i Klobučara. Sada je Pero došao u sobu plačući. Došao mu se javit Ivo Ćubela. Oni sa kćeri Nanom i unucima sele u Italiju. Priporuča Peru da mu pripazi sina, a sin je već mislim u tridesetim godinama, ali za roditelje on je dijete a ovdje ostaje sam. Zvao nas je Antun Kobašić da dođemo malo u njega, te nam ponudio deke i robe za kišu. Zahvalili smo ali u hotelu imamo dovoljno deka. Danas, u organizaciji Crvenoga Križa, putuje Ane Perova s djecom u Istru. Niku i Nani je teško. Danas je sveti Ilar pa sam organizirala malo bolji objed. Skuhala sam juhu iz kesice, a onda malo rizi prelila ragu konzervom. Popili smo bocu kašteleta. Nazdravili smo i zaželjeli da dogodine proslavimo u slobodnim Mlinima. Poslije objeda čak i dezert, ožičica mermelade od šljiva. Saznali smo od ljudi u hotelu da je vojska zauzela i Mline. Slušamo vijesti ali se ništa o tome ne govori. Na radio smo samo čuli da su tenkovi prošli Ljutu i došli do Solina. Opet tuku po Župi, evo sjedim u sobi na Babinom Kuku a kako tamo gruha stakla se tresu. Boli me glava. Pitam se hoćemo li se imat gdje vratiti. Govori se da su potpuno uništili hotele u Kuparima i hotel “Orlando”. Jučer je bio požar odmah poviše hotela “Astarea”. Danas se priča (neprovjereno) da su u Župi poginuli Stjepo Lonza, Pero Elezović, Niko Mišarin i Ivo Bulić. Još ih ne mogu pokopati, kao ni Pava Kleškovića. Sada smo svi u hotelu zadovoljni što smo ostali živi, a doma kako bude. Ovdje se opet iz hotela “Neptun” oglasio mitraljez, samo me prestraši, a nemogu zaključiti zašto i na koga pucaju. Naša soba je okrenuta prema “Neptunu”. Mislim da ću i noćas spavati obučena.
22. listopad
Ovi navodno ubijeni možda i nijesu, samo je sigurno da je poginuo Pavo Klešković, jer je to potvrdila njegova žena. Tamo ne smije ni aktivisti Crvenoga Križa pa se ništa i ne zna. Jutro je osvanulo vedro. Nazvao nas je Aco, pa došao po nas autom. Bili smo u kupovini. Pomogao nam je da nabavimo 2 l mlijeka, a sira nijesmo uspjeli naći. Kupili smo i bijelo vino. Pošli smo potražiti naše rođake, Pava i Mariju. Oni su u hotelu “Lapad”, a u istom hotelu su Niko Matičević, žena mu Katica i njegova majke Kate. Svi su strašno utučeni, desperani, ove strahote svatko proživljava na svoj način. Aco je i Pavu nabavio 2 l mlijeka a to je već luksuz jer se jako teško nabavlja. Nas je snabdio i vodom za piće, te nas dovezao pred hotel. Pero mu je uspio kupiti 10 l benzine, jer se ne prodava nego se čuva za vojsku. Lijep je i vedar dan pa smo popodne pošli prošetat uz more, ali i ovo lijepo nije dugo trajalo. Iznenada je oko nas počela pucnjava. Nama se učinilo da su najprije naši zapucali iz “Neptuna”. Srpska vojska je već poviše Lozice, s plaže gdje smo se zatekli vidimo njihovu vojsku. Osuli su paljbu po nama uz more, ali srećom nitko nije pogođen. bilo nas je desetak. Pobjegli smo u hotel. Naši nam ne dozvoljavaju da šetamo prema hotelu “Neptun” i “President”. U Solitudu su naši postavili topove. Tako smo se mi 3.500 izbjeglica našli između dvije vatre. Sirena za opću opasnost oglasila se već oko četiri sata, pa smo svi u skloništu. Za sklonište nam služe podrumske prostorije hotela u kojega smo smješteni. Pred veče smo pošli malo u sobu da se odmorimo, ali su nas prepale svijetleće rakete ispaljene iz hotela “Neptun”. Tada je srpska vojska počela pucati sa svih strana. Trčeći smo se spustili u podrum (sklonište) jako prestrašeni. U skloništu smo bili do dva sata po ponoći. Granate su padale svuda oko nas. Pogođena su četiri hotela u našoj blizini, ali naš nije. Na parkiralištu je oštećeno mnogo auta. Poslije dva sata smo malo legli, ali smo skinuli samo cipele i tako do šest sati. U šest sati ja već nosim kantu mora za wc iz hotelskog bazena. Susrećem se s ostalim prestravljenim ljudima. Nekim ženama svijetli Krunica oko vrata. To je dobro ako će je utješiti.
23. listopad
Počeo je novi dan uz preporuku da ostanemo i dalje u skloništu. Sve je slično kao i prethodnog dana. Uznemirena sam jako pa ne pišem pojedinosti. Danas je napadnut i stari dio Grada. Pogođena je Muzička škola, Muzej Rupe, i neznam što još. Pero ponekad malo izađe pred hotel, a ja se strašno bojim i pretežno sjedim u skloništu. Po noći, ako malo zadrijemam sanjam avione i Stinger rakete. Čuli smo na radiju da je danas pokušan desant u Župu. Nije uspio. Naše snage su ga odbile. Jadna naša mladost. Ne žalim više ni Stari Grad i mislim samo o našoj kući i nama svima. Hoćemo li se imati gdje vratiti. Sretna sam da je Nikola s porodicom u Padovi. Ovo bombardiranje je sve oko Adelinog stana. Čujemo se telefonom svakog dana, jako se prepala, a ja je potpuno razumijem jer sam sve to doživjela. U veče se pucnjava malo stišala, pa smo u osam sati u veče pošli spavat, jer smo iscrpljeni. Čak smo se napola i svukli, ali spremni da se brzo obučemo ako zatreba.
24. listopad
Jutros u šest sati počeo je žestok napad na Župu Dubrovačku. Već u sedam sati pucaju i na magistralu poviše hotela “Belvedere”, a to je nadomak Gradu (u sv. Jakovu). Tamo tutnji cijelo jutro iz sveg raspoloživog oružja s mora i kopna. U 13 sati je uspio desant u Kupare. U Kupare stižu i njihovi brodovi iz Cavtata, te se iskrcalo šest desantnih čamaca (javlja radio). Naši se povlače. Sve ruše i miniraju. Jučer sam čula na radio da u Cavtatu gađaju tenis terene kod hotela “Albatros”, da što više unište. Malo nam se popravila hrana u hotelu, pa smo jučer dobili po jednu jabuku iza objeda. Danas sam skuhala kompot, a Aco nam je nabavio deset kesica juhe. Jedemo da bi bili što jači, te da preživimo ove strahote. Pero isto u skloništu s Konavljanima priča viceve. Grije ih “stimulans”. Jučer je opet bila potpuna blokada u luci, tako da je bilo zabranjeno isplovljavanje i uplovljavanje trajektima. Prekjučer je ostalo stotinjak putnika koji se nijesu uspjeli ukrcat u brod. Tamo je bilo strašno. Na primjer: jedna žena je krenula s troje djece i prtljagom. Bila je među zadnjima, tako da je ukrcala u brod dvoje djece, a dok je ona s najmlađim djetetom u naručju uzela prtljagu. Brodari su povukli skale, te je ona ostala a dvoje djece u brodu otputovalo. Toliko se masa ljudi bori da otputuje, da je jedan policajac pucao u zrak, jer ih nije mogao zaustaviti. Brodovi isplovljavaju prekrcani. Oni koji nijesu otputovali bilo je predviđeno da pođu danas, međutim trajekt koji je trebao isploviti s putnicima nije ni uplovio nego je iz Mljetskog kanala po treći put vraćen u Korčulu. Putnici, uglavnom žene i djeca, jutros već od pet sati čekaju na pristaništu u Gružu ne vjerujući da brod neće doći. Svirala je zračna uzbuna samo zbog toga da bi se oni razišli. Tako i danas u Grad i iz Grada ne može nitko. U hotelu se dijeli odjeća i obuća koja je stigla preko Crvenog Križa jer je jako zahladilo. I mene je Boško Perić uključio u odbor Crvenoga Križa, pa imam obavezu organizirati žene za pomoć u kuhinji, razvrstavanje i podjelu robe itd. Ta mi je obaveza dobro došla jer lakše podnosim teret straha.
25. listopad
Sinoć su žestoko napali luku u Gradu i Ploče. Tukli su s Ivanice i naselje Zlatni potok, obližnji hotel “Belvedere” je pogođen s dvije granate. Granatirali su također Nuncijatu, luku Gruž, kod crkve sv. Mihajla itd. Mi smo ipak legli oko osam sati navečer, a napad je trajao do ponoći. U pet sati popodne je trebalo početi primirje, a oni su tada najjače napali. Zvao nas je Nikola pa smo dugo razgovarali. On sigurno osijeća koliko nam je taj razgovor s njim potreban. Jutros oko četiri sata opet je počeo napad na Pobrežje i Mokošicu. Danas tuku cijeli dan, pa ni danas ne može uploviti ni jedan trajekt. U potpunoj smo blokadi. Cisterna nam dovozi vodu kada ne puca, a mi se s bidonima od pet litara stavimo u red i čekamo. Zvao nas je Aco pa nam je kupio nešto hrane i prašak za pranje, te donio u hotel. U hotelu nam je nabavio i dvije deke da nam po noći nije zima. Upravo slušamo na radio da gori selo Pendi kodaAerodroma u Konavlima i kuće u Pologanju u Obodu. Upaljena je crkva u Mandaljeni, te niz kuća pored crkve. Naša vojska se povukla do na Dubac, a možda i više. Govori se da se Grad brani u Mokošici i na njegovim rubnim djelovima. Sada dok ovo pišem isto u blizini padaju granate, a izgleda mi da je s topovnjače. Naime, topovnjača sve ovo vrijeme patrolira ispred nas. Po cijeli dan čujemo mitraljez. Pretpostavljam da je naša vojska premjestila top iz naše blizine, jer nas ove dane ne gađaju izravno po hotelima. Danas je došlo osamdeset Plaćana u hotel “President”, a hrane se u našem hotelu. Oni su promijenili pet-šest skloništa i od svuda su ih granate istjerale.
26. listopad
Jutro je vedro. Primirje se poštuje pa se ne puca. Crveni Križ preko radija obavještava da se prijavi tko hoće otputovati iz Grada može u svim pravcima. Pošli smo u Grad da se prijavimo. Tamo je masa svijeta. Pero neće da čeka nego je pošao u Adele, a ja sam ostala. Izgleda da nitko neće ostati u Gradu. Mnogo je i naših župljana. Čak i popularni Trubaduri čekaju dozvolu za odlazak. Uspjela sam prijaviti mene i Pera, ali od danas svaki trajekt s putnicima iz Gruža najprije odlazi u Zeleniku (Crna gora) na kontrolu. Opet na radiju nadopunjuju obavijest da ne smiju otputovati muškarci između 16 – 60 godina. Pero je donekle i zadovoljan, jer on ima 56 godina, znači ne smije odlaziti, a njemu se i ne ide. Sada smo opet nesigurni i čekamo kako će proći prvi trajekt i da li će ih iskrcati u Zelenici. Bili smo malo u Adele i Keti gdje su smješteni Niko i Nane. Niko je od zdravlja malo bolje. Što možemo, moramo se prilagoditi. Susreli smo još mnogo ljudi iz Župe. Nitko ništa ne zna o našim kućama, samo sada znamo da nije poginuo Ivo Bulić. Popodne sam cijelo preležala, jer me strašno boli glava. Pijem redovito antidepresive. Ana Knego mi je telefonirala. Jutros odlazi u Rijeku s djecom i autom. Plače, odlazi u neizvjesnost, a Antun ostaje. Na Brgatu je uganuo nogu pa je u hotelu. Telefonom su nam se javili Perakovi. Doći će danas u posjetu. Do jučer nijesu znali gdje smo. Trajekt koji dolazi u Gruž također mora najprije u Zeleniku na kontrolu. Večeras je napokon uplovio. Na njega je bačeno nekoliko svijetlećih granata, te je ranjen jedan mornar.
27. listopad
Jutro je vedro. Jučer sam uspjela dobiti 10 l vode pa smo se i umili i oprala sam robu. Jutros imamo samo jednu čašu za umiti se obadvoje, a to se može samo skvasit oči. Jutros me malo manje boli glava. Noćas je zvao Nikola pa nam je rekao da je vojska dala ultimatum policiji u Dubrovniku da se preda jutros do osam sati. Naši ne žele govoriti o ultimatumu. Jutros smo bili na doručku jer nemamo vode za skuhat čaj. Ove dane sele stanovnici naselja Ploče i Sv. Jakov. Svi idu u Grad ili Lapad, gdje tko ima koga svoga od rodbine. Hoteli su odavno puni. Zvao nas je Aco pa nam je donio 2 l vode i kruh. Napravili smo tratamenat na balkonu. Bilo je i vina. Pero se za taj artikal uvjek snalazi. I kod Aca je oskudica vode. On je čuo da je vojska zauzela izvor u Rijeci dubrovačkoj? I s Konala porodice iseljavaju. Priča se da naši gardisti provaljuju u prazne kuće da bi iz njih ratovali, ili da im budu otvorene kada se budu povlačili. Mene to strašno čudi pa ne mogu vjerovati. I inače znaju presresti auto i uzeti ako ima što vrijedno (neprovjereno). Jutros je isplovio trajekt, prvi koji ide u Zeleniku na pregled. Sa njim putuje Ana s djecom. Obećala sam joj da ću za njih moliti Boga. Slušali smo na radio da prvi put nije bilo gužve na pristaništu za ukrcaj. Otputovale su samo majke s djecom, 5-6- staraca i nekoliko bolesnika. Danas je nedjelja, pa smo bili na recepciji na Misi u 12 sati. Slušali smo na radio da i mještani Zatona bježe u Grad, pa je poginulo petero civila. Danas je uglavnom bez pucnjave, ponekad se čuje mitraljez, ali na to smo navikli. Popodne smo pošli u Antuna Kobašića. Ostali smo oko sat vremena, malo se počastili. Kad se smračilo, oko 17 sati pošli smo na autobus na stanicu kod Doma zdravlja. Bilo je zastrašujuće doživjeti i osjetiti tu samoću. Nikoga nema od prolaznika, tek poneko auto prođe bez svijetla ili s upaljenim samo pozicionim svijetlima. Napokon evo i autobusa, isto vozi samo s pozicionim svijetlima iako je već mrak. Platili smo karte, jer nam je neugodno uvijek isticati da smo izbjeglice. Prolazeći autobusom, nigdje nikoga nema, naokolo kuće i neboderi u potpunom mraku, dobro zatvoreno, nema vanjskog svijetla, jer nema struje, a sve što osvjetlava krajolik to je vedro nebo i mjesec. Pri kraju puta vidimo da se pali i gasi svjetionik Sv. Andrija i to je sve. Kad smo se iskrcali ispred hotela bilo je već 18 sati, a to je bio i posljednji autobus do na Babin Kuk.
28. listopad
Noćas smo opet dugo razgovarali s Nikolom. On nama ispriča što je vidio i čuo na televiziji. Još nije uspio vidjeti našu kuću. Sinoć su nam bili u posjeti Katica i Ivo Vlašić, pa nam je brže prošla večer. U istom smo hotelu smješteni. Pero se malo prehladio, ali jutros je bolje. Iako je treći dan primirja, neprijateljske snage pucaju iz lakog oružja, te su bolje učvrstile položaje. Zapalili su Gornji Brgat i crkvu sv. Ane, koja je sagrađena 1348., a obnovljena 1912. godine. Popodne slušamo na radiju da su zauzeli položaj na Žarkovici, te istaknuli jugoslavensku zastavu, a s druge strane Dubrovnika došli su do na magistralu u Zaton. Naši poštuju primirje, a oni napreduju. Danas smo pošli malo u Grad. Kupili smo aparat pa ćemo štogod slikat. U Gradu sretnemo dosta naših iz Župe. Oni su smješteni kod rodbine, a neki i u tvrđavi. Saznali smo da su iz Mlina prenijeli mrtve, te su vidjeli da kuće u donjim Mlinima nijesu ni otvorene ni spaljene. Samo je, po njihovom pričanju dosta oštećena kuća Mišetice i Centrala. Naša barka je ostala ispred centrale. Za našu kuću ništa ne znamo jer se u Cavtat putuje samo morskim putem i to samo pregovarači. I “Sanitat” je pokupio mrtve u Mlinima tek nakon 10 – 12 dana. Jučer je jedan gardista s autom na semaforu u Lapadu pregazio pješaka (starijeg čovjeka). Luduju, mahnitaju, i nitko ništa. Rat je. Čuli smo da usput znaju pokupiti mladiće, te ih odvesti u MUP da se naoružaju. Po ovome zaključujemo da mnogi mladi nisu pošli u rat. Nema čvrste komande. Danas je na recepciji obavijest da zbog naše sigurnosti ne šetamo u parku i na plaži.
29. listopad
Jučer nešto važno nijesam napisala. Nigdje nema za kupit ni svijeća ni lumina, nego smo zamolili u crkvi Male Braće da nam daju par komadića šterike. Časna sestra nam je dala četiri komadića pa će biti za nekoliko dana. Noćas nam je Nikola rekao da je talijanska štampa objavila da je u Dubrovniku zavladala epidemija hepatitisa. Uvjeravala sam ga da to nije istina. Jutros smo čuli na radio da je i četvrta noć primirja protekla mirno. Novinar Slobodne dalmacije se atlasovim brodom “Argosi” sa stranim novinarima uputio iz Dubrovnika u Cavtat, da bi vidio kako tamo živi 6 tisuća ljudi. Međutim taj je brod jugoslavenska vojska skrenula u Herceg Novi, a novinara Maslu je uhapsila vojna policija. Karavana prijateljstva, “Konvoj ljubavi LIBERTAS” trebala bi sutra stići u Dubrovnik. Na brodu “Slavija” putuje i predsjednik predsjedništva Jugoslavije Stjepan Mesić. Prate ih još mnogo brodova i brodica kao podrška. Vidjet ćemo kako će se vojska prema njima ponašati. Jutros idemo u diskont po vino i u apoteku po lijekove, jer Pero strašno kašlje. Kupili smo vino i lijekove, a sira nema već odavno. Danas nijesam skuhala ni juhu, jer se kvari agregat pa nema struje. Jutros prije šest sati sam skuhala čaj i kafu. Tako smo danas oko podne jeli margarin i kruh, malo pršuta, ali meni naškodi jer mi je stomak slabo. Danas smo dobili malo više vode pa sam oprala donju robu i rebatinke. Odnijela sam na more osakovat pa je sada sve čisto. Danas radio upozorava stanovništvo da prijeti opasnost od snajperista s Žarkovice, pa se preporuča da se ljudi ne zadržavaju na Stradunu. Jutros su pucali sa Žarkovice, ali nitko nije stradao. Ana Knego još nije zvala pa neznamo kako je prošla na putu preko Zelenike do Rijeke. Naime, svaki brod s izbjeglicama najprije se usmjerava iz Dubrovnika na kontrolu u Zeleniku, a tada putuju u Rijeku. Jučer smo za objed imali sendvić od martadele i kompot, a danas krem juhu i sendvić od šunke. U jutro čaj i malo mermelade na kruh i to je sve. Aktivistice Crvenoga Križa su se trudile da se ne bi zbog nedostatka vode, a time i higijene, razboljeli. Naime, svatko od nas na ulazu u restoran morao je umočiti ruke u neku otopinu, t.j. dizinfekciju. Meni je to bilo posebno neugodno, jer smo svi kvasili ruke u istu posudu. Poslije objeda nijesmo nigdje izlazili, jer Pero strašno kašlje, pa smo u sobi. Najgore je što danas nemam gdje skuhat čaj. Popodne smo mali izišli oko hotela, pa smo se susreli s Ilijom Gogom. On je do kraja ostao doma, dokle god se moglo, tj. dok mu granata nije probila krov na kući. Sva stakla su porazbijana. U Gradu mu je umro otac Vlaho, a u marini mu je izgorio brod. Što je poslije toga od kuće ostalo to će vidjet kada dođe doma. Oca je pokopao na Boninovu i to pod granatama. Moram napomenuti da se sve to priča s osmjehom, kao da se nekom drugom dogodilo, ili, svi smo sretni jer smo pored svega živi.
30. listopad
Sinoć oko osam sati čula sam jače detonacije. Jutros je radio javio da se opet pucalo na Rijeku Dubrovačku. Jutros rano sam skuhala čaj za Pera, pa pošla autobusom u Robnu kuću kupiti kruh a i nešto odjeće. Više ništa nema za kupiti. Sve se rasprodalo. Police su prazne. Prije par dana sam u Gradu kupila đemper i za sada nam je dosta. Sve sam ove strahote prihvatila, ali nikako nebi mogla poći po robu u Crveni Križ. Prošetali smo malo oko hotela i vidjeli na brdu poviše Lozice jugoslavensku zastavu. Dobro su nas opkolili. Sa te strane su se čuli rafali iz mitraljeza. Stijepo je organizirao ljetnu kuhinju. Lijepo je ogradio kamenjem, napravio ložište, drva okolo ima, pa su pristavili kuhat grah. On je u društvu s Madinom familijom Vlašić. Skuhala sam juhu (uvijek je iz kesice i to dobro dok imamo), ali struja je jako slaba. Treba dugo čekat da ta litra vode provri. Čekamo taj “Konvoj prijateljstva”, jer očekujemo da će nam se i hrana malo popraviti, ali vojska ga je zaustavila u Mljetskom kanalu cijeli dan. Priprema se svečani doček, ali ja pretpostavljam da će ih pustiti tek večeras prije policijskog sata, tako da što manje ljudi bude na dočeku. Jutros sam kupila jučerašnje novine. I to je rijetko da tako brzo dođu do nas. Danas još nije stigla cisterna s vodom pred hotel. Moramo pripaziti da nalijemo bidonić.
31. listopad
Sinoć su se čule detonacije i lakše oružje. Poslije smo saznali preko radija, da je oko pet sati popodne ispaljeno na Kantafig 5-6 tromblonskih mina, a po Gružu se pucalo svijetlećim mecima. Karavanu su htjeli pustiti sinoć, ali Mesić nije htio da se uplovi po noći nego jutros. Malo sam zakasnila, pa sam vidjela samo posljednja dva broda. Mnogo ljudi iz našega hotela bilo je na balkonima. Kažu da je bilo veličanstveno vidjeti ih osvijetljene, kako polako plove iza broda “Slavia” prema Gruškoj luci. Bilo ih je tridesetak. Danas je u našemu hotelu promatračka misija Europske zajednice. U Gradu je organiziran veliki doček, jer je ovo potpora ispaćenom narodu. Mesić je bio na Misi u katedrali, a poslije Mise, pred Orlandom je organiziran nastup umjetnika, koji su doputovali brodom. Mi nijesmo mogli nikud iz hotela, jer je Pero prehlađen, a ja u depresiji. Jutros sam skuhala Peru čaj, meni kavu i za objed juhu. Došla je cisterna pa smo nalili i deset litara vode. To je uspijeh kad se sve to uspije u jedan dan, jer su na svim ovim mjestima veliki redovi. Adela nas zove redovito 2-3 puta na dan. Jutros mi je rekla da se za nas raspitivala Marija iz Gruža. Rekla je Adeli da će poslat sina s autom da nas dovede u nje na objed. Nadam se da će nas najprije nazvati. Nikola redovito telefonira svaku noć. Eto, ipak nijesmo osamljeni. Boško Perić se zauzeo da se malo bolje organizira red, rad i čistoća u hotelu. I on je ovdje smješten s porodicom. Sada mi izgleda da će sve bolje funkcionirati. I mene je uključio da budem jedna od organizatorica. Jedan dan ću posebno pisati o rasporedu u hotelu. Pretpostavlja se da bi mi svi ovdje mogli provesti i cijelu zimu. Sinoć sam slušala na radio da je dopisnik Slobodne dalmacije, novinar Masle pušten iz zatvora, te se iz Herceg Novog vratio s autom. Izjavio je da je kroz Konavle 70% kuća neuseljivo, uništeno. Primirje je, “Karavana ljubavi i prijateljstva” je u Gradu, promatrači europske zajednice također, ali i dalje se puca po Sustjepanu, Nuncijati i Gružu. Tako je danas oko podne ranjeno troje civila, od njih jedno dijete od pet godina. Danas nam je krasan objed. Toć od kokoši s rizima, a prvi put smo dobili i salatu, i to dvije vrste. Ja sam uzela ciklu, a Pero papriku. Baš smo se najeli. Svaki brod s pomoći u hrani osjetimo i mi prognanici po hotelima. Danas nas nadlijeću avioni. Bojim se da štogod ne istresu. Popodne ne idemo šetat jer se puca, a i Pero je još prehlađen. Predveče sjedimo u sobi i slušamo mitraljeze kako tuku po luci Gruž. Kao da hoće poručiti Stjepanu Mesiću da ga se ne boje. Manji brodići iz Konvoja su se premještali dublje u luku prema Radeljeviću. Dvije granate su pale u Lapad blizu Acovoga stana. Još je troje civila ranjeno. Pucalo se i oko naših hotela i po Stradunu. Jednu žena je lakše ranjena u parku. To se sve događalo kada je Mesić obilazio mjesta koja su oštećena. Bio je i u hotelu “Plakir”.
1. studeni 1991.
Danas su Svi Sveti. Lijep sunčan dan. Ujutro sam pošla u Lapad da kupim štogod hrane ako bude. Iz autobusa sam vidjela Konvoj kako odlazi iz luke Gruž. Pero ih je slikao iz hotela. Danas se ne puca ali se preporuča ljudima da ne izlaze bez potrebe te da se ne kreću sredinom ulice. Jutros je u butigi bio veliki red, jer se moglo kupiti po jedna kokoš ili juneće jetre. Kruh je poskupio, bio je 17, a od danas je 23 dinara štruca. Sami smo napravili lumin, a kupila sam ulje pa ćemo sutra, na Mrtvi dan upaliti lumin za naše mrtve. Ove godine ne možemo na groblje. I danas je u podne Misa na recepciji. Za objed smo imali juhu, orhan prigani s patatama i kiseli kupus. Odlično. Popodne sam skuhala čaj za uveče. Uključena sam u organizaciju Crvenoga Križa, te ćemo pomagati u hotelu. Napravila sam popis žena od 16 – 50 godina, te bi trebale pomagati u kuhinji. Za to sam ja zadužena. Popodne je opet sirena najavila opću opasnost, pa smo pošli u sklonište do 20 sati. Pucali su iz minobacača po širem području Gruža i Lapada. Na moru je i jedna topovnjača pa su im i oni pomagali. Ipak smo pošli u sobu, popili čaj i legli, jer je po hodnicima hladno. U 21,30 sati zvao je Nikola. I on je na telefon čuo detonacije. Lakše nam je kad mu se potužimo.
2. studeni
Danas je Mrtvi dan. Biti će Misa na recepciji u 11 sati. Jutros se ne puca. U 7 sati sirena je svirala prestanak opće opasnosti. Malo su nam oslabile baterije na tranzistoru, pa slabo čujemo radio Dubrovnik. Javljaju da je jučer u Rožatu poginulo šest osoba, od njih šest četvero djece. Poginuli su oboje djece Ante Gunjine (on je konobar u hotelu Astarea). Velika tragedija, jer ih je on vozio u autu da ih skloni od napada. Jutros sam obišla sve sobe da bi napravila popis žena za rad u kuhinji. Tako se nastoji izbjeći da uvijek iste žene pomažu. Najvrijednija se pokazala Janja Milinić iz Mlina. Oko podne, do objeda malo smo prošetali po parku i kroz ulice, pa smo susreli i neke Brgaćane. Uvijek se sretne netko poznat. Poslije objeda, gdje smo opet imali i juhu osim toća s pastom, nijesmo nigdje izlazili, jer smo sve u očekivanju novog napada. Postali smo kao životinje, instiktivno predosjećamo nesreću. Pošla sam na bazen donijet more za banju, a Pero s bidonićem u red čekat pitku vodu, jer smo vidjeli da je došla cisterna. Malo sam kod prozora sjela i čitala dok se vidi, kad je u 16,45 opalila prva granata u zelenilo pored obližnjeg hotela “Plakir”, a vidi se iz naše sobe. Počeo je napad na hotele oko nas. Pobjegla sam u sklonište a i Pero je došao poslije mene. Nije stigao naliti vodu. Ponovilo nam se ono što smo doma doživjeli, samo je lakše podnositi u društvu. Svi jedni druge tješimo: “ma neće baš na nas”. Najteže je majkama s malom djecom. Svako malo nailaze sa zamotuljkom u naručju, poneko plače, ali većina djece je mirna. Majkama je u ruci bočica mlijeka a na ruci najlon s pelenama. Svi smo u jednoj sobi, pa je i jako zagušljivo. Večeras su pogođeni hoteli: “Tirena”, “Plakir”, “Kompas” a i naš “Argosi” pogođen je sa strane. Ispred hotela gore auti, a u hotelu polomljena stakla. Oko 21 sat malo se smirilo, pošli smo u sobu, a onda su nas u 23,45 probudile jake detonacije. Opet bježimo u sklonište. Jako je hladno, Pero i dalje kašlje, pa smo se u dva sata vratili u sobu.
3. studeni
Jutros smo spavali do sedam sati, a onda čuli sirenu, koja označava prestanak opasnosti. Jutros ljudi obilaze da vide gdje su padale granate. Iz našega hotela se vidi oštećen krov na hotelu “Plakir”. Na našemu balkonu ima jedna rupa od gelera na persijani. Slušali smo radio, pa je rečeno da je sedmero ljudi ranjeno. Jutros je telefonirao Aco, pa je bio kod nas i donio nam zimske robe i šest litara soka. Pozvao nas je sutra na objed. Od kada su Suzi i Petar u Nikole on se još više brine za nas. Od danas popodne nitko se više ne smije voziti osobnim autom. Na Srđu smo vidjeli dim, a to znači da gađaju i Srđ. Evo opet oko 11 sati sirena označava znak opasnosti. Čujemo rafale iz mitraljeza iz pravca Gruža ili Rijeke dubrovačke. Za sinoćni napad smo čuli na radio, da se tuklo po širem području Gruža i Lapada. U Gružu je pogođena robna kuća “Srđ” i tvornica “Radeljević”, te mnoge privatne kuće. U Lapadu je jedna kuća izgorjela, a kako sam jučer napisala stradali su i hoteli. U “Marini” je još nekoliko jahti uništeno, a izgorjela je i zgrada (brodogradilište). Sada slušam na radio da je u hotelu “Plakir” 70% soba oštećeno, te Crveni križ moli stanovništvo da donesu deke, ako imaju, jer je hladno a stakla su razbijena. Isto tako ako netko ima rodbinu seli iz hotela, a što će s nama ni oni ne znaju. Ispred hotela je stradalo petnaestak auta, a nekoliko granata je palo direktno na hotel. Mislila sam poći u poštu i nazvati Nikolu, ali nije baš sigurno, mogu oni i ponoviti napad, pa me strah izlaziti iz hotela. Jučer je pogođena pekara “Orlando” koja nas, uz veliku opasnost za živote radnika, opskrbljuje kruhom. Još ni jedan dan nije bio bez kruha. Pitam se kada ovo završi hoće li im itko odati priznanje. Radi se na popravku, pa se govori da će već popodne biti kruha u prodaji. Jučer, dok smo šetali pored mora vidjeli smo Madu i Nikšu. Oni su u moru osakovali robu i oprali noge, a nedaleko od njih jedna se žena kupala u kupaćem kostimu. To je bilo jučer, drugi studenog, a danas je oblačno i vrlo hladno. Oko 16 sati opet smo u skloništu. Obilazi nas osoblje hotela, i preporuča da budemo u najdonjim hodnicima, jer su tu oko nas vojni brodovi. Radio javlja da se sa Žarkovice puca iz mitraljeza, pa je jedna žena ranjena na Stradunu. Mi smo bili u skloništu do 20 sati, a onda smo pošli spavat, jer oko naših hotela nije bilo pucnjave. Na pucnjavu iz mitraljeza i pušaka više se ne osvrćemo.
4. studeni
Jutro je oblačno, ali ne tako hladno kao jučer. Sanjala sam strašnu eksploziju, probudila se i osluhnula, Pero spava, a hodnikom se ne trči, pa sam se uvjerila da je to bio samo san. Ovu noć smo proveli mirno i naspavali se. Od danas su telefonske usluge poskupile 300%. Prije sedam sirena je oglasila prestanak opće opasnosti. Trebali smo poći u Aca na objed, ali počela je pucnjava na “Solitudo” već prije jedanaest sati, a oko jedanaest je sirena najavila opću opasnost. Tako smo tri sata ostali u skloništu, a vjerujemo i Aco u njegovom podrumu, jer se puca po Lapadu, oko nove bolnice i po hotelima. Adela mi je rekla da je topovnjača pucala po Srđu. Poginulo je, ne na Srđu, dvoje ljudi, a šestero je ranjeno. Od to dvoje jedan je iz našeg hotela. Vraćao se s posla pa je na putu poginuo. Ovdje je njegova žena i dvoje male djece. Bit će mnogo takvih tragedija.
5. studeni
Opet nas budi sirena za prestanak opće opasnosti (mislim da ni oni koji s njom upravljaju ne znaju kada koju upotrebiti). Jutro je kišovito. Pero i dalje kašlje, pa od danas neće da pije nikakve lijekove, jer mu ne pomažu. Jučer nam nije došla cisterna s vodom, a neće ni danas. Nemamo još nego čašu vode. Nema ni kuhanja, pa su jutros mlijeko u prahu kuhali umjesto vodom, morem. Za objed imamo po jedan sendvić. I tako je dobro, imamo krov nad glavom, moramo izdržati. Jučer nas je pozvao Drago Moravec da dođemo malo u njega. Oni su u Gradu kod kćeri. Jutros sam bila u pošti. Naša pošta i osoblje je preselilo na Babin Kuk. Susrela sam Milana Komnenića. On se preko dr. Janka Komnenića interesirao za kuma Iliju Dupera, jer su oni ostali kod kuće. Doktor Janko je u Cavtatu, ali ih povremeno posjećuje. Govori da su dobro. Milka Lučić, zaposlenica pošte, prije par dana je prošla kroz Župu. Naša kuća do tada nije spaljena, a jest zubara Milorada, našega susjeda, te gostiona “Izvor” na Trgovištu blizu naše kuće. Rekla je Vlašićima da im je izgorjela kuća, pa su to vrlo teško podnijeli. U Cavtatu još traju pregovori, ali nitko još ne popravlja postrojenja u Komolcu, da bi dobili vodu i struju. Danas se puno očekuje od sastanka u Hagu, ali mi se ne nadamo. Organizacija u hotelu dobro funkcionira. Zadužena sam da rasporedim žene između 16 i 50 godina za rad u kuhinji i po hodnicima. Danas sam već obavijestila drugu grupu i prilično dobro prihvaćaju. Dobila sam “generalni ključ”, s njim otključavam dječju sobu kad zasvira uzbuna. Isto tako treba u jutro pregledat i zaključat. Danas je nekoliko majki s malom djecom u organizaciji Crvenoga Križa pošlo u Korčulu. Pada kiša pa sam na balkon stavila tećicu i bročicu da mi se nalije malo kišnice. Ipak je došla jedna mala cisterna za kuhinju i nas. Čekala sam uru i po te dobila pet litara vode. To je zadovoljavajuće.
6. studeni
Jutro je vedro. Nije bilo uzbune pa sam oprala i prostrla robu te ugrijala Peru litru vode da se umije. Za mene nemam, možda ću imati sutra. Baš sam bila u sobi Crvenog Križa, kad se začula strašna eksplozija. Stakla su se tresla po hotelu. Poslije smo saznali da je to naša vojska minirala put u Lozici. Slažemo robu koja nam je stigla preko Crvenoga Križa u veću prostoriju, da se bolje vidi što ima. Ljudi dolaze, uzimaju, a sve se upisuje tko je što uzeo. Noćas je zvao Nikola. Danas dolazi hrana i roba što je on poslao. Posebno je poslao paket Miši Galjufu, pelene i robu za dijete. Te pošiljke i preuzima Miše, jer je osnovao ogranak Crvenoga Križa za Župu. Opet je u 13 sati uzbuna. Opet isto. U skloništu, gdje je vlaga i hladno. Tu sam saznala da su prekjučer pucali na naš autobus pa sada ne vozi uz more kroz Lapad, nego obilaznim putem. Izgleda da je tako sigurnije. Najteže je to da čim se da znak za opću opasnost autobusi više ne voze. Tako nijesmo sigurni ako pođemo u Grad da ćemo se i vratit. Sada smo vidjeli četnike na brdu poviše Lozice, a kod njih i jugoslavenska zastava. Vide se i šatori u jednom šumarku. S našega balkona vidim da gori na Srđu, odma iza tvrđave, a u tvrđavi je naša vojska. Vidjela sam i topovnjaču kod Grebena, a sad bježim u sklonište, jer zvižde granate.
7. studeni
Jučer popodne smo proveli u skloništu, a oko 19 sati smo se vratili u sobu. U međuvremenu sam skuhala čaj da se malo ugrijemo. Slušali smo na radio da je bio napad iz svih raspoloživih sredstava na šire područje Grada. Gađan je Srđ, Lokrum, stara i nova bolnica, groblje na Boninovu, škola na Montovijerni gdje su preseljena djeca iz Sv. Jakova – dom “Ivo Vukušić”, Gospino polje, hotel “Libertas”, naselja Hladnica i Čokolino i t.d. To je zato jer je naša vojska oslobodila teritorij oko Slanoga, pa na njihovoj strani ima žrtava. U ovom napadu kod nas ima sedam ranjenih. Noć je bila mirna, a oko 7 sati sirena je oglasila prestanak opasnosti. Jutros sam čekala u redu uru i po da ugrijem litru vode pa sam se umila. Da mi je netko rekao da se može lijepo umiti s litrom vode nebi mu vjerovala! Moram nazvati Lucu Galjuf da vidim kako oni u hotelu “Libertas” podnose ove nedaće. Čula sam da je Vlaho loše. Sada, poslije objeda, koji više ne čekamo s tećicom u redu, nego odmah ulazimo u restoran gledamo s balkona Srđ i kanoćalom vidimo da je jučer djelomično izgorio krov na Tvrđavi. Prelijeću nas avioni. U hotelu se priča da se priprema opći napad na Dubrovnik, a sada slušamo na radio Zagrebu, da je dat ultimatum, da se Dubrovnik preda danas do podne.
8. studeni
Sinoć smo s balkona gledali dvije topovnjače iza Grebena. Nešto prije toga kružili su avioni, tako da smo dobar dio večeri bili u skloništu. Sa topovnjača se pucalo, ali ne dugo, pa je i ova noć protekla mirno. Sada čujemo mitraljez, ali to nam je normalno. Mi više iz hotela ne izlazimo. Izgleda mi da se i Pero straši, više ne zove u šetnju, a trebali bi i u kupovinu pa on neće, a onda neću ni ja. Jučer mi je jedna Konavoka kupila štrucu kruha, a danas sam zamolila Mariju Crnčević da mi kupi margarin i ako nađe beškot. Stomak mi je slabo, jer više nema ni bijele kafe, ni zeleni, ni voća, NIŠTA. Jučer je u skloništu jedna cavtajka samnom podijelila kikaricu kafe. To je prvi put u ratu da pijem kafu iz kikarice. Mi imamo jedino plastične čaše i dvije od stakla. Jučer me uhvatila tuga, pa maštam da mi je samo jedan dan objedovat domaću hranu, nešto lešo, u toku dana malo voća, a u veče bijelu kafu s beškotom u kikari. Nijesu veliki zahtjevi, ali nedostižni. Danas sam “uskošena” pa sam se zakačila u Crvenom Križu ali sada ide sve kako ja hoću. Do objeda smo malo prošetali oko hotela, a nijesmo nekoliko dana. Prošli smo kroz park preko Maloga Straduna do hotela “Minčeta” i gledali ruševine. Mnogo je toga uništeno. Za objed smo imali ribu, patate i malo juhe. Riba je naravno iz leda pa se nadaleko osijeća što se priprema za objed. Zvala me rodica Marija iz Gruža, i njoj je teško, jer često mora ići u sklonište, a ima u kući bolesnu majku. Ponudila mi je zimske robe i pozvala na objed. Mislim da nećemo poći jer se i na Gruž puca. Popodne je opet sirena označila opasnost pa smo u skloništu. Oko nas lupaju granate i minobacači s topovnjača. U sobu smo pošli tek oko ponoća. Opet smo legli u robi, a skinuli smo samo cipele.
9. studeni
Jutros u sedam sati sirena je označila prestanak opasnosti. Pero se pripremio da ide u Grad u spenzu iako nerado, jer ga je strah. Nikad se nezna kad će zapucati. Međutim, još nije izašao iz hotela kad se počelo pucati. To se obično na radiju reče “iz svih raspoloživih sredstava”. Sreća da nije pošao. Cijeli dan smo u skloništu. Nijesmo ni postelje napravili, niti pošli na doručak. Pero je samo donio sendvić u sklonište. Jučer sam od Anuške, moje poznanice Cavtajke, dobila freško jaje, ali ga nijesam uspjela skuhat, a tako sam se veselila. Ne smijem ga isprigat, jer će zamirisat djeci, koja su u skloništu gladna. Jutros smo se svi strašno isprepadali, jer je danas na udaru bio naš hotel. Izgledalo nam je da su naši započeli, jer su brodovi krenuli prema gruškoj luci. Naša vojska je odbila njihov prodor u luku Gruž, pa su oni udarili po našim hotelima. Kuda nego po jadnim prognanicima. Sva stakla na recepciji su slomljena, staklo rasuto svuda unaokolo, također i stakla na restoranu, ali su kuharice ipak nešto skuhale za objed. I u našoj sobi je razbijeno veliko staklo. Po cijeloj sobi su komadići stakla. Tako je oštećeno nekoliko soba. Mnogi misle o preseljenju, ali kuda? Bit će nam hladno, ali Pero se preselio u krevet do razbijenog prozora, da meni bude bolje. Nadamo se da ćemo dobiti neku staru deku pa da zatvorimo rupu. Jučer sam telefonirala Maristelli iz pošte, jer kako smo najviše u skloništu Nikola nas ne dobije na telefon. Za objed nijesmo pošli u restoran, nego sam ja donijela dvije porcije u tećici, pa smo objedovali u skloništu. Cijeli dan granatiraju nas, ali i šire. Ne čujemo radio Dubrovnik, ali znamo da je bombardiran Srđ. Večeras gledamo kako gori hotel “Palas”. Gađali su i šumu poviše hotela, ali nije bilo većeg požara. Gađali su i Kalamotu, Lokrum, Gruž i Lapad. U Gružu je pogođena jedna jahta i odma izgorjela. Ispred našega hotela pogođeno je dosta auta. Ništa ne znamo točno, nego ono što vidimo, jer se ne čuje radio “Dubrovnik”. Znat će se sutra. Sada je 23 sata i još smo u skloništu. Malo se i našalimo, pa smo se večeras dogovorili da se dogodine u ovaj dan sastanemo na istom mjestu, kao što se sastaju maturanti na godišnjicu mature, a mi ćemo na godišnjicu najžešćeg napada. Pero je dodao: “tko ne bude živ, odati ćemo mu minutu šutnje u spomen”. Aco nas je nazvao i rekao da mu je granata udarila u verandu. Šteta je velika.
10. studeni
Sinoć smo opet legli u robi oko ponoća. Jutros smo se za sreću ranije probudili, tako da sam do sedam sati uspjela donijeti more iz bazena za banju, a Pero nije dobio vodu za piće. Pomela sam i sobu, jer je bila puna stakla. Baš sam mela balkon kad je opet počelo, najprije po Srđu, vidjeli smo kako dimi, a odma i oko nas. Pobjegli smo u sklonište, a puca sve jače. Za doručak smo uzeli samo kruh i margarin, iako je kuhan i čaj. Gledamo što prije pobjeći iz restorana. Za objed sam skuhala juhu, pa nam je dobrodošla. U međuvremenu su još neke granate pogodile naš hotel. Jutros sam saznala da je naša vojska na Žarkovici ubila nekoliko jugoslavenskih vojnika, pa se oni osvećuju nama. U skloništu smo, ništa ne znamo jer ne radi radio “Dubrovnik”. Ljudi su rekli da u Gružu nešto gori. Jutros smo u sklopu skloništa ispraznili i očistili još jednu sobu jer nam je jako tijesno. Djeci je užasno, a nije lako ni roditeljima. Čuli smo da jučer i danas ima ranjenih i poginulih. Danas preko radio Zagreba pozivaju sve vojne obveznike u Gradu da se hitno jave. Hrvatske pjesmice pjevaju samo mala djeca. U budućnosti ne vidimo ništa dobro. Pero je jutros skoknuo do auta. Samo je jedno staklo razbijeno.
11. studeni
Auto nam još nije izgorjelo. Jučer popodne je oko nas jako tutnjalo. Malo me manje strah nego predhodnih dana. Možda na prazan želudac lijekovi bolje djeluju. Za objed smo imali samo sendvić, i to pola fjelice mortadele između kruha. Dobro je dok ima kruha. To se sve podijelilo za pola sata, jer treba riskirati život za to podijeliti, a i za poći uzeti. Sinoć smo slušali na radio “Zagreb” da je na hotel “Plakir” u toku dana palo oko 100 granata. Neobično je to što mi ponekad u veče vidimo da su neke sobe osvijetljene, a u našem hotelu nas upozoravaju da nam je život u opasnosti, ako nam se vidi i tračak svijetla kroz prozor. Jučer je granatiran i stari Grad: na Široku ulicu, tvrđavu “Minčeta”, po sv. Jakovu, hotel “Belvedere” gori, a radio Zagreb u vijestima izvještava da se vode ulične borbe na rubnim djelovima Grada. To mi ne vjerujemo, ali možda je to na Bosanci, gdje se naši još dobro odupiru neprijatelju. Sinoć smo pošli u sobu oko 22 sata. Sanjala sam da na sobu pada svijetleća raketa, viknula sam i skočila, probudio se Pero, pa sam shvatila da je to samo san, ali poslije toga dugo nijesam mogla zaspati. Nikola već treću noć nije telefonirao, pa mislimo da su telefonske veze u prekidu. U 3,30 opet su nas probudile jake detonacije. Spavamo obučeni, pa smo za čas sišli u podrum (sklonište). Tamo je već bilo nekoliko osoba iz našega društva. Malo smo se i nasmijali, šalili, svatko priča svoje dogodovštine, pa smo pomeli prostoriju i skuhali čaj. Više nijesmo mogli poći spavat. Prvi put sam Peru rekla da patimo zbog njegovog velikog optimizma. Mogli smo mirno živjet u Padovi, te više znati što se ovamo događa. Stalno se puca, pa već dva dana nije došla voda. Bit će čudo ako dođe i danas, a i onaj plastični badanj je pogođen u kojega je cisterna priljevala vodu. Mi smo štedili pa još imamo jednu litru vode, ali pola litre mislim upotrebit za objed. Jučer smo saznali da je poginuo rođak Lovro Guljelmović sa Žala. Našli su ga na Zvekovici u zapaljenom autu. Strašno me potreslo. Sada je 11 sati u jutro i oko nas strašno bombardiraju. Užasno me strah. Već četvrti dan smo pod zemljom. Baš razgovaramo o tome, da bar znamo do kada, pa bi brojili dane kao osuđenici, a mi neznamo ni što će biti do jedan sat, danas, noćas. Mislim da će i danas za objed biti sendvić. Pero će pojesti jednu hladnu konzervu, jer ako je ugrijem zavonjat će djeci, a svi smo gladni. Skuhala bi meni ono jaje što ga čuvam ali mi ne da Jugoslavenska armija da pođem do sobe uzet jaje, a morala bi i oprat jednu čašu da ga iz nje pojedem. Tako strašno to želim. Ni danas nemamo vode, sreća da imamo soka za napiti se. Ponestalo nam je svega što smo do sada kupovali: meda, margarina, mermelade, salveta, maramica, vina, a o maslu više ne mislimo. Vina smo imali sve do jučer. Kruha imamo komadić od prije 5-6 dana. Sada je 13,15 sati. upravo su nam rekli da su se u našemu hotelu zapalile dvije sobe na četvrtom katu. Tamo spavaju samo vojnici. S toga kata su već prije iseljeni prognanici zbog opasnosti. U trenutku požara vojnici su radili u kuhinji, a vide se sobe pa su odma pogasili. Lakše je ranjen šef kuhinje (neprovjereno). Stalno lupaju po našem hotelu. Ruke mi se tresu. Za objed smo imali sendvić od sira. Kruha je manje nego inače. Nestašica! Auti gore na velikom parkiralištu ispred hotela, mislim da ih je malo ostalo upotrebljivo. Gori i Srđ iza tvrđave. Čuli smo na radio da gađaju uži dio Grada i tvrđave. Ima 17 poginulih i 50 ranjenih. One na bojištu još nitko nije izbrojio.
12. studeni
Jučer je bio najteži san. Cijeli dan nijesu prestajali s paljbom oko nas. Bila sam jako loše. Cijeli dan smo u skloništu, pa smo ostali i spavat na klupi. Ljudi se ipak u neko doba noći povuku premoreni u sobe, ali noćas mi nijesmo mogli. U 19 sati smo čuli na radio da je bombardiran hotel “Tirena”. Bomba je pala na njihovo sklonište. Skloništima zovemo podrumske prostorije. Ima poginulih i ranjenih. Poginuo je naš susjed i Perov prijatelj Đuro Perak. To nas je posebno potreslo. Jučer je s Perom razgovarao telefonom. I u hotelu “Minčeta” ima poginulih i ranjenih. To je sve oko našega hotela. Hotel “Imperijal” gori. Izbjeglice su evakuirane. Hotel “Lapad je također oštećen, a iz Gruža smo jučer popodne vidjeli gusti dim. Eto tako smo dočekali jutrošnji dan. Sinoć mi je Anuška dala litru i po vode, ali nije za piće, pa smo se jutros umili i oprala sam suđe. Imam vode još jutros za čaj i 2 dcl za napiti se. Srećom imamo još soka. Adela me jučer zvala, i u njih je strašno. Nitko nezna što nas čeka. Sada se pitamo hoće li nas Zagreb žrtvovat? Danas je pakleni dan. Cijeli dan tuku po nama i Gradu. Stalno smo u skloništu. Za doručak imamo samo pola sendvića. Kruh je sve tanji. Za objed su se tražili dobrovoljci da isprigaju ribu. Kuhinja je pod taracom pa je jako opasno tu biti. Kako stalno pucaju personal nije mogao doći na posao. Objed – u sendviću komadić ribe. Ja sam strašno slaba. Sve ove loše vijesti i tragedije ostavljaju traga. Netko ih podnosi lakše, a ja vrlo teško. Danas gori skladište u Gružu. Opet je oštećen Grad. Avioni bombardiraju Srđ, ali križ još stoji. Međuljudski odnosi u hotelu su sve lošiji. Jutros su u skloništu izbile dvije tuče, a sve zbog jednog rešoa na kojemu svi kuhamo. Baš u skloništu je jednom čovjeku pozlilo. Pomogli su mu da ga izvedu malo na zrak, jer je zagušljivo, ali tada je grunula granata, a ova dvojica su zatvorili vrata i njega ostavili samog vanka. Mislim da je tada već bio mrtav. Kad se malo stišalo odnijeli su ga na treći kat, koji je bio prazan, dok uspije doći auto da ga odveze na groblje. Danas je i naš hotel direktno bombardiran. Bilo je strašno. Našli smo se u jednom uskom hodniku. Oko nas je dimila klačinara. Opet sam čekala smrt. U hotelu je mnogo oštećenih soba. Na trećem katu jedna granata neeksplodirana. Ne dozvoljavaju nam izaći iz skloništa dok ne pregledaju hotel. Naročito se preporuča da ne izlaze djeca koja su inače znatiželjna. Ipak je nekoliko dječaka otrčalo da vide tu granatu. Uz sve to mi iz Crvenoga Križa djeci smo dijelili kekse i čašu vode. Izgorjelo je nekoliko auta ispred hotela. Ostalo ćemo vidjeti ujutro, znamo da naše auto nije izgorjelo. Jednu sobu koju je oštetila granata netko je pokrao. Ukrade se i jaje, ili 10 dkg kave, a o vodi da i ne govorimo. Novac i zlato što smo uzeli iz doma nosimo uvijek sa sobom, pa smo tako sigurni. Gladni smo, žedni i nervozni. Danas je zapovjedništvo u hotelu preuzeo Željko Bašica. Mislim da je on u Civilnoj zaštiti. Bilo je krajnje vrijeme da se netko potrudi unijeti malo reda. Večeras traži da se po sobama sakupi 60 litara vode, da bi sutra imali čaj. Međutim, mi nemamo vode, a ako netko i ima čuva za sebe. Tako ni sutra nema čaja. A sada da opišem naše tzv. sklonište. To je kat sasvim pri dnu hotela, tako da su s morske strane sobe, u kojima su također smještene izbjeglice pa se ljudi iz ovih soba povuku u hodnik i to im je sklonište. Na istom katu sa sjeverne strane je prostor za skladište, te kotlovnica. U tim skladištima se mi sakrivamo. Bez prozora s jednim limenim vratima, koja su uvijek zatvorena. Jedan hodnik na slovo L, tri prazne sobe i jedno predsoblje. U predsoblju imamo jedan rešo i tu svi kuhamo ono najosnovnije, kad nas dođe red. U jednoj sobi bi trebala biti djeca do tri godine, u drugoj od tri do sedam, a u trećoj starci. U hodniku nekoliko klupa pa smo tu mi ostali. Ni jedna soba nema ventilaciju. Svi se u tim sobama pomiješaju, nitko se ne drži pravila, niti tko obada dojenčad. U toj prostoriji još ima i rešo koji je namjenjen isključivo za pripremanje hrane za bebe. Međutim i tu ulaze žene i kuhaju kavu, čaj, hrenovke ili juhu. Umjesto krevetića za djecu služe hotelska transportna kolica, koja su pokrivena dekom. Imaju još i dva jogija na podu, te iza vrata jedan dječji. Često pomislim na to kako bi Maristella reagirala da to vidi. Žao mi je što nijesam u mogućnosti to slikat. Tu je i jedna žena koja ima šest djevojčica, najstarija ima deset godina, a najmlađa dva mjeseca. U toj prostoriji koja nije veća od 20 m2 bude po dvadesetak osoba, prozračiti je nije moguće, a po noći tu spava 8 – 10 dječice s majkama. U drugoj sobi ima malo više reda, jer u njoj nema rešo, a po danu je zaključavamo, jer djeca izvlače blokove, koji su tu pohranjeni. Na znak opće opasnosti ta vrata odmah otključamo. Po noći na 9 ležaljki s plaže spava od 12 – 14 djece. Prekjučer smo složili ležaljke, a na beton stavili jogije, jer je u toj sobi sada i jedan ranjeni vojnik sa ženom i djetetom. Prije dva dana smo očistili i treću sobu za starce. Oni su tu zadovoljni, klupe su okolo, a na tim klupama poneki ostanu spavati i preko noći. Ta je prostorija najviše zagušljiva, jer se oni rijetko umivaju i ne peru noge. Smrdi! Tu je čovjeku i pozlilo, iznijeli su ga vanka, ali je kroz desetak minuta umro. U ovim sobama je zabranjeno pušenje, ali se to nadoknadi u predsoblju, gdje je i rešo za upotrebu. Tu je najviša gužva i galama. Tu smo i mi. Prepričavaju se događaji, iznose se svoje tragedije, jedno drugo tješimo, pričamo tko je što ostavio doma od materijalne koristi, koliku kuću (među nama je bogatih Konavljana), kuha se kava, čaj, juha, ponetko ispriga jaje, ali djeca gledaju, a njihova majka nema da i njima spravi. Kroz hodnik su cijevi od ventilacije, a tu stoji dosta ljudi kada je opasno, imaju i jedna limena vrata, koja se vrlo rijetko otvaraju. U dječjoj sobi su također cijevi od kanalizacije, ali ni jedna srećom ne kapi. Uveče Crveni Križ obavještava da se prijavi tko želi poći brodom “Slavija” prema Rijeci. Taj brod dolazi po promatrače. Opet smo se prijavili i mi. Prijavilo se dosta iz hotela.
13. studeni
Sinoć oko ponoća smo pošli u sobu da se malo opružimo. S balkona se vidi poviše Gruža dim i crveno nebo. Sva skladišta u luci su upaljena. U 1,15 sati probudila nas je granata negdje u blizini. Skočili smo iz kreveta, te se sakrili u banji, ali dalje se nije pucalo, pa smo opet legli. I dalje spavamo obučeni. Jutros je malo mirnije. Telefonirali su nam Adela i Žika, i oni su ove dane u skloništu. Noćas su nam prevezli do hotela cisternu vode, kruh i nešto hrane, tako danas imamo čaj i sendvić, a objedu toć sa špagetima. Jutros smo razgledali naš razrušeni hotel. Stakala je jako puno polomljeno, zidovi, balkoni, oštećene mnoge sobe, izgorjelo je mnogo auta ispred hotela. Između ostalih, Ivu i Matu Vlašiću. Đuru Vlašiću također, pa se on šali na svoj račun i nudi na prodaju ključe od auta. Sve su to “crni” vicevi. Jutros se organizirano čistio hotel, stakla su se skupljala na gomile, razbijalo se ono što strši da ne padne na koga. Uklonjena je neeksplodirana mina. Došao je novinar i sve to snimio. Danas saznajemo da ne možemo na brod, jer se provodi strogi kriterij. Putuju samo starci preko 65 godina, teški bolesnici, ranjenici i djeca do 7 godina s majkama. Danas smo objedovali u sobi pa nam je lijepo. Još smo u sobi, a poslije ćemo malo u sklonište na razgovor. Danas su iz hotela odselile Anuška i Ružica u Grad kod Anuškine sestre. Anuška je tu s starim ocem, a kroz hotel je veliki propuh. Žao mi je, jer smo se lijepo družili i pomagali. Danas smo dobili 6 litara vode. nijesmo imali više ni za napiti se. Od podne je primirje i poštuje se.
14. studeni
Ovu smo noć dobro spavali i to u piđami. Jutro je mirno, ne puca se. Autobus je došo po one koji putuju brodom u Istru. Mladić s Petrače – Selak je ranjen pa i on s ženom putuje tim brodom. Uranili smo na autobus te po njemu poslali poruku Nikoli da smo živi. Jutros je Pero s jednim Konavljaninom pošao u Lapad u spenzu. Jutros je dobio i šest litara vode. Tako imamo svega. Zvala je Adela i rekla da je strašno razrušen Grad. Mi nažalost ne čujemo radio Dubrovnik. Zvao nas je i Aco, sinoć i jutros. I njemu je granata pala ispred vrata od stana. Palo ih je nekoliko na zgradu. Sva su im stakla polomljena. Na parkiralištu mu je izgorjelo auto. I danas me boli glava. Strašno puše šilok i pada kiša, a nema stakla na vratima od balkona, ustvari to je otvoreno 1/4 zida, jer je cijeli zid prema balkonu u staklu. Možda promjenimo sobu, jer je dosta porodica odselilo. Da sam ja bila više poduzetna možda bi i mi uspjeli poći, ali ne mogu više ni odlučivat ni organizirat, sve za čas zaboravim, sve mi je svejedno, živim danas, a sutra kako bude. Najbolje mi je kada se ne puca, da mogu biti u sobi, te da noću ne trčimo u sklonište.
15. studeni
Danas se osjećam malo bolje. I dalje pijem lijekove za smirenje. Jutros rano nas je zvao Aco, jer je čuo na radio da dolazi strani brod za evakuaciju izbjeglica. Vidjet ćemo što će biti od toga. Odlučili smo poći, ako ikako bude moguće. Jutros je sirena označila prestanak opasnosti. Pero se trudi da promjeni staklo na sobi. Željko Bašica nam je uvijek pri ruci za pomoći. Pero neće da iseli iz ove sobe. Na nju smo navikli, a i hodnici nijesu od stakla, kao na drugom dijelu hotela. Brod je noćas prenoćio u Zelenici – Crna Gora, a jutros krenuo prema Rijeci. Jutros sam u Crvenom Križu vratila spiskove prognanika i zabilješke i oslobodila se obaveze u hotelu. Smučile su mi se neke osobe, koje uvijek nađu razlog da ne prihvate rad. Ovako mi je lakše. Čujem na radio da je otplovilo 3.500 ljudi, a na brodu se rodila i jedno dijete. Bio je strašni fortuno. Jutros je lijepo vrijeme. Nazvala me Anuška, pa će mi po sinu poslat ljekove. Ova situacija stvara prijateljstva. Sinoć smo malo sišli u sklonište, jer se tamo nađemo na razgovoru. Ima jedan mladi Konavljanin, koji je sve ovo u hotelu snimio, zamolit ćemo ga da presnimimo kad se rat završi. Sinoć smo došli do zaključka, da je više izbjeglica umrlo od srca nego od granate. Ovo su strašni udarci, što smo pretrpjeli. Na Babinom Kuku se smatra da je u prosjeku na 15m2 pala jedna granata. Peru se došao javiti jedan mladić iz Komolca, koji je tamo ratovao do kraja, a sada je i Komolac pao u ruke jugovojske. I jutros se puca, ali iz lakog naoružanja, pa se na to i ne osvrćemo. U istom hotelu su Marija i Nikola Crnčević. On je zaposlenik autopoduzeća “Libertas”. Govori nam da je “Libertasu” od 100 autobusa ostalo 7 – 8 u voznom stanju. Više ne može nabrojiti što je srušeno, trebalo bi tražiti što nije, ali malo bi se našlo. Sada smo saznali da je osvojena i Bosanka, a Srđ još nije. Sada je primirje pa sam u sobi, a par dana sam i pisala u skloništu. Upravo sam saznala da brod UNICEF-a dolazi u Grad da preuzme djecu iz doma “Vukušić”, a iz broda koji je jučer krenuo iz Gruža, Zbog jakog nevremena se iskrcalo nekoliko ljudi. Jučer je bilo i tučnjave na brodu (neprovjereno). Ljude su ukrcavali i u potpalublje, gdje se obično prevoze auti, a aute nijesu ni primali. Kada se svi bili ukrcani onda su gardisti zvali preko mikrofona, da izađu muškarci između 18-60 godina. Kako se nitko nije javio, ušli su i tražili po izgledu, te ih nekoliko izbacili iz broda. Tako ih je nekoliko završilo u bolnici (neprovjereno). Danas smo imali dosta posjeta. Bili su nam Melko Popović s djecom a Željko Bašica je ostao s nama u dužem razgovoru. Razgovarali smo o općoj situaciji. On isto stanuje u hotelu, mislim da je zapovjednik ovih ovdje gardista. Ovdje je teško opstat ako nemaš nekoga mladog da ti pomogne. Večeras smo izbrojili da nam je bilo 12 osoba u posjeti. Tako nam je lijepo prošao dan. To su sve ljudi i žene iz hotela, a imali smo ih s čime počastiti. Ispričali smo se. Mnogi nas pozdravljaju koji su otputovali. Anuška mi je po sinu poslala lijekove (njena sestra radi u apoteci). Sada slušamo vijesti, pa ćemo malo prošetat, jer ja nijesam izašla iz hotela od kada sam iz pošte razgovarala s Maristellom. U takvom sam psihičkom stanju da se nikako nemogu sjetiti kada sam bila u pošti, koji je danas dan, ili koliko dana nijesam izašla iz hotela. Malo smo prošetali po Malom Stradunu u blizini hotela. Pero je slikavao neke razbijene izloge. To je strašni lom. Nema ni jednog zdravog stakla. Izlozi a i butige su prazni, neki pokradeni. Kad smo došli na trg, fijuknuo je jedan metak na dvadesetak metara od nas i zabio se u staklo. Odmah smo se ispod zida vratili u hotel. Zaključujemo da nije istina da je u prosjeku palo toliko granata kako sam napisala, po našoj procjeni ipak nešto manje, iako je sve sami krš. Večeras se vode strašne borbe s naše zapadne strane. Čuju se topovi, minobacači, a Pero je vidio i svijetleće rakete. Pretpostavljamo da je to u Slanomu i na brdu u zaleđu. O tome se ništa ne govori na radiju.
16. studeni
Jutros nas je zvao Aco na doručak. Pošli smo autobusom, vrijeme je bez kiše, pa smo odnijeli jednu bursu u Aca, ako pođemo u Nikole da nam je lakše spakirat. Zamolila sam Dragicu iz Crvenoga Križa da nas upiše na spisak. U Lapadu smo susreli Pava Handabaku, pa nam je rekao da mu je kuća izgorjela. Oko Acovog nebodera krš i lom. Bili smo i u spenzi, a Aco nas je pratio na stanicu. Jako je neraspoložen. Susreli smo Željka s još nekom kolegama u uniformi, pa je Pero pošao s njima, da im na pumpi pomogne da dobiju benzinu, ako bude potrebno, jer tamo rade Perovi kolege. Ja sam se u hotel vratila autobusom, a Pero je s njima vidio izgorjeni hotel “Imperijal” i aute oko njega. Pošli su i do Gruža, cijelo pristanište je izgorjelo, još dimi. Barke i brodove je posebno teško vidjeti. Svratio je i do hotela “Lapad”, te saznao da su Pavo i Marija otputovali brodom u Istru. Vidio je rođaka Nika Matičevića. Jako je smršavio. Pušina, gardista iz Župe, pozvao ga je na piće. Baš se izvrsno proveo. Pomogo im je i prenositi robu. Vratili su ga autom u hotel. Ta mu je promjena mnogo vrijedila. Sada lijeva kiša i fortuno je pa nas neće gađat brodovi. U hotelu se provodi anketa, kako nam je i što smo sve ostavili. Večeras sam spravila i večeru jer smo gladni. Isprigala sam tri jaja, a upalili smo šteriku u sobi da nam se vidi, jer je večeras strašno nevrijeme pa nema brodova.
17. studeni
Sinoć smo obećali Adeli i Žiki da ćemo doći malo u njih ako bude mirno, pa smo oko devet sati pošli autobusom. Dobro smo se tratali, imali su gavrilović salamu i vina. Adela je bolesna a danas joj je rođendan. Odnijela sam joj kesicu bombona a ona je meni poklonija jedan limun. Svih nas je dotukao ovaj rat. Ona ne može nikako dobiti sina Nikija na telefon, a uzalud bi i pisala jer su sve veze sa Srbijom prekinute. Butige su prazne, jedino smo kupili bocu šljivovice. Kroz Grad se sretne dosta našega naroda. Po Gradu su štete manje nego se govori na radiju, ali su Gruž i Lapad strašno razoreni. U Gružu još gore skladišta, po kiši još više dimi. Vratili smo se na objed a Pero je napunio bročicu kišnice, pa ćemo popodne oprat kose. Evo dva dana ne puca pa normalnije živimo. Adela nam je rekla da je čula na radio da je na Grad palo 12 tisuća granata. U kronologiji događaja u Dubrovačkom vjesniku ni ne spominju nas ni naše hotele gdje su ljudi ginuli i bili ranjavani. Sada je 15 sati. Pero čeka objed, a ja čekam njega da donese štogod u tećici. Razmišljam o tome da mi uopće ne živimo, samo se održavamo na životu, čekajući red za vodu, za hranu, i za skuhat čaj ili juhu, kada imamo. Potpuno smo bez cilja, a neznamo do kada ovako. Večeras nas je posjetio gosp. Ivo Pivčić. On radi za Crveni Križ i organizira odlazak prognanika iz hotela. Svi već znaju da mi pokušavamo poći kod sina u Italiju. On popisuje prognanike koji bi se ukrcali na talijanski ratni brod, koji iz Brindizija dovozi hranu i ljekove u Dubrovnik. Upisani smo i jako zadovoljni. U međuvremenu nas je o tome obavijestila i Adela, ali se na radio ništa ne obaviještava da se izbjegne gužva. Večeras pljušti kiša, a na recepciji je još hladnije i kišovitije nego vani, jer je krov od stakla razbijen, a i naokolo sva stakla. Tmurno je, mokro i žalosno. Za sreću večeras nas je zvao i Aco, pa sam odma počela pakirat bursu da nam on skloni kod njega, što nećemo nositi u Italiju. Spakirala sam ono najpotrebnije robe koje ćemo nositi s nama.
18. studeni
Sinoć su nas nazvali naši iz Padove i strašno su sretni da dolazimo. Dogovorili smo se da će oni saznati gdje brod “San Marko” dovozi izbjeglice, pa će Maristela doći autom po nas. Uglavnom ako je organiziran prijevoz prema sjeveru Italije mi ćemo ga koristiti. Jutros je počela kalvarija za nas. U sedam sati smo bili spremni. Aco je došao da nam pomogne. Zvala sam i Madu da se o svemu dogovorimo. Pero je pošao u Crveni Križ i tamo su ga obavijestili da smo mi opet odbijeni. To se ovako organizira: Crveni Križ, po svom kriteriju napravi spisak ljudi koji hoće poći. Tada taj spisak šalju Teritorijalnoj obrani, a oni opet prave selekciju po nekim svojim ocjenama. Pero se vratio bjestimajući, pa sam onda pošla ja da vidim taj spisak. Dali su mi na uvid spisak. Tamo su ispisana naša imena i godina rođenja, i uopće nijesam mogla doći do zaključka kako su oni to određivali. Sada smo bili oboje odbijeni. Odbijeni su neki i stariji od nas, a neki mlađi propušteni. Otprilike je odbijena jedna trećina iako nas nije bilo jako mnogo, jer se ljudi baš i nerado odlučuju preko granice. Opet smo s recepcije vratili burse u sobu. Pero se po običaju izbjestimo, Aco pošo doma, a ja na poštu telefonirati Nikoli da nećemo doći. Međutim nijesam dobila vezu s Italijom. Odlučili smo poći malo u Grad da nas tuga prođe, ali na recepciji sam vidjela četvoricu, koji isto nijesu na spisku a čekaju. Saznala sam da naš generalni direktor inzistira da prognanici hotela Babin Kuk imaju prednost, jer su nam hoteli srušeni. Opet sam brzo pošla u sobu po burse. Pero nije htio pa mi je pomogla Marija Crnčević.Opet smo tako spakirani čekali. Autobus je došao po nas oko deset sati pa smo krenuli prema Gružu. Tek smo sada vidjeli koliko je u Gružu izgorjelo. Doslovno sve. I dalje gore skladišta. Opet nas autobus iz luke vraća pred SDK-a da tamo čekamo, jer brod istovaraju. Na to mjesto autobusi prevoze ljude iz svih hotela i zajedno čekamo, a sve nas je više. Opet sumnja dali ćemo poći. Velika nas je grupa ljudi. Neki su svoju robu pakirali i u vreće za smeće, a jedna žena u naručju nosi kadin, u kadinu teća, a u teći boca ulja. Sve su to dragocijenosti koje se ne ostavljaju. Čekamo dugo, naravno svi na nogama, a našli smo se s Ivom Galjufom, prati ga Mišo. On je krenuo u Njemačku. Autobusi su se pomalo počeli popunjavat, koji idu na brod, a nama još veća neizvjesnost, jer čovjek iz Teritorijalne obrane na vratima autobusa provjerava ljude jesu li na spisku, te tako prozvani ulaze. Napokon, u 14,15 sati poslije strašne nervoze i neizvjesnosti, gladni i ozebli ušli smo u autobus. Za našu sreću, na ulazu u autobus sa spiskom u ruci bio je gosp. Redžo, čovjek iz Župe Nikolin i Perov poznanik, prepoznao je Pera, te nas propustio u autobus. Još je tako ušao jedan bračni par i žena s dvoje male djece. Mišo nam je tada ukrcao prtljagu. Tada smo opet u autobusu u strahu čekali da nas ne iskrcaju. U 15,30 u autobus je ušao talijan s prevodiocem, te nas zamolio da budemo strpljivi, jer se sa broda još iskrcava humanitarna pošiljka. Obećao je da ćemo krenuti svi za dva sata. Tada su nam podijelili po litru mineralne vode. Do tada ovaj dan još ništa nijesmo jeli, a imali smo samo malo kruha, jer ni u hotelu nijesmo ništa dobili. Autobus je krenuo u sumrak. Bilo nas je jako puno. Nije bilo guranja jer su talijani održavali red. Najviše nas je ganulo, kada su nam podijelili kekse i čaj. Još sam se bojala da nas ne vrate s broda, jer neznam kakva je kontrola tamo. Međutim prošlo je sve u najboljem redu. Na brodu rade popis i naši i njihovi, ali su vrlo korektni i pažljivi, samo pregledaju aparatom, mi damo ime, a oni nama broj, a tada nam posada prenese prtljagu i otprati do mjesta. To je ratni brod, svi smo smješteni u istu veliku prostoriju, u kojoj su vojnici postavili daske kao klupe za sjedenje. Žene s malom djecom su smjestili u donje prostorije, gdje su kreveti i sanitarni čvor. Kad smo se smjestili ponudili su nas juhom, a meni se učinilo da nikad u životu nijesam pojela bolju juhu. Pomogli su nam da malo legnemo na klupu, podijelili deke i često nas obilazili. Imali smo keksa, mlijeka i vode koliko god smo htjeli, podijelili su nam zapakiran po jedan vojnički obrok, a ja sam mislila da bi trebali malo manje dijeliti, bilo mi je neugodno da toliko troše, jer sam ja još pod dojmom nestašice. Ne mogu se prestat diviti ovim vojnicima i humanitarcima koji o nama brinu. Prema djeci su posebno pažljivi, namjeste ležaj, pokriju dijete. Tako bi samo roditelj postupio. Nekako je protekla noć, a u jutro oko osam sati stigli smo u luku Brindisi. Još uvijek neznamo gdje idemo. Opet smo dobili čaj ili kakao s keksima, a popodne smo organizirano krenuli vlakom prema sjevernoj Italiji, što je nama i odgovaralo. Saznali smo da ćemo proći kroz Padovu, a znali smo da nas naši čekaju. Nijesam mogla spavati pa sam vidjela stanicu u Bolonji, i zaključila da do Padove imamo dva sata. Tako sam malo i zadrijemala. S nama u kupeu je bio i Ivo Galjuf, pa je odlučio i on poći u Nikole, a on će ga uputiti u Njemačku. Kako sam onako iscrpljena i umorna zadrijemala učinilo mi se da sanjam, jer sam čula Nikolin glas, vlak stoji a Nikola zove od kupea do kupea, “famiglia Duper”, pa opet čujem isto, tako da sam promislila da sanjam jer Nikola ne može biti u vlaku. Izašla sam u hodnik i tamo daleko vidim Nikolu. “Što si ti tu Nikola?” Odgovorio mi je da brzo izađemo jer vlak stoji samo dok on nas pronađe. Čekala nas je i Maristella iako je bilo već jedan sat poslije ponoći. S nama je pošao i Ivo, te smo sretno stigli u Nikole, u vruću kuću, banju s toplom vodom, te izvrsnu hranu. Evo nas u Italiji.