Ovaj dnevnik je pisan za vrijeme mog boravka u Padovi (20.11.’91. do 26.07.’92.) tako da nijesam zabilježila što se događalo prije i poslije.
Početkom 1991. godine počeo je rat u Hrvatskoj. Napadnut je Vukovar i ostala naselja u okolini. U rano proljeće vukovarske izbjeglice dolaze u Dubrovnik. Smješteni su u hotel “Jadran”. U Italiji se o tome ne govori i ne piše. Mi gledamo na televiziji sve strahote rata. Još uvijek ne vjerujemo da je to rat, a mislimo da je pitanje dana kad će prestati. Ratne slike se i dalje nižu, poginuli su mnogi mladi ljudi u tom krvavom ratu. Stupili su u obranu svoje domovine nespremni i bez naoružanja osim puške. Rat su do tada gledali samo na televiziji u obliku ratnih filmova. Napada ih jugoslavenska vojska sa svim mogućim naoružanjem.
Strane izvjestiteljske kuće o tome šute. 1.listopada napadnut je i Dubrovnik. Nikola je po običaju u kolovozu ljetovao kod nas u Mlinima. Osjećala se ratna psihoza. Razgovaralo se samo o ratu u Hrvatskoj. Već tada su Maristella i Nikola odlučili da se obrate Ministarstvu obrane u Zagrebu, te potraže savjet kako mogu najbolje pomoći. Ministarstvo ih je uputilo kako djelovati iz inozemstva, te oni rado prihvaćaju naputke i odmah u rujnu osnivaju Društvo “CROAZIA” Associazione amici della Croazia. Nikola je predsjednik, a Maristella blagajnik. Zadatak je upoznati naše susjede talijane sa krvavim ratom u Hrvatskoj.
Već koncem studenog 1991. u centru Padove, Caffé Pedrocchi (jednom elitnom cafe-baru), organizirana je izložba slika iz Vukovara uz predavanje o ratu u Hrvatskoj.
04. prosinca
Dolaze novinari vrlo čitane revije Famiglia Cristiana, te ih se podrobno izvještava o ratu.
11. prosinca
Nikola organizira javnu tribinu iz kulture. Prisutno je šest televizijskih kuća. Na nju su pozvani iz Zagreba:
Petar Selem – režiser i sveučilišni profesor,
Tonko Marojević – književnik
Ezio   Meštrović – direktor izdavačke kuće Edit.
S obzirom da Društvo nema novaca na ručku su kod Nikole i Maristelle.

18. prosinca 1991.
Odlaze u Zagreb, na poziv Ministarstva, Nikola Duper – predsjednik Društva, Nina Nadramija – povjerenica Društva za Trst, Maristella Vecellio – blagajnica Društva.
Poziv je upućen od Ureda za opće poslove i protokol Republike Hrvatske, tako da se njihov boravak odvijao po protokolu.
Dolaze automobilom u 13 sati, te su smješteni u hotel Dubrovnik – Gajeva 1.
15 sati posjet Hrvatskoj matici iseljenika – Trnjanska bb.
19. prosinca
9 sati posjet Milovanu Baletiću, pomoćniku ministarstva informiranja Republike Hrvatske – Opatička 8.
10 sati posjet gosp. dr. Vinku Kandžiji, pomoćniku ministra inozemnih poslova Republike Hrvatske – Visoka 22.
10,45 sati posjet gosp.dr. Zdravku Sančeviću, ministru iseljeništva Republike Hrvatske – Trg Stjepana Radića 7.
13,30 sati Ručak koji za goste organizira Ministarstvo iseljeništva Republike Hrvatske -Vila Weiss.
20. prosinca
U 10 sati posjet gospođi Veri Stanić, zastupnici Sabora Republike Hrvatske i predsjednici saborskog Odbora – Trg Stjepana Radića 6  soba 139.
U 11 sati razgovor delegacije “CROAZIA” Društva prijatelja Hrvatske iz Padove sa predstavnicima Ministarstva rada, socijalne skrbi i obitelji Republike Hrvatske -ul. 8.maja 1945. broj 12.
U 18 sati odlazak gostiju iz Zagreba osobnim automobilom.
Voditelj programa mr. Zvonimir Sviben
22. prosinca 1991.
U Padovi odmah nastavljaju radom, pa već nakon dva dana upućuju kamion hrane i robe u Dubrovnik.
24. prosinca – Badnje veče
Na Nikolinu inicijativu u padovanskoj Katredali organizirano je  predavanje o Hrvatskoj. Govori i Nikola na talijanskom jeziku. Sve to uz izravan prijenos televizije.
01. siječnja 1992.
Točno u ponoć Maristella i Nikola faksom čestitaju Novu Godinu, najprije Papi u Vatikan, pa onda ostalim uglednicima i državnicima. Nakon nekoliko dana glasnogovornik Svetog Oca zahvalio se i napomenuo da je njihova čestitka stigla prva. Popodne, s nama, Nikolinim roditeljima odlaze u obližnje mjesto Jesolo nedaleko Trsta posjetiti naše izbjeglice.
04. siječnja
Nikola je pozvan u Goriciju na manifestaciju, gdje će se osnovati ogranak Društva -CROAZIA.
Nakon dva dana pozvan je od jedne radio stanice da govori o ratu i stradanjima u Hrvatskoj, te o prikupljanju pomoći. Njegov nastup je trajao 35 minuta.
09., 10. i 11. siječnja
Nikola u znak protesta štrajka glađu, a sve je to popraćeno napisima u talijanskom tisku.
16. siječnja
Iz Padove odlazi kamion hrane i odjeće u Dubrovnik (oko 7 tona), a već 18. siječnja Nikolu poziva predsjednik pokrajine Veneto na razgovor, te mu je dao podršku i obećao pomoć.
25. siječnja
U gradu San Dona di Piave Nikola  želi organizirati izložbu slika o stradanju Hrvatske, što mu je omogućeno u njihovom muzeju od 04. – 16. veljače 1992.
28. veljače 1992.
Danas je opet krenuo kamion hrane i robe u Dubrovnik.
09. ožujka
Na poziv sekretara predsjednika pokrajine Veneto, Nikola je otputovao u Veneciju. Tražio je prava za izbjeglice, a sastao se i s našim Ministrom turizma.
14. ožujka
Jutros je otpremljen kamion hrane i robe za Dubrovnik, te 20. ožujka također dva kamiona, te staklo za Dominikanski samostan, jer je Nikola saznao da je samostan stradao u bombardiranju.
30. ožujka
Nikola je otputovao u Veneciju na dogovor o većem prikupljanju pomoći za Dubrovnik (predstavnik ALPE JADRAN), a osam dana kasnije javnosti se obratio preko radija i televizije.
11. travnja
Sastanak Društva CROATIA na kojemu je opet Nikola jednoglasno izabran za predsjednika.
16. travnja
Organizirana je prodajna izložba slika mladih zadarskih umjetnika za pomoć Zadru.
17. – 21. travnja
Nikola je u Dubrovniku.
29. travnja
Kamion hrane i robe upućen je u Korčulu.
20. svibnja
Izvršno vijeće skupštine općine Makarska moli za pomoć u hrani jer su zbrinuli mnogo izgjeglica, te im 17. srpnja šalje kamion hrane i brašna (12 tona).
Priprema i izložbu našeg sugrađanina pok. Pava Urbana, te uz izložbu organizira i konferenciju za štampu 25. srpnja u centru Padove. Doputovao je iz Zagreba gosp. Petar Selem – sveučilišni profesor da bi održao predavanje o ratu u Hrvatskoj.
27. svibnja
Nikola prati kamion hrane do Rijeke na trajekt za Dubrovnik.
Po mome sjećanju još su upućena dva kamiona pomoći Zagrebu (Crveni križ), te jedan u Istru.
Za sav ovaj posao i aktivnosti zaslužna je i njegova supruga Maristella zanemarujući više puta svoje dijete, kuću i porodicu.