Petar Duper
Za moga djetinjstva i mladosti na Trgovištu su živjele obitelji Tonković, Goga, Perović i Gale.
Luko Tonković je došao iz Zavrelja, te oženio udovicu Turčinović, koja je imala veliku kuću i imanje. Ona je iz prvoga braka imala dva sina, koji su pošli u Ameriku, a tu se nastavila loza Tonkovića. Luko Tonković je imao sinove Pava i Đura, te kćer Nikicu. Pavo je bio oženjen za Nikicu Duplica iz Plata (Smokovijenac) i imao je samo kćeri Franicu, Krunu i Mariju, koje su se udale. Đuro je bio oženjen dva puta, ali nije imao potomaka. Prva žena Anita je umrla, a druga Mare rođ. Tutunović iz okolice Vinkovaca, naslijedila je kuću i imanje, te sad živi na Trgovištu sama. Dok je Đuro bio živ puno je toga prodao, tako da su i moji roditelji 1953.g. u njega kupili parcelu gdje je sagrađena naša kuća. U njihovoj kući je dugo vremena bila osnovna škola, koju sam i ja pohađao, a i moji roditelji. U prizemlju kuće je nekoliko godina bila čitaonica (knjižnica). I taj dio kuće je Đuro najprije iznajmio, a kasnije prodao, pa je i ta kuća promjenila nekoliko vlasnika. Sad su vlasnici bračni par Broutin, tj. Pierre (Francuz) i Made rođ. Kurajica iz Postranja. Oni je sad adaptiraju. Nemaju djece. Sve je to bilo obitelji Tonković, a sad živi samo Mare Tonković, bez potomaka.
Sa zapadne strane kuće Tonkovića nalazila se kuća obitelji Iva Goge. Bio je oženjen iz Kupara za kćer kapetana Podića. Imao je sina Iliju i kćeri Stanku i Nikicu. Kćeri su se udale, a u kući je ostao Ilija, te se oženio iz Plata. Imali su četvero djece: Iva, Vlaha, Katicu i Mariju. Katica i Marija su se udale, Ivo je preselio u Ameriku, te ima tri sina. Vlaho se oženio iz Knina i imao je dvoje djece, Iliju i Malvinu. Odvojio se u polovicu roditeljske kuće, koju je kasnije prodao Srbinu Obrenu Lisovu, a sagradio novu kuću u Mlinima pored mora. Marija je ostala uz roditelje do njihove smrti, a onda sagradila kuću u Solinama, te u njoj sad živi s mužem. Obje njihove kuće na Trgovištu su izgorjele u domovinskom ratu 1991/92.g.. Sad na Trgovištu nema prezimena Goga.
Kuća Pera Perovića od 1962. godine ne postoji, jer je srušena zbog izgradnje magistrale. Tu je prije prvoga svjetskoga rata u obitelj Kisić došao Petar Ćeranić iz Bobovišta kod Trebinja, oženio se i prešao na našu vjeru, te promjenio prezime u Perović. Imao je četvero djece: sina Pera, te kćeri Maru, Stanu i Nikicu. Udala se samo Nikica, ali nije imala djece, a Mare i Stane se nijesu udavale, niti se Pero oženio. Pero je jedno vrijeme bio u Americi, te je po povratku doma nadogradio kat i otvorio gostionicu i trgovinu. Za odštetu radi rušenja ove kuće sagrađena mu je druga malo niže na njegovom zemljištu. Kuću je naslijedila sestra Nikica udana Mišković, te su ona i njezin muž živjeli u toj kući. Nikičin muž Miho je za života poklonio crkvi sv. Ilara vrijednu donaciju od 3.000 dolara. Poslije njegove smrti kuća je promjenila nekoliko vlasnika. Sada je u vlasništvu obitelji Škorić.
Malo niže pored ceste na samoj okuki živjela je obitelj Mata Gale i žene mu Frane rođene Duper iz Vrela. I oni su u kući imali gostionicu. Imali su šestero djece: Grgura, Katicu, Jelku, Lenu, Mariju i Iliju. U kući s roditeljima živjela je Marija, koja se nije udavala. Ilija također u braku nije imao djece, a Grgur je imao dvije kćeri. Lena neudata, živjela je u Gradu, a Jelka je imala vanbračnoga sina Iva. Jedini prezimena Gale. Katica je udata u Slavoniju.
Poslije smrti Marije kuća je zatvorena i propada, sada je već ruševina.
Škola, zgrada koja je srušena prigodom izgradnje magistrale 1963. godine, bila je vlasništvo obitelji Jelić. Prije drugog svjetskog rata u potkrovlju je živjela obitelj Kapor. Oni su došli s Korčule, a ovdje su živjeli kratko. Kat niže, s ulazom s ceste su bile garaže hotela “Mlini”, koji je također bio u vlasništvu Tonća Jelića. Tad se do hotela nije moglo doći autom. Tek izgradnjom hidrocentrale “Zavrelje” 1953. godine prošao je asfaltni put u donje Mline. Tad garaže više nijesu bile potrebne, te je tu otvorena prodavaonica za prehranu, a druga za tekstil. Kasnije je taj prostor preuređen za osnovnu školu, a zatvorena je škola u kući Tonkovića. Tu je bila škola do konca školske godine 1962./63., a tad je kuća srušena. U prizemlju kuće živjela je obitelj Vice Marega, a na katu, pored učionice, učiteljica Nevenka Kovačević. Kad je kuća srušena sagrađena je malo niže dvojna kuća za obitelj Marega i učiteljicu. Poslije smrti učiteljice useljava medicinska sestra Marija Plevnik, koja i sad tu živi kao umirovljenica, a od Marega samo Kate, žena pok. Braca (Ericha).
Ispod Trgovišta na Komardi, u sadašnjoj kući Savinović, živjela je obitelj Bolotin i u drugom dijelu Marija Šiler rođ. Đurović, koja je radila u pošti na Brgatu.
Na Komardi, u kući pok. Mata Dupera, živjela je obitelj Burić. Udovicu Burić oženio je Antun Duper s Krstaca. Burići su preselili u Ameriku, gdje su se obogatili i imali nekoliko trgovina, a kasnije im se pridružio i polubrat Mato, a u kući je ostao do smrti Melko Burić, neoženjen. Bio je austrijski časnik. Mato je imao samo sina Tonća.
U kući pok. Tonća Dupera živjeli su Marija i Kristo Srijemsi. Marija je bila domaćica, a Kristo privatni autoprijevoznik. Imao je autobus, a kasnije kamion. Prevozio je i Župke na placu u Grad.
U Tupini sadašnja kuća Nikole Crnčevića imala je mnoge stanare. Ta je kuća prije nacionalizacije pripadala obitelji Jelić. Tu su stanovali: Šuperak, Masar, Milinić, Vuković, Marinović-Terze, Ćubela (ne svi u isto vrijeme). Malo niže Pero Jelić, zvani Patata i sin mu Đuro.
O Peru Patati se prepričavaju mnoge priče. Bio je vrlo siromašan. Jednom prigodom je vozio Maru Jelić u Grad barkom na vesla. Tad se i vozilo samo na vesla. Gospođa je bila bogata. I tako vozeći se prema Gradu, malo su i pričali, te se Pero žalio na težak život. Kad su došli negdje ispod Orsule, Pero je počeo plakati, te joj govori: “Evo došlo mi je da se utopim. Nemam u kući nimalo muke (brašna) djeci za umijesit kruh”. Digne čep na barci, a more je na brzinu počelo ulaziti u barku. “Nemoj Pero, molim te, da se utopimo, dat ću ti ja vreću muke, samo me živu dovedi u Grad”! Tad Pero zatvori čep, iseka barku, te nastavi veslati. Naravno, sutri dan je dobio vreću muke.
Pero je imao u kući mlin za brašno. Dolazili bi i Hercegovci s brda samljeti malo pšenice ili golokuda (kukuruza). Oni bi – kad su već tu – iskoristili i još po nešto, a da doma ne dangube, došli bi i nedjeljom. Tako jednom prigodom dođe Vlah u mlinicu, pa dok je čekao da se samelje zamoli Pera da ga obrije i ošiša. Pero je pristao. Stavio ga je sjesti pokraj puta, već smišljajući šalu. Ljudi samo što nijesu počeli izlaziti iz crkve. Donio je bokarić (noćnu posudu) i u njemu vode, te mu dao da ga drži. On ga je nasapunao, obrijao jednu stranu, a u to je čuo da je misa završila. Tad mu govori: “Drži ti tako vodu i pričekaj me, moram momenat poć doma”. Tako su ljudi iz crkve prolazili i smijali se videći čovjeka kako sjedi napola obrijan, nasapunan s bokarićem vode u ruci. Znali su da je to Perova šala.
Perova velika snalažljivost se vidi i iz ove zgode. Kostopeč je bio bogat čovjek i kupovao je kvalitetno ulje od seljaka. Perovo imanje je bilo malo, pa ni ulja nije imao na prodaju, ali bi rado zaradio pa se snašao. Ulje se prenosilo u mijehu. On je nalio mijeh pon vode, a na vrh 2-3 litre ulja. Donio je mijeh u Kostopeča, ovaj je ulje provao, sve je bilo u redu, pa je Pero izlio sadržaj mijeha u kamenicu, gdje je već bilo kupljenoga ulja, ali tako da je pustio vrh od mijeha da se zakiša u ulje. Tako je izlio vodu, a s mijeha se cijedilo ulje. Plaćeno mu je pa se sretan vratio doma.
Pored rječice, a između župne kuće i župne crkve, dolazi se do lijepog vrta obitelji Piskulić, a kasnije prelazi u vlasništvo obitelji Zec. Smrću Luja Zeca gasi se i to prezime.
Na dnu ulice, a ispod skalinate koja vodi u crkvu sv. Ilara, nalazi se kuća u vlasništvu hotela “Astarea”. Pretpostavljam da je tu davno bila mlinica, jer je kuća uza samu rijeku. Od stanara sjećam se da je tu živjela Mare Lučić kad joj je nacionalizirana sva imovina i kuća (sadašnji    Studenac). Kasnije je tu živio jedan Rus, Eugen. Također i obitelj Marka Lonze koja je preselila u Dubrovnik. Sad kuća služi za potrebe turizma.
Na putu prema hotelu “Astarea” odmah ispod crkve nalazi se taverna. To je prije bila župna kuća. Tu je nekoliko godina živjela obitelj Bolotin, te su oko 1965.g. preselili na Trgovište.
U donjim Mlinima sjećam se obitelji kojih tu više nema: Mare Cufić, Ante Župa sa ženom i troje djece (bio je financ), pok. Marica Reis s kćeri, Mare Molner rođ. Tonković (ona je između dva svjetska rata imala pansion), te Ivica i Rita Bandžur.
U kući Masar živjela je njihova tetka Frane Turčinović, a s druge strane ulice obitelj Fortunatović. Luce Fortunatović je prodala kuću obitelji Arapović. Uz ulicu poviše ove kuće živjela je obitelj Pava Kleškovića. Poslije njegove smrti i smrti supruge kuću je naslijedila kći Katica, te je 1999.g. prodala, a ona živi u Srbiji. Ta se kuća sad obnavlja.
Poviše ove kuće, a s desne strane kuća obitelji Grbić, a sada Surać. Poviše nje obitelj Popović, koja ima muškog nasljednika, a odmah do nje obitelj Đivoje. Kći se udala pa se i ovdje mijenja prezime u Grbić.
U sadašnjoj kući Tonća Marege kao posljednji potomak obitelji živjela je Ane Taljeran, te Ane i Vlaho Orlić, također bez potomaka.
Petar Duper pok Nikole
Mlini, 2001.g.