Kada smo se vratili doma imali smo pune ruke posla oko uređenja kuće. Vrata razbijena, sva stakla također, sva roba po podu, a nešto i pokradeno. Pero je popravljao sve što je mogao sam, a ja sam morala oprati baš svu robu. Nije još bilo struje, pa sam otkuhavala na špaheru. Materijalno nam je pomogao i Nikola, a također i Hrvatska država. Međutim i dalje se u zaleđu vode borbe.
U sreći i zadovoljstvu nastavili smo živjeti. Pero je išao na ribanje, a ja sam nastavila s radom u hotelu. Nijesmo zanemarili ni Zavrelje.
3. kolovoz 1995.
Oko 18,30 sati granatirano je šire dubrovačko područje. Palo je oko 40 granata, a u Župu 7-8. U Velikom Zatonu na plaži je poginulo troje civila, a troje je ranjeno.
4. kolovoz
Opet oko 7 sati nastavljeno je granatiranje dubrovačkog područja. Nije bilo žrtava, a za cijelo područje uključujući i Grad, na snazi je opća opasnost. Jutros je javljeno da su hrvatska vojska i policija krenuli u oslobađanje okupiranog hrvatskog područja.
5. kolovoz
Danas je kod nas mirno iako je još na snazi “opća opasnost”. Saznali smo da je oslobođeno 80% teritorija tzv. Krajine, a naša vojska je ušla i u Knin. Nikola nam je rekao da to talijani zovu AKCIJA 72, što znači da će završiti za 72 sata. Naša vojska je dobro pripremljena, a ovaj napad se zove “OLUJA” i oslobodila je deset puta više teritorija nego u zapadnoj Slavoniji u akciji “BLJESAK”. Nikša je na Kuni, a Luko u Splitu u redovnoj vojsci. Pero iz Oboda na Srđu.
6. kolovoz
I danas je dan protekao mirno, a izvjestitelji javljaju da je tzv. Krajina u našim rukama. Naš predsjednik Tuđman, danas je u Kninu. Slavi se u cijeloj Hrvatskoj.
7. kolovoz
Sve je isto, a još uvijek traje opća opasnost.
8. kolovoz
Danas je oglašen prestanak opće opasnosti, ali se i dalje preporuča oprez. Govori se da HVO čisti od Stoca prema Trebinju, a ovdje su svi vojno sposobni mobilizirani. Popodne je opet javljena opasnost za Zaton i Orašac. U nas na plivalištu kod kafića postavljena je protuavionska raketa. Isto je sve mirno, ljudi su uglavnom zatvoreni u kućama, obave samo najneophodnije poslove. Ja i dalje radim (dežurstvo) u hotelu “Mlini”, a Pero održava Zavrelje. Popopdne isto pođe malo na ribanje. Pođe ih troje-četvoro s barkama.
12. kolovoz
Već tri-četiri dana je stanje mirno, ne puca se pa nismo više upozoravani na opasnost. Međutim, jutros rano, već u 5,30 sati počelo je granatiranje Župe i Konavala. Naši su odgovorili sa svim raspoloživim oružjem, tako da je cijeli dan iza brda tutnjalo. S vremena na vrijeme čujemo i zvižduk granate, a onda čekamo gdje će eksplodirati. Čujemo na radio da ih je na dubrovačko područje palo stotinjak. Nama najbliže na mulu od Srebrenoga i u blizini mula, kod Dušankine kuće. Palo ih je mnogo na Kupare i brdo sv. Petar, gdje se i zapalila šuma. Požar je dosta veliki, a sa druge strane vidimo gusti dim iz pravca Oboda. Potsjeća nas na 1991. godinu. Napadaju u intervalima, bilo je vrlo teško od 14 – 15 sati. Tada se ovdje malo smirilo, ali iza brda čujemo da se vode borbe. Po noći se obično smanji intezitet borbi, pa ćemo malo pospavati.
U 22.30 sati netko nam je zazvonio na vrata. Nikola nas je iznenadio svojim dolaskom. Najprije smo osjetili veliku brigu da je tu gdje se puca, ali nas je usrećio. On se ne boji, a na prvom mjestu su mu naši borci koji aktivno učestvuju na prvoj crti bojišnice. Dugo smo pričali i kasno pošli na spavanje, ali navili smo sat da nas probudi u jutro u pet sati da nas ne iznenade granate.
13. kolovoz
Danas se mnogo manje puca, ali smo vrlo oprezni. Na sam grad Dubrovnik danas nije ispaljena ni jedna granata, međutim ljudi su u skloništima. Grad je potpuno pust. Butige rade skraćeno radno vrijeme. Oni to nadoknađuju po nama. Ove su granate razorne moći. Danas prije podne zapaljive granate su zapalile preostalu šumu od Žitkovića prema Brgatu i Postranju, tako da je prijetila opasnost i nekim kućama. Predvečer smo bili u Zavrelju, pa smo vidjeli da je cijela Vala u dimu, a još gori široki pojas šume prema Brgatu.
U večer smo razgovarali s Perom iz Oboda. Tamo je požar bio sve do hotela Epidaurus i Donjeg Oboda. On nam priča da stanje na bojištu nije promijenjeno t.j. četnici su pokušali proboj naših linija, ali ih je naša vojska odbila. To smo isto slušali na vijestima.
Nikola je prošeto po Mlinima uz more, ali je malo ljudi vanka. Već smo umorni od straha i očekivanja granata, a po svemu sudeći bit će ih još.
14. kolovoz
Dan je protekao relativno mirno za nas i našu okolinu, ali se iza brda čulo da se vode borbe. Nikola nam je pokazao što je dobio od Frana Miloslavića, koji je bio kao vojnik u borbi, koja se vodila za oslobađanje Knina. Poklonio je Nikoli srpsku kapu i novčanicu za uspomenu.
15. kolovoz
Jutros rano se još ne puca, samo se iza brda čuju topovi. Oko sedam sati prošlo je dva autobusa vojske i dvadesetak kamiona (vojnih) pretpostavljamo s oružjem. Govori se da je to Riječka bojna. General Červenko je u Dubrovniku, pa očekujemo organiziranu akciju. Nikša i Luko iz vojske često telefoniraju doma, a jutros dok je Made razgovarala s Nikšom čula je kod njega jaku eksploziju. Nazvao je još jednom da bi je umirio, da je živ i zdrav.
Popodne nam je Miše Bego obećao dovesti vreće pijeska da osiguramo vrata, pa je u veče kasno kamion dovezao. S Nikolom smo bili u Vrelu i saznali da su opet sve majke s djecom prešle u Grad u skloništa. Marija i Pavo su u kući sami. Odredili su jednu sobu koja je po njihovom mišljenju najsigurnija, pa će im poslužiti za sklonište. Popodne je Nikola posjetio Suzi u Lapadu, jer ona sutra s djecom putuje u Korčulu. Vlada velika ratna psihoza, uznemirile su nas i ove vreće pijeska. Nikolu nije strah, pa je popodne bio s barkom na Supetru. Na moru nigdje nikoga, a na plaži galebovi.
16. kolovoz
Jutros rano smo sa Stijepom i Madom naslagali vreće pijeska uz vrata njihove male prostorije u prizemlju, jer smatramo da je tu sigurno. Danas je sv. Roko, pa su Pero i Stjepo na Misi. Jutros je sve mirno, ne čuje se ni iza brda ništa, ali pripreme su velike pa se može svaki čas očekivat napad. Po Splitskom sporazumu, naša vojska smije ući na teritorij BH da bi “očistila” zaleđe Dubrovnika, gdje se ne može mirno živjeti. Oko podne su opet zasuli granatama Župu, a i iza brda se puca. Oni pokušavaju proboj, a naši se brane. Cijelo popodne se puca, pa smo Nikolu nagovorili da ostane s nama doma. Pero svaki dan ide u Zavrelje, ali danas mu je baš bilo vruće. Nekoliko granata je palo na brdo poviše Zavrelja. Kasno u veče sve je utihnulo.
19. kolovoz
Dva dana su protekla relativno mirno. Tu i tamo po koja granata, a tako i po noći. Jučer smo bili u Cavtatu da im se Nikola javi. Ane je sama doma. Niko i Nane su sa unučadi (Nikoleta i Nikša) kod rodbine u Veloj Luci. Pero ih je odvezao jer djeca teško podnose ovo granatiranje i bijeg u sklonište. Pero je u vojsci pa rijetko dođe doma.
Jutros je Nikola otputovao u Padovu. Nagovarala sam ga da putuje trajektom do Rijeke, jer je vrijeme kišovito, ali nema mjesta za auto. Jako mnogo ljudi opet iseljava iz Grada. Tako je oko osam sati krenuo na put. Bilo nam je teško, ali što se može, takav je život. Teško je i nama i njemu, ali živimo u nadi da će i ovamo svanuti bolji dani.
Danas je Petru rođendan. Pero i ja razgovaramo, kako je u nas u kući prošle godine bilo veselo. Petar je slavio svoj sedmi rođendan. Bilo je mnogo djece, a neki i sa roditeljima. Kod nas su tada bili Gigliola i Michele sa svojom djecom.
Danas popodne opet granatiraju. Navratio je do nas Pero sa Žala da nas vidi, jer ide doma da se malo opere. Nije bio već 7-8 dana. Mi smo pretežno u prizemlju, pa je i on s nama sjedio dok je malo utihnulo. On ne vidi skori završetak rata. Civilna zaštita, u koju je uključen i naš Stijepo, priprema spisak ljudi koji su u svojim kućama, a nekoliko starica će smjestiti u hotel “Astarea”. Davaju i vreće za napuniti pijeskom da se pokriju otvori na kući. To još više povećava nelagodu i strah.
22. kolovoz
Dva dana je dosta mirno, pa smo se malo odmorili. Bila sam i u hotelu da dovršim neke zaostale poslove. Vidjela sam da su u Mlinima neke kuće zatvorene. Jedino su u Ivuše Masora svi ostali kod kuće. U Ilije Handabake su svi pošli na Pelješac, a također i iz susjedne kuće Antuna Handabake. Samo su ostali Katica i Jozo, jer je Jozo u vojsci, pa je i Katica s njim. Miše i Nika Bego su sa kćerima  na Hvaru, a i kod Tiha Kopitovića nema nikoga. U hotel “Astareu” su doselili mnogi iz Župe jer su kuće u polju na udaru granata. Hotel “Astarea” je odmah poslije dolaska u Župu osposobljen za prihvat povratnika kojima su kuće izgorjele. Tako su tu utočište našli mnogi Župljani. Ja sam radila na recepciji, te sam imala prilike slušati patnje tih ljudi, ali i njihovo veselje kada bi gradnja napredovala, a financirala je Hrvatska država.
Danas popodne smo opet žestoko granatirani, ali koliko znam nitko nije ranjen. Čuli smo da su trebinjski četnici pokušali proboj u Prapratnom. To je negdje poviše Konavala, ali im nije uspjelo. O žrtvama se ne govori, ali smo čuli da u bolnici ima ranjenika.
23. kolovoz
Opet sam bila u hotelu na poslu. Sve je pusto, ne može se nikoga susresti, jer oni koji su ostali drže se u kući da iznenada ne zapuca. Iza brda se čuju topovi, a oko 10,30 sati prozviždale su tri granate, dvije na Petraču, a jedna iza mula u Srebrenom. Opet smo vrlo oprezni, ali smi isto popodne pošli u Zavrelje posaditi kupus. Govori se da će ovo dugo potrajati, pa treba nešto hrane pripremiti za zimu.
25. kolovoz
Jučer je bio miran dan, pa smo opet u Zavrelju sadili kupus. U veče su nam došli susjedi Pave i Đuro Drobac, pa smo do kasno sjedili na taraci.
26. kolovoz
Jutros je strašni fortuno. Pošli smo na more, jer je barka u moru, ali se ništa nije dalo učiniti. Prevrnulo je barku, a motor slomilo. Dugo se takav fortuno ne pamti. Prevrnulo je i Perićevu barku, koja je bila usidrena kod naše, a Andru Đuroviću je razbilo. Dosta je mladosti priskočilo u pomoć, pa su nam sve izvadili što je plutalo u moru, ali motor je potonuo. Moramo ga potražiti kad obunaca, ako ne potone u fanag. Večeras nam je telefonirao Jozo Handabaka i rekao da je tražeći svoju vršu našao naš motor te ga izvadio iz mora. Tako ćemo ga odmah sutra odnijeti u meštra. Prošli smo bolje nego smo se nadali.
28. kolovoz
Jučer je bio miran dan što se tiče vremena a i granata. Perovi neputovi Nikša i Luko slučajno su skupa kod kuće par dana, ali je Nikša jutros pošao na Kunu, a Luko će popodne u Split. Nikša sudjeluje kao dobrovoljac u obrani Domovine, pa je njegova jedinica već duže vrijeme na Kuni u Konavlima. Luko je u redovitoj obveznoj vojsci u Splitu.
Jutros su se čule granate iz pravca Konavala, a radio javlja da je jedna osoba ranjena. Opet smo se malo sakrivali u prizemlju, a Pero i Stjepo su napunili još vreća pijeska i stavili na vrata. Radio i televizija javlja o još jednoj tragediji u Sarajevu (jednoj od mnogih) gdje je 34 mrtvih i preko 80 ranjenih civila. Opet je granatirana tržnica, gdje je najviše ljudi.
30. kolovoz
Ono o tragediji u Sarajevu je bila prva procjena, ali je još više mrtvih i ranjenih. Utvrđeno je da su te granate ispaljene od četničke strane, pa su jutros oko dva sata avioni NATO počeli bombardirati srpska uporišta oko Sarajeva. Sada se nadamo da će uslijediti mirovni pregovori.
1. rujan
Već dva dana preljeću nas avioni, a polijeću s američkog nosača aviona, koji je doplovio u Jadran. Polijeću još i iz Aviana u sjevernoj Italiji. Uništeno je mnogo srpskog topništva, tvornica streljiva, TV odašiljači, radari, uglavnom sve oko Sarajeva odakle su četnici ubijali civile u Sarajevu. Još uvijek njihovo zapovjedništvo izjavljuje da neće povući teško naoružanje, nego će na silu odgovoriti silom. Srušen je jedan francuski zrakoplov. Srbi već pristaju na mirovne pregovore, koje vode Amerikanci, a Srbe zastupa Milošević.
Kod nas je mirnije, ponekad se iza brda čuje pokoja detonacija, ali svi napokon očekujemo tako željeni mir. Slušajući naše državnike, a ne propuštamo ni jedne vijesti, može se očekivati do Božića svršetak ove agonije.
Sutra poslije mjesec slobodnih dana počinjem raditi.
16. rujan
Danas oko 14 sati oglasila se sirena za prestanak opće opasnosti. Baš smo ispred kuće na odrini brali mavasiju za vino. Evo poslije tako dugo vremena poslije zračnih napada NATO-vih aviona na Srbe u Bosni i Hercegovini dočekali smo MIR.
29. rujan
Četrdesetpet minuta poslije ponoći probudio nas je dosta jak potres. Još nam je samo to falilo. Kod nas na kući nema štete.
Naš ratni put:

od 1. listopada do 5. listopada 1991. u našoj kući
od 5. listopada do 18. studenog u hotelu “Argosi”
od 2o. studenoga do 26. srpnja ’92. u Nikole u Padovi
od 27. srpnja do 6. prosinca u hotelu “Palas”
OD 6. PROSINCA 1992.  D O M A.