Prvi put sam došla u Zavrelje 1958. godine. Odmah me oduševila prijaznost stanovnika, te pogled s Glavičine na cijelu Župsku valu.
Tada je selo imalo struju, ali puta za auto još nije bilo, a ni tekuće vode. Svaka kuća je imala puč u baštini, a samo dvije i gustijernu ispred kuće koja se punila kišnicom. Tekuća voda (vodovod) je bila ispod sela na putu. Bilo je teško donijeti dovoljno vode za domaćinstvo. Većinom su vodu nosile žene na glavi.
U Zavrelje se moglo s ceste uz ulicu ili iz Vrela uz Podine, a na vrhu Podina tad je prva kuća bila pok. Ivana Klajića, zatim Bulića, pa Matičevića, dvije porodice Klešković, sve u nizu, kao da se naslanjaju jedna na drugu. S druge strane velika kuća obitelji Marka Markovića i do nje mala kućica Mare Marukine Selak, udate Vanić. Poviše kuće Markovića su dvije kuće obitelji Duper. Malo dalje prema kraju sela kuća obitelji Kobasica, pa onda dvije kuće obitelji Tonković. Tad je u Zavrelju bilo 12 obitelji.
Svi su se bavili poljodjelstvom i od toga živjeli. Uzgajali su masline, lozu, voće, povrće i cvijeće. Svaka kuća je hranila jednu ili dvije krave, te obavezno 2-3 svinje, a neki i ovce. Moram napomenuti da je u to doba u Župi dubrovačkoj bilo oko 700 krava. Ovo je podatak od veterinara Miha Kacige, koji je dugi niz godina radio u Župi kao veterinar. Mlijeko se prodavalo na Mljekaru, a svinje su se uzgajale isključivo za domaću upotrebu. Od svinjskog mesa su se pravile kobasice, kujen, a pršuti, pleća i panceta su se solili, te nakon sedam dana sušili u kominu. Povrće i voće žene su nosile na placu u Grad. Tada se već putovalo kamionom, a vozio je Kristo Srijemsi sa svojim autom.
Bili su složni kao jedna velika obitelj. Zavreljani su društveni i veseli, pa je za blagdana bilo pjesme i veselja, koje bi se više puta nastavilo i sutradan. Slavio se sv. Ilar i Tjelovo. Dan prije sv. Ilara organizirala se luminacija, t.j. po kućama se skupilo pepela, pa su se od pepela i nafte pravile loptice i rasporedile duž puta u selu. U sumrak bi se lopte zapalile i time je počinjala festa. Posebno su se luminaciji veselila djeca.
Mještani su imali potrebu i za cestom, pa oko 1970. godine većinom dobrovoljnim radom i ustupanjem svoga zemljišta grade cestu, a poslije toga i vodovod. Međutim, u to doba mještani, da bi popravili svoj standard, počinju prodavati zemljište, a i stare kuće, a sebi grade nove i veće, pa u selo do Domovinskog rata 1991. godine doseljava deset obitelji, koji su u selu sagradili vikendice. Od njih deset tri obitelji su stalno nastanjene. Ljudi žive bogatije, ali se razbio onaj sklad i veselje koje je vladalo.
Prvoga listopada 1991. godine u nas počinje rat, t.j. napad na Župu dubrovačku s Ivanice, a već nekoliko dana prije Crnogorci napadaju Konavle. Tako pritisnuti s dvije strane mještani bježe pred okupatorom u Grad, a Srbi svojima u Srbiju. Selo je ostalo prazno, pa je djelomično spaljeno i opljačkano, ali Zavreljani su vrijedni,  pa su sada svi u svojim kućama. Obnovu je pomogla i hrvatska država, ali i vrijedne ruke pojedinih domaćina. Doseljenici su prodali svoje vikendice, koje su u ratu također oštećene, a neke i spaljene.