Stjepan Duper pok. Nikole
Dundovi Lovro, Jozo i otac Nikola uvijek su govorili da se bavljenje trgovinom i mesom prenosi s koljena na koljeno preko 200 godina. U selu Zavrelju počeli su u Stranju gdje se živjelo i tu su se rađala djeca. Stranj se nalazio na važnom mjestu jer pored njega prolazi put, preko vrha brda Malašnice, za Hercegovinu. Za vrijeme Austrije put je proširen i uređen pa su njime prolazili konji s karima do na vrh jer onda se gradila štreka za željeznicu. Kari upregnuti u konje ovuda su prenosili namirnice i sve što je trebalo radnicima na štreki.
U Stranju se točilo piće i moglo se nešto pojesti. Stranj je bio pod vlasništvom gospara koji bi dolazio i nadgledao kako se radi. Tu se počelo klat i prodavat meso, te sušit i koristit kože. U selu Kostur živio je Pero Vuković koji je bio seoski Glavar, pa su ga zvali “Knez”. Inače je bio dobar meštar za napravit opanke. Došao bi na klaonicu i izabrao goveđu kožu koja mu odgovara. Kada bi kožu osušili i uredili kako treba odnijeli bi mu je na Kostur. Pošteno bi platio i naručio drugu. Kasnije je koža postala cijenjena pa je o svakoj trebalo voditi računa da se dobro uredi i ne pokvari. Ovčje i janjeće kože bi se raspelile i sušile, a kasnije slagale i veživale u bale te posipale naftalinom da ih ne nagrizu babure. Goveđe i teleće kože bi se solile i slagale u velika kamena pila i stale u salamuri da se ne pokvare. Trgovci kožama dolazili bi iz grada i otkupljivali ih, ali su strogo gledali i pazili na kvalitet. Zanimljivo je da bi koža od kozlina na otkupu postigla cijenu živog, tako bi meso ostalo čista zarada.
Iz Stranja kasnije klaonica prelazi kod kuće Tonća Dupera uz potok Vrela. Tad se to mjesto zvalo Komarda kao i danas. Mesnicu su tad otvorili blizu u kući Mila Bega. Nakon drugog svetskog rata klaonica prelazi u Vrelo u drvenu baraku na zemljištu Ilije Dupera. Uz klaonicu je tekla voda bez koje se nije ni moglo zamislit klanje. Mesnica je na neko vrijeme prešla u kuću Đura Tonkovića. Imali su običnu malu komoru za hlađenje u koju bi se ubacio led. Led je dolazio u štangama iz Grada. Iste godine kad je pred Božić umro otac Nikola napunila se puna hladnjača mesa, a Cigani čergaši su provalili kroz prozor i sve odnijeli. Imali su šatore u Mišića u Čibači. Kad je došla policija utvrdila je da su cijelo meso već pojeli.
Kasnije mesnica prelazi u novoizgrađenu kuću na Trgovištu, a klaonica ostaje u vrelu. Iz Vrela bi karom dovozili meso na Trgovište. Dok sam ja bio tri godine u vojsci tadašnji rukovodioci naše Zadruge “Marko Marojica” nagovarali su dunda Joza da zatvori privatnu mesaru i pređe radit u Zadrugu. Godine 1965. “Budućnost” tada najjače trgovačko poduzeće preuzima sve butige od Zadruge, te ja i dundo Jozo nastavljamo raditi. Ja sam radio u klaonici a dundo u mesnici. Dosta kasnije sve mesnice spajaju se u jednu firmu u okviru “Dubrovkinje” u kojoj sam radio sve do mirovine 01. travnja 1997.g. Tu se zasad prekida mesarstvo jer moji sinovi Nikša i Luko nisu nastavili obiteljsku tradiciju nego se bave drugim poslovima. Ja se isto nadam da će netko od mojih unuka nastaviti tradiciju.
Mlini, ožujak 2001.g.