Sada, 2009., mi je sedamdeset godina života. Znači moja sjećanja naviru od svršetka drugog svjetskog rata. U tom razdoblju jako se puno promjenilo od života, tehnike, uvjeta stanovanja i t.d. Zato ću opisati moja sjećanja od najranijeg djetinjstva. Nastojat ću pisati općenito, iako je to ponekad nemoguće, jer moja sjećanja se vraćaju na mene i moju porodicu.
Rođena sam u Obodu, sada već mogu reći davne 1939. godine. Malo selo sa oko dvadesetak porodica u malim kućicama, koje nijesu imale, kako sada gledam na to, nikakve uvjete za život. Svima nam je bilo jednako, pa nijesmo bili nesretni, nego vesela i razigrana djeca. Kome je bilo teško? Našim roditeljima.
Živelo se isključivo od zemljoradnje. Mali dočići, škrta zemlja, a prekopavala se svaka škrapa zemlje da bi što više iskoristili. Nije se gledalo na sat nego na sunce. Roditelji su ustajali u ranu zoru i išli za poslom. Malo odmora oko podne pa opet u baštinu do noći. Puno su radile i žene, u baštini, u kući, kuhanje, pranje i održavanje kuće. Trebalo je u rano jutro pomusti i nahraniti kravu, svinje, ovce, pa se možda od tada govori da žena drži tri kantuna u kući. Jer samo sa vrijednom i štedljivom ženom kuća je napredovala.
Ako je žena odlučila oprati robu već je dan ranije u navćima namočila, nasapunala i ostavila do sutradan. Tada je napravila liksiju te ispranu robu opet složila u navći te prelila i nastavila prati u vrućoj vodi. Uvijek se nastojalo iskoristiti vodu od bijele robe pa u istoj oprati lošiju robu u kojoj se radi. Tada bi se pošlo negdje na potok osakovati jer u kući nije bilo tekuće vode. Opet košić na glavu pa doma prostirati da se suši. Utijavalo se na stolu sa utijom na ugljen, odnosno žar (čuvam jednu utiju iz toga doba).
I djeca su imala svoje zadatke uz one školske. Ako je bilo doba berbe smokava, djeca su pomagala, a u doba sazrijevanja maslina, trebalo je kupiti masline. Također su čuvali kravu ili ovce na paši. Djeca su bila oskudno odjevena, a odrasli još oskudnije. Odjeća se obavezno krpila, jer se rijetko kupovalo novo. Odjeću su šile šnajderice, a i neke domaćice su znale sašiti donju robu. Bogatstvo je bilo imati u kući šivaću mašinu. Žene su znale napraviti i obuću za rad (pantofale) a muškarci su za kišnih dana kad se nije moglo ići u baštinu pravili opanke, također kao radnu obuću.
Za u prvi razred osnovne škole imali smo tablicu i pisalicu za učiti slova i brojke. Sa strane tablice visila je na špagu spužvica, da se greška izbriše. Na tablici su s jedne strane bile uske i široke crte, a sa druge strane kockice za brojke. Imali smo i računalo. U drveni okvir ugrađeno deset žica, a na svakoj po deset kuglica. Na njemu smo slikovito učili zbrajanje i oduzimanje. Kada bi naučili pisati kupovala se zadaća na uske i široke crte, početnica zadaća na kocke, računica, olovka i gumica.
Za vrijeme drugog svjetskog rata u Obodu je bilo šest mladića doraslih za vojsku pa su prisilno odvedeni u partizane. Od njih šest vratili su se samo tri. Među poginulima bio je i moj stariji brat Pero. 2-3 godine kasnije, kada je uspostavljena država Jugoslavija, djeca su pjevala samo partizanske pjesme koje su učili u školi. Uglavnom kroz pjesme se slavila NOB i nastanak države. Učili su ih u školi, a u selu kad bi se predvečer okupili pjevalo se: «Po šumama i gorama» i ostale.  Sada mislim kako je bilo mojim roditeljima slušati, znajući da sam i ja s tom djecom, nesvjesna kolika je bol mojih roditelja. Nikad mi ništa nijesu zabranili.
Došlo je novo vrijeme, ali i nedaće za sve seljake. Od svega što su proizvodili trebalo je dio odvojiti državi. Tako je povjerenik bio prisutan u mlinici, gdje se melju masline, pa se moralo odvojiti određeni dio ulja. Nije se smjela ni zaklati krava da se seljaci nebi obogatili ako bi prodali nekoliko kila mesa. Na taj način nije se moglo napredovati. Ali radišni seljaci i njihova djeca nijesu bili gladni, dok se u gradovima vrlo oskudno živjelo. Ali trebalo je i skuhati objed na Krsno ime. Kako bez mesa? Tada bi se netko od seljaka odlučio zaklati kravu i rasprodati meso u selu. To bi se obično napravilo u baštini poviše sela gdje je sigurno da povjerenik neće doći. A kako se hladilo meso bez frižidera? Meso se stavi u košic te se objesi u puč poviše vode, a na puč se stavi poklopac. To je bio frižider. U svakoj kući je visio ormarić. Dno i vrh su bili od drva, a sa četiri bočne strane je bila mrežica. Tu bi se ostavila hrana od objeda do večere ili za sutradan. Kroz mrežicu je ulazio svježi zrak da se hrana ne pokvari.
Sjećam se kada sam prvi put čula radio u mom selu. Netko je jednoj porodici poklonio radio na baterije, jer struje nije bilo. Uveče bi se okupili stanovnici sela da poslušaju vijesti. Često se slušalo «Glas Amerike» a govorio je Grga Zlatoper. Jedno veče odveo me tata da čujem radio. Novine u naše selo nijesu stizale nego su se vijesti prepričavale, tko je što od nekoga čuo.
Djecu su žene rađale kod kuće. Dolazila je primalja da pomogne pri porođaju. Ženu bi se pazilo nekoliko dana, te bi se obavezno zaklala kokoš i pripremila okrepljujuća juha.  Tako je jedna žena rekla: “Jedva čekam da rodim, da mi se najesti kokoši”. Kako skromne a u ono doba velike želje! Dijete, naravno i prije nego se rodi znalo se kako će se zvati. Prvi sin dobije ime po djedu sa očeve strane, a kći babe opet sa očeve strane. Drugi sin imenom časti ime djeda po majci a kći babe po majci. Više puta bi se dogodilo da obadva djeda ili babe imaju isto ime, pa je u Zavrelju, u kući Klešković, bila Marija velika (prva rođena) i Marija mala (druga rođena). Isto tako i u Dupera: Pera velika i Pera mala. I u našoj obitelji oba djeda su imali isto ime, Pero, ali su se roditelji dogovorili pa je moja majka drugom sinu dala ime svoga najstarijega brata Nikole, Niko. Ja nosim ime moje babe Ane, a da sam imala sestru bez razmišljanja bi se zvala Made kao i moja baba po majci.
Kuće su nam bile jako hladne. Ogrijali bi se u kominu, ali je trebalo preći preko dvorišta u kuću, pa na kat. Kako smo se grijali? Mama bi mi ugrijala montun (opeku), pa bi ga zamotala u krpu te odnijela u krevet da mi se malo ugriju noge. Jedna bogata kuća u Obodu imala je skandalet. To je lijepa bakrena posuda sa rupicama na poklopcu. U njega se stavljalo  žara sa ognjišta te unosilo u sobu da se soba zagrije. Oni su imali i zidani špaher, koji je mene impresionirao.
Igrali smo se igračkama domaće izrade. Na primjer: na pet kamenja, na frnja, tricu, na hvatanja, žmurice. Za frnje bi se izdubile rupice u zemlji, trica bi se nacrtala na betonu. U kući za zimskih dana igrali smo se na štapića. Uzeli bi grančice od mladike masline, izrezali ih na jednaku visinu i obojili u razne boje koje su prestavljale količinu ponata (bodova) Puštali smo ih iz ruke na stol i vadili jednu po jednu ali tako da se ne smije dodirnuti druga. Na taj način su se računali ponti (bodovi). Muška djeca su se najviše zabavljala praćkom i obručem. Iz praćke su pokušavali pogoditi ptičicu na stablu, a obruč bi iskrivljenom žicom gurali putem i utrkivali se, ali obruč nije smio pasti.
Na cesti nije bilo auta. Jedino bi 3-4 autobusa  prošla u cijeli dan. Po njima smo ocjenjivali koliko je sati. To su bili autobusi za đake iz Cavtata do Dubrovnika i popodne  iz Dubrovnika u Cavtat. Redovito je saobraćao autobus TARA Cetinje iz Crne gore.
Kakvo će sutra vrijeme nagađalo se  po nebu u sumrak. Ako je sunce zašlo u oblak, moglo bi sutra biti malo kiše. Kada lampa (sijeva) iza Bobare, bura će. Tako bi ljudi imali temu za razgovor u predvečerje.
Već pedesetih godina počela su se uz more graditi odmarališta. Zemljište se oduzimalo seljacima (nacionaliziralo). Mnoge je to vrlo teško pogodilo, ali u odmarališta  dolaze ljudi iz unutrašnjosti na odmor. Tako se počinje s većom proizvodnjom povrća i voća pa se bolje napreduje. U to doba je i u Ključicama u Cavtatu otvoren veliki kamp a na Žalu odmaralište SUP-a Srbije, te nekoliko montažnih kućica. Gosti dolaze pretežno vlakom, ali u to doba može se putovati i zrakoplovom iz Konavala. Usred konavoskog polja napravljena je pista, naravno na nacionaliziranoj zemlji, pa slijeću avioni iz Zagreba i Beograda (sjećam se iako sam bila mala, na krilu je pisalo YU ABA). Poslije toga karavela je bila pojam udobnosti i brzine. Vlak je saobraćao preko Zvekovice. Kao dijete molila bi roditelje kada idu u Humac u baštinu da me povedu, jer bi izbliza vidjela vlak, a ako bi se posrećilo preletio bi i avion.
Šezdesetih godina gradi se novi aerodrom «Čilipi», a na mjestu straroga napravljena je stočna farma. U to vrijeme gradi se i cesta prema Crnoj Gori. Grade se i hoteli, pa narod sve bolje živi od turizma. Aerodrom zapošljava pretežno konavljane a i u hotelima mnogi mještani nalaze zaposlenje. Turisti traže i privatni smještaj jer je jeftinije. Tako kod nas raste standard, kuće se popravljaju i nadograđuju, odnosno prilagođavaju turizmu. Kupuju se razna električna pomagala, ali tek sedamdesetih godina u mnoge kuće se uvodi telefon.
Prodavaju se stare kuće i zemlja za izgradnju pa se stanovništvo miješa. Često smo spominjali “da bi bolje živjeli cijelo ljeto spavamo na podu”. Sobu je trebalo iznajmiti turistima. Kupuju se i televizori, najprije crno-bijeli, a kasnije u boji. Već znamo što se događa kod nas i u svijetu, gledamo filmove.
Vratit ću se malo na Župu moga djetinjstva, pa ću iznijeti neke podatke. Tada se sve starije žene (generacija moje babe i mlađe) nosile nošnju, a sada su u nošnji još dvije starice u Postranju. Jedna od njih ima 87 godina i još ponekad pođe u Gruž na placu prodavati povrće. Druga je boležljiva pa je uglavnom u kući.
Pušači na selu su sami sadili duhan. Kada bi listovi narasli za berbu, nanizali bi listove na špag te sušili u prostoriji na propuhu. Suh bi se sjeckao na daski oštrim nožem. Kupovali su se listići u koje se sjeckani duhan zavijao u cigarete.
Kad bi djevojke stasale za udaju udavale su se po redu, odnosno po starosti. Ako je mladić zaprosio mlađu ona se nije mogla udati dok se ne uda njena starija sestra. Djevojkama se spravljala prćija: linculi, navlake, deke, šugamani, napice, kanavci, donja roba, također obuća i odjeća. Prćija se nosila u košićima na glavi. To sam opisala u običajima: Vjenčanje. Bogatije udavače su nosile i dva lincula od raše (od prešane vune) za zimu. Kreveti su bili gvozdeni od persone i po’. U sobi od namještaja bio  je krevet, komonćin, buro i stolica. Kada bi se rodilo dijete majstor  bi napravio krevetić. I to je bilo sve.
Žene bi se nedjeljom ili svecom posjećivale, a pogotovo stariju rodbinu. Bio je običaj da se ne ide praznih ruku nego se nosi jabuka ili naranča. Žena bi se zahvalila i spremila jabuku na buro  pa bi opet ona s njom pošla gdje je trebala. Sve su to one znale pa bi se i našalile na svoj račun. Tako je bila uzrečica da jedna ista jabuka prođe od Humca do Dupca. (Humac je na Zvekovici).
I mi smo uvijek imali ponešto lijepo na buralu. Taj buro je bio na saloči tako da je moj đedo često pregledao da li se voće počelo kvarit. Ako je jabuka ili šipak dobio fleku reko bi mi: mala, donesi onu jabuku pa ćemo mi podijelit da ne propa’ne. I tako bi se mi zasladili. I u drugim kućama je bilo isto, ali moj djed je uvijek samnom dijelio.
Kad sam već išla u školu i došla do nekih saznanja voljela sam i njega nešto poučiti što nije znao. Tako mu jednom prilikom pričam da je naša zemlja okrugla te se okreće. On je malo mislio pa mi odgovori: da se zemlja okreće onda bi ponekad naša vrata od kuće bila doli a prozor gori.
Kakva je bila higijena u to doba bez tekuće vode u kući? Lavaman je bio pored broke s vodom. Jutarnje umivanje je u kadinu. Ulije se iz broke malo vode u kadin pa umivamo lice i ruke. Da se ne troši puno vode više puta bi jedno drugome iz pota ulili u ruke da se operu poviše kadina. Subotom isto u kadinu pa na kraju i noge. Ostalo mi je u sjećanju kada bi mi mama prala kose u kadinu s domaćim sapunom. Za šampon se nije znalo!
A poslije Domovinskog rata 1991.-1995. kupuje se telefax, mobiteli, kompjuteri, a uz kompjuter i Internet. Sada 2008. godine porodice su povezane mobitelima. Djeca ga nose u školu ili gdje idu da bi bili u kontaktu s roditeljima, ali i prijateljima. O odraslima da i ne govorimo, mobitelom se dogovaraju sastanci, šalju se  poruke i t.d. Internet je svijet za sebe, sve, baš sve podatke možemo pronaći, pa se i dopisivati, a mnogi poslovni ljudi koriste laptop, prenosno računalo, sa kojim se mogu povezati na Internet i na putu.
Eto, toliko su život i tehnika napredovali od moga djetinjstva do starosti. Od tablice, pisalice i spužvice do Interneta i mobitela.
USPOREDBE:
prije 50-60 godina:
Kakvo će sutra vrijeme predvečer se gledalo u nebo.
Ako je bez oblaka i sutra je sunčan dan, a ako sunce zađe u oblak sutra će se naoblačiti.
Ako je oblačno i kišovito pa u veče lampa (sijeva) iza Mrkana – zove buru.
sada:
Kakvo će sutra vrijeme slušamo prognozu na radiju ili gledamo na televiziji čak i za nekoliko
dana unaprijed. Nitko više ne ocjenjuje sam.
————————————————————
Ako bi se nekoga moralo pozvati iz kuće u baštinu ili ga je došo red za mljeti masline, zvalo se glasno po imenu, a ako je daleko neki su čak koristili špijerlicu (lijevak)
sada:
fiksni telefon ili mobitel.
————————————————————
Ribanje nekad:
nedjeljom i svecom uranilo bi se skupit iskara, pa na ribanje s kraja. Kalamuća se sastojala od suhe trstike, na njoj vezana pandivera a na nju udica. Znale su se “poste” pa bi se i uhvatilo ribe.
sada:
ribanje iz barke, a na barci motor, pendula, mreže, parango, vrše. Odmoran pođe, a odmorniji se vrati. Uhvati se i ribe, ali hoby je skup.
—————————————————————-
Domaćinstvo:
Domaćice bi rano ujutro pošle u baštinu raditi nekoliko sati, a zatim kod kuće umijesile kruh i ostavile komadić tijesta kao kvasac za sutra. Zatim su kuhale objed bar dva sata, te na žaru od vatre ispekle kruh. Kruh se uvijek pekao od danas za sutra.
sada:
domaćica dolazi s posla i usput kupuje kruh i ostalo što je planirala za objed. Kod kuće kuha u expres loncu ili peče u mikrovalnoj pećnici, te je ručak za pola sata na stolu.
Može se kupiti i gotova jela pa samo podgrijati. Upotrebljeno posuđe i pjate slaže u perilicu suđa.
————————————————————–
Higijena:
Najvažniji je bio lavaman na kojemu je bio kadin, ispod bokar, a pored kadina sapun i sa strane šugaman. Svako jutro bi se umili i oprali ruke a subotom temeljitije ali isto u kadinu jer se tada na selu nije znalo za banju a ni za tekuću vodu.
sada:
svaka kuća ima banju a mnoge i uz svaku spavaću sobu po jednu banju. Tu je tekuća voda, bojler, grijanje, tuš kabina ili kada za kupanje, sve pogodnosti.
—————————————————————
Djeca:
Prije rođenja djeteta trebalo je sašiti: pelene, podmečiće, benkice tanje i deblje, pas za povijanje. Podmečić je bio trokutastog oblika od vrlo mekane tkanine bez rubova, jer se najprije djetetu stavljao između noga podmečić, pa onda dvije pelene pa sve opasati pasom i to ispod ruka pa i cijele noge do stopala.
sada:
kupuje se gotova robica za dijete pa i pelene koje su za jednokratnu upotrebu. Tako nema pranja i sušenja pelena kao nekada.