U tom našem takozvanom skloništu svi smo pričali svoje priče. Najviše o tome tko je što doma ostavio. Tako jedan konavljanin iz Pridvorja govori da mu je u kominu ostalo 16 pršuta, a u magazinu i ne sjećam se koliko bačava vina. Žali što u svaku nije stavio otrov jer će okupatorska vojska piti. Tada sam mislila da izmišlja jer nijesam mogla ni misliti da toliko bogatstvo postoji u pojedinaca. Kasnije sam saznala da je to istina a bilo je u Konavlima još mnogo porodica koje su bile vrlo imućne.
Do mene na klupi u skloništu često je sjedila jedna mlada žena, u visokoj trudnoći, a uz nju mala djevojčica. Bila je vrlo zabrinuta. Svaki dan se granatiralo cijelo područje a ona u neizvjesnosti što će kada bude porođaj. Međutim, jedno jutro nije došla u sklonište pa su mi rekli da je u noći prevezena u bolnicu te je rodila zdravog sinčića. Već nakon dva dana opet je bila na istoj klupi ali sada sa sinčićem u naručju. Ozbiljnog lica, bez razgovora, a suze se slijevaju niz lice. Nakon par dana otputovala je s djecom u Istru.
Mislim da sam u “Ratnom dnevniku” napisala da je u našem skloništu umro jedan čovjek. Kada mu je pozlilo brzo su otvorili vrata te ga na stolici prenijeli na zrak a u tom trenutku počelo je granatiranje. Osto je sam ispred vrata ali mislim da je već bio mrtav. Kada je utihnulo granatiranje pošli su vidjeti što je s njim. Naravno bio je mrtav.
Iznijeli su ga u sobu na treći kat jer je taj kat kao nesiguran bio prazan. Sutradan je njegov nećak u skloništu pitao dali bi mu neki čovjek pomogao da pokojnika presvuče, kako je običaj, u svečano odijelo. Naravno, javio se moj suprug uvijek spreman da pomogne. Nećak je sigurno preko noći donio odijelo i sve što je potrebno. Pošli su do pokojnika, presvukli ga, ali baš su zakopčali paletun kad je počelo žestoko granatiranje oko hotela. U trenutku su se našli u skloništu ali zadovoljni jer su izvršili zadatak i spasili se. Te noći mrtvac je prevezen na groblje.
Možemo zaključiti da mi hrvati i u najvećoj opasnosti svoje mrtve pokopavamo dostojanstveno.
Lijepo predgrađe Padove – Sarmeola bio je naš dom osam i pol mjeseci. Tu žive naši: sin, nevjesta i njihova djeca. Kada sad razmišljam o tom razdoblju, ili uspoređujem naš život sa prognanicima u Gradu, znam da je to neusporedivo. Nama je bilo lijepo. O tome sam pisala u “Dnevniku”.
Međutim, van kuće mi smo se osjećali strancima, što smo i bili. U tom kvartu već smo upoznali stanovnike kao i oni nas. U jutro smo išli u spenzu, a vrlo često bi nam s prozora mahnula jedna mlada žena i mi bi se njoj srdačno javili. Tako je bilo s mnogima iz susjedstva. Svako popodne smo šetali jer je kraj zaista prekrasan pun zelenila i širokih trotoara. Obilazili smo i butige, često vodili unuka u park (dječje igralište) da se igra ali uvijek sam bila nesretna. Falilo mi je da progovorim s mojim susjedama na mom jeziku, mada smo se već dobro sporazumijevali bar u butigama.
Tako smo gledajući izloge došli i do cvjećarnice te vidjeli vrlo lijepo cvijeće u loncima. Znajući da naša nevjesta voli cvijet -božićna zvijezda- odlučili smo joj pokloniti za Božić. Ušli smo u cvjećarnicu, izabrali cvijet (zaista je bio lijep) te su nam lijepo zamotali, mi sretni platili ali kad smo došli do vrata jedna žena pita prodavačicu tko smo mi, a ona joj odgovara: profughi (izbjeglice). Mene je to šokiralo, povrijedilo, jer mi smo tu, po mom mišljenju, privremeno kod naše djece i nijesmo na teret talijanskoj vladi. Plakala sam sve do kuće, a suprug me tješio kako najbolje zna. Uzalud!
Došlo je i proljeće. Jedan dan smo s unukom sjedali ispred slastičarnice i sladili se sladoledom. Nailazi jedna ciganka s djetetom u naručju -prosi- Pero joj govori zašto prosi možda bi mogla tako mlada nešto raditi pa zaraditi za život, a ona sretna jer nas razumije. Od nas nije ništa tražila. Bila je očito zadovoljna jer možemo razgovarati. Nama je bilo zabavno jer smo popričali s cigankom.