dr. Vlaho Kojaković

Štamparija “Jadran”

Dubrovnik 1933.

Par riječi mjesto uvoda

Privatni život u starom Dubrovniku bio je bujan i raznolik, pa ga nije moguće potpuno prikazati u ovako kratkoj raspravi. Od osnutka grada do potkraj X vijeka nemamo gotovo nikakvih izvora, a i dalje do kraja XIII vijeka izvori su za unutrašnji život vrlo mršavi, tako da nam historija Dubrovnika biva jasnija tek od kraja toga vijeka, o čemu nam Državni arhiv pruža obilno građe. Za ovu radnju poslužio sam se izdanim djelima i kronikama, književnim radom dubrovačkih pisaca, osobito Držića i Nalješkovića iz XVI vijeka te Tudizića iz XVIII i neizdanim arhivalnim spisima.

RAZVOJ GRADA

Grad je postao u VII vijeku. Bjegunci iz Epidaura osnovali su na hridinama tvrđavu između ulice Pobijane na istoku i ulice od Domina na zapadu. Kasnije se grad proširio na istok do mora i na zapad do današnjih gradskih zidina. Istočni dio je Pustijerna ili Karmen, a zapadni g. 1296. nazvaše Garište. Od Pila do Ploča pružala se ravnica, koja je ranije bila morski zaljev, a na podnožju Srđa nalazilo se slovinsko naselje. Arsenal se spominje u XI vijeku, a na mjestu današnjeg Dvora bila je sagrađena tvrđava. Hroničari kažu da je Srđ bio prekriven gustom šumom, pa u XII vijeku, kad su Prijeko pripojili gradu, opkoliše taj predjel drvenom ogradom od kolja, a poslije su sagradili zid s kulama. Zemljište unutar zidina za gradnju kuća da se plaćalo četvorni lakat groš i po na godinu.
Restić piše da se g. 1277. doselilo u Dubrovnik mnoštvo Bošnjaka i Rašana sa svojim blagom i porodicama, te vlada odredi da kuće u gradu ne smiju imati vrtove, nego da cijeli prazni prostor izgrade novim kućama, i tako dobiju mjesta za novo stanovništvo. Godine 1360. određeno je da se popravi i poploči cijela pjaca kamenim pločama. U XV vijeku obnovljen je Dvor, koji je prije požara imao dva kata, sagrađen vodovod i četiri česme od kojih je najljepša kod vrata od Pila stradala od potresa. U XVI vijeku sagrađena je Sponza i mnoštvo krasnih vlasteoskih palača, od kojih su se i do danas sačuvale na Pustijerni i na Prijekomu. Luža je bila kod stare crkve sv. Vlaha. Gundulićeva poljana nije postojala prije potresa 1667. nego su na tome prostoru bile kuće, a nedaleko od današnjega Gundulićevog spomenika nalazila se pjesnikova kuća. U starom dijelu grada bile su mnoge ulice presvođene klobučinama. U tajanstvenom sumraku ovih hodnika dešavale su se često danju i noću ljubavne zgode i neprijateljski sukobi. Od Sponze do crkve Petilovrijenci pružala se terasa. Trešnja je porušila mnoge krasne zgrade, osobito u ravnici, ali su zidine ostale čitave i oblik grada nije se promijenio. Pile i Ploče bile su slabo napučene.

ULICE I PUTOVI

Do XIV vijeka ulice su bile nečiste i pune kamenja. Prolaz je bio otežan mnogim kamenim i drvenim stepenicama. U aprilu g. 1336. naredilo je Malo vijeće da svake subote stanari moraju čistiti i polijevati pred svojim kućama. Statut od g. 1272. određuje da kuće u novom dijelu grada ne smiju imati stepenice na ulici, a g. 1330. počeli su ih uklanjati i u starom gradu. G. 1389. izabrana su dva činovnika za kaldrmisanje ulica i određeno je da ciglari sve pečene cigle njima prodaju a ne privatnicima. Po Zelenoj knjizi čl. 119 od g. 1407 izabrana su 3 činovnika koji su se imali brinuti da se poploče sve gradske ulice, jedne opekama, a druge kamenom prema odredbi Maloga vijeća. Određivalo se kockom koje će se ulice popločiti, a vlasnici kuća plaćali su polovinu troška. Ranije su životinje slobodno išle po ulicama, a g. 1418. određeno je da se svinje držu zatvorene: “Ko svinju zateče na ulici, može je ubiti ili sobom povesti”.
Popravljali su i puteve van grada. G. 1319. odlučeno je da se poprave putovi u Župi, Šumetu i Gružu. Svi seljaci iz ovih mjesta moraju da rade po dva dana na putima, a građani koji imaju vinograde u ovim mjestima platit će za popravak putova po tri flora za svaki soldo (mjera za površinu) vinograda.
Na šetnju su išli pješice, na konju ili u nosiljkama. Gospare su nosili vojnici, a gospođe njihove djevojke t.j. sluškinje

UTVRĐIVANJE I OBRANA GRADA

Dubrovčani su znali da cijene slobodu, zato su brižno utvrđivali i budno čuvali svoj grad. G. 1266. podigli su novi veliki zid s kopnene strane i utvrdili ga uglatim kulama, a ispred zida iskopali jarak. G. 1418. opet se utvrđuju zidovi s unutarnje i vanjske strane. Gradska luka se zatvarala gvozdenim lancem, a g. 1348. napravili su lukobran. Poslije zadarskog mira g. 1358. zatvorili su sva vrata i otvore s morske strane. Već u XI vijeku podignuta je tvrđava Lovrijenac, koja je kasnije dobila današnji oblik. G. 1378. spominju se prvi put u Dubrovniku topovi i barut. Minčeta je sagrađena u XIV, a Revelin u XV vijeku. Tvrđava sv. Ivana branila je grad, ako bi se Mlečani iskrcali na Lokrumu. Kad je pala Bosna g. 1463. porušili su sve kuće na Pilama i Pločama, a gustijerne u Gružu i Rijeci napunili kamenjem da ne dođu Turci.
U arsenalu su gradili i čuvali ratne galije i brigantine, obično ih je bilo tri ili četiri. Na vrh Srđa stala je straža, koja bi javila ako se gradu približavala neka lađa. Na glas da se pojavila gusarska lađa , izveli bi odmah iz arsenala uluku jednu galiju i dali se u potjeru za gusarima. Trgovački brodovi stali su u Gružu, a robu koju su snosile karavane iz Bosne i Srbije krcali su pod Lazaretima.
Za ratove u srednjem vijeku Republika je uzimala čete stranih plaćenika, a kasnije su vojnici bili većinom Brgaćani i Župljani, a manje Konavljani i Stonjani.Ovi vojnici nosili su narodno odijelo, a kad nijesu bili u službi živjeli su kao bremenari. Straže su bile na Luži, u vratima Pila i Ploča, u tvrđavama i pred Dvorom. Kad je grad bio u opasnosti, oružali su zanatlije, seljake i mornare s otoka. Svake godine priređivali bi na sv. Vlaha vojne vježbe, da se narodna vojska priuči oružju. U tvrđavama sv. Lovrijenca i sv. Ivana bili su kapetani plemići, koji su se svako veče mijenjali. Po Crvenoj knjizi čl. 104, kažnjava se kastelan sv. Lovrijenca sa 6 mj. Zatvora ako napusti službu. Noćni kapetani išli su bez svijetla po gradskim zidinama te pregledali straže i pazili da bude red i mir u gradu.
Već g. 1417. bio je u gradu majstor za lijevanje topova, a od kasnijih majstora poznat je Ivan Rabljanin. On je slio velike topove za tvrđavu sv. Lovrijenca, od kojih se jedan i sada nalazi u Beču, a drugi se srušio u more. Na jednom je bio natpis: “Top sam strah smrtnicima, od moga groma i bez oblaka tutnji sva zemlja i eter”. Prije pada Republike bilo je u gradu i po raznim tvrđavama preko 400 topova. Prah i olovo čuvalo se u tvrđavi sv. Luke i na raznim drugim mjestima.

PLEMSTVO

Dubrovnik je bio aristokratska republika, plemstvo je imalo svu vlast u svojim rukama. Knez je bio plemić kao i malovijećnici, oni su sjedali u Senatu i sakupljali se u Veliko vijeće. Poklisari, državni blagajnici, carinici i drugi činovnici pripadali su ovome staležu. Ne znamo kad su se vlastela odijelila od ostalog puka, stari dubrovački hroničari kažu da je to bilo u VIII vijeku, i da se od tada plemići žene samo između sebe. Najstariji su vlasteoski rodovi romanskog porijekla iz Epidaura i drugih primorskih gradova, a kasnije su njima pridruženi slovenski rodovi iz unutrašnjosti. Čelpe i Đareskani su starinom francuzi iz Pariza, a Zavernigo iz Engleske, bilo ih je također iz Italije i Španjolske. U starije doba bilo je oko 150 vlasteoskih rodova, ali kuge i druge nedaće upropastile su dubrovačko plemstvo, osobito u XIV vijeku, kad su se potpuno iskorijenila 83 roda. Već u XIII vijeku izumrlo je 8 rodova, a u XV vijeku 21 rod, tako da je u Dubrovniku ostalo svega 33 vlasteoska roda, koji su i dalje izumirali.
Poslije velike trešnje 6. aprila 1667. ostalo je samo 25 plemićkih rodova sa 75 odraslih plemića, zato su pridružili plemstvu 10 uglednih pučkih obitelji da mogu popuniti mjesta državnih službenika. Ipak, staro plemstvo nije se stopilo s novim, nego je nastojalo da sačuva čistu plavu krv i održi vlast u svojim rukama. Novo plemstvo podlegne u borbi tako da je g. 1808. kad je pala Republika, starih rodova bilo još 17, a od novih samo 3 roda. Kako su vlastela stalno obavljala sve državne službe, postali su spretni državnici i diplomate. Bavili su se trgovinom i pomorstvom, a dosta su pažnje obraćali ličnoj naobrazbi i kulturi, tako da su oni bili pravi gospari, koje su pučani u svemu oponašali. Stari običaj da se plemić ženi samo s plemkinjom iz Dubrovnika, a rijetko iz Kotora ili iz Splita, utvrđen je g. 1462. zakonom. Ta odijeljenost, zbog malog broja plemićkih porodica, imala je slabe posljedice: svi su bili krvni srodnici, pa je potomstvo naginjalo degeneraciji. Poslije trešnje trgovina i pomorstvo prelazi gotovo sasvim u ruke pučana, a plemstvo vrši državne službe i pretstavlja potrebni konzervativni elemenat u državi.

UPRAVA GRADA

Gradom i državom upravljaju knez i 11 malovijećnika, koji s 5 čuvara pravde i zborom od 29 starih plemića sačinjavaju Senat, a sva punoljetna vlastela sastaju se u Veliko vijeće. Knez s obitelji stanuje u Dvoru, a za vrijeme svečanosti nosi crveni plašt. Kad je g. 1493. Ivan knez Lobkovic bio u Dubrovniku, vidio je kneza Miha Kalića gdje sjedi s nekim vjećnicima pred Dvorom, razgovarao se s njime i rekao mu da je Čeh, podanik kralja Vladislava. Knez Kalić pozvao ga je u Dvor i lijepo pogostio slatkom pogačom, zaharama i malvasijom. Knez s malovjećnicima predstavlja državu. Francuski poslanik des Hayes bio je g. 1626. primljen u audijenciju od kneza i malovijećnika. Primili su ga stojeći na nogama, a kad je odlazio otpratili su ga do polovine dvorane. Senat upravlja Republikom, knez vrši službu mjesec dana, malovijećnici se biraju svake godine, a senatori ostaju doživotno u službi. Ovo vijeće se brine za obranu grada i raspolaže vojskom, nameće poreze i carine, određuje troškove za javne stvari, izrađuje osnove zakona, imenuje poslanike kod drugih država, daje im naputke i dopisuje se s vladarima. Pravne sporove i postupke rješavaju kazneni i civilni suci. Veliko vijeće se sastaje u vijećnici da bira državne službenike, stvara nove zakone i odlučuje o miru i ratu. Prvo ulaze u dvoranu stariji plemići, a zatim mlađi, pa sjedaju na klupe. Knez i malovijećnici sjede na uzdignutom mjestu u pročelju, a njima na suprotnoj strani čuvari pravde. Kad svi sjednu i umire se, ustaje Knez gole glave i javlja koji se službenici imaju birati. Jedan sekretar odmah stavi kožnatu kesu s papirićima ili srebrenim kuglicama za glasanje. Kandidat o kome se glasuje izlazi sa svojtom vani.
Izdajstvo i zlouporabe strogo su kažnjavani. Na kraju XIV vijeka uroti se nekoliko mladića protiv Republike, te budu zato pogubljeni. Dok se vršila smrtna kazna, stric jednog zavjerenika u znak radosti izađe na pjacu u crvenom odijelu. Crvena knjiga čl. 5 od g. 1461. određuje da se žito kod prodaje mora pravilno mjeriti, krivci će se kazniti sa mjesec dana zatvora i gubitkom službe za dvije godine. Čl. 87 od g. 1487. određuje da članovi Velikog vijeća i njihova svojta ne mogu biti kupci ni jamci za carinu od klanice.

ZANIMANJE STANOVNIŠTVA

Stanovništvo se bavi trgovinom, pomorstvom, zanatima i industrijom, a po selima zemljoradnjom. Preko Dubrovnika išla je trgovina s Balkana za Italiju, a Dubrovčani su trgovali i s drugim zemljama oko Sredozemnog mora. Bogati trgovci bili su udruženi u bratovštine “Antonina” i “Lazarina”. Najviše su trgovali po našoj zemlji na Balkanu. U starije vrijeme sijelo trgovine bilo je u Brskovu, već g. 1278. spominje se jedan karavan, koji je tamo došao iz Dubrovnika, a kasnije za trgovinu s rudama postalo je važno Novo Brdo. U trgovini se ranije roba zamjenjivala, a u XIV vijeku pored srebrenih groša javlja se i srebro u komadićina po težini. Obični dubrovački novac je srebrna perpera, a za veće sume upotrebljavali su mletačke i ugarske dukate. Trgovinu brane i unapređuju trgovačkim ugovorima. Po Crvenoj knjizi čl. 25 zabranjena je trgovina robljem. Takav trgovac gubi oba oka , osim toga ako ne oslobodi roblje, ide na vješala. Pomorstvom se bave većinom otočani. Industrija se osobito razvila u XV i XVI vijeku. Po kućama izrađuju rašu, svilenice i vezove. U Pilama je bila mastionica za svitu, a od g. 1422. pravilo se i staklo. Svjećarnica ima preko 20, a obućarnice naročito izrađuju opanke i papuče. Bilo je mnogo zlatarskih radnja, bratstvo krčmara imalo je 90 bratima. Poznati su škari za gradnju brodova, livnica topova i ostalog oružja te fabrika sapuna. Mlinova je bilo u Pilama, Župi i Rijeci. So se vadila u Gružu, Zatonu, na Šipanu i Mljetu, a najviše u Stonu. Opeke su se pravile u Kuparima. Bilo je drvodjelaca, kovača, zidara, mesara, kapara, kožuhara i brijača.
Prizemlje kuća smještenih u glavnim ulicama upotrebljavalo se za dućane, a posebne zgrade za trgovinu gradili su od drva. U dućanima se prodavala svakovrsna roba. Veliko vijeće naredilo je g. 1335. da trgovci i zanatlije nedjeljom i svecem zatvore svoje dućane. Mogli su samo da prime novac i prodaju: pera, hartiju i takve manje stvari. Radnje koje su prodavali ulje, sir i svjetiljke nijesu se zatvarale. Na Taboru je bilo uvijek živo. Na lađe se krcala sitna i krupna stoka, kože, svila, vosak, med, sagovi, čibuci i ostalo, a na konje su tovarili ponajviše so, staklo, svitu, puščani prah, olovo i drugu robu sa zapada. Seljaci su gojili lozu, poznata je malvasija i muškat, pa maslinu, razno voće i povrće.
 

DUBROVČANIN KAO TRGOVAC

 
Benko Kotruljić napisao je g. 1458. prvo naučno djelo o trgovini. To je djelo u prvom redu namjenjeno Dubrovčanima, i u njemu se lijepo razabire kakav je bio dubrovački trgovac u XV vijeku. On kaže, trgovac mora prije svega da ima pouzdanja sam u sebe, da sam lično dobro poznaje i razlikuje ljude, stvari i prilike i što je glavno, da umije predviđati. Ne treba nikad da sve stavi na jednu kartu ni na kopnu ni na moru, već da umije svoje kapitale rasporediti i uložiti u razna poduzeća, ali ne valja opet ni da se mnogo razmeće na sve strane i ulazi u raznovrsne poslove. Oni koji imaju osrednji kapital, n.pr. 4000 dukata, ne smiju ga dijeliti nego ga moraju držati čvrsto udružena.
Napominje da je u svojoj mladosti poznavao više dubrovačkih plemića, koji su svoju djecu davali kao pomoćnike u službu kod svojih građana, da se nauče poslu.
Trgovac mora da umije zaraditi, ali vazda da pruži i ostavi i drugima prilike za zaradu. Ističe da se dubrovački trgovci na istoku i zapadu odlično razumiju u trgovinu sa srebrom, zlatom, olovom, bakrom, voskom i kožama. Dobar trgovac mora da bude i smotren i smion, da pazi na sve i nastoji da sazna novosti sa svih strana. Trgovac mora da drži riječ, a time se naročito odlikuju dubrovački trgovci. Svuda treba steći kredita, ali se ne smije zloupotrebljavati. U trgovini valja biti odvažan i odlučan, ali nikad avanturista i kockar. Kupi skupo, a prodaj cijeno. Bolje je da prodavaš nego da držiš pa se kaješ. Zaustavi se u trgovini i ne obilazi previše okolo. Trgovac mora da bude solidan, jer samo na poštenom radu osniva se stalan i pouzdan uspijeh trgovine. Prevare i falsifikati mogu da imaju samo trenutna uspjeha. Dobar trgovac treba da ima mnoge poznanike, a malo prijatelja. Ne smije posuđivati novac, bolje je jedanput pocrvenjeti nego sto puta problijedjeti.
Nadzor nad cjelokupnim radom i ponašanjem ukućana mora trgovac sam lično vršiti. On prvi ustaje, a posljednji liježe. Odijelo trgovca treba da je praktično i ukusno skrojeno, te da uglednom spoljašnošću pokazuje obrazovanost i ugledni društveni položaj trgovca. Kori luksuz koji je veći u Dubrovniku nego u Italiji i kaže: “Moj trgovče i građanine, ja ti kažem da su ti dovoljne fine tkanine svake boje, bez grimiza”. Trgovci rado nose odijela tamnih boja, crno i ljubičasto, koje pokazuje ozbiljnost. Kuća trgovca mora da bude lijepo uređena, ali ne raskošna, jer je raskoš već mnoge upropastila. Žena trgovca treba da je radina, čista i skromna. Djecu ne smije raznježiti, nego ih od malena spremati za život i borbu. Kad dijete odraste treba ga dati na službu i rad kod dobra trgovca prijatelja, jer niko ne može postati dobar trgovac ko predhodno nije bio dobar pomoćnik. I ženu i djecu treba da nauči kako se novac mučno zarađuje.
Kad trgovac traži mjesto u kojem će trgovati, mora paziti da izabere mjesto koje je zdravo, dobro nastanjeno, mirno, gdje vlada zakon, gdje nema smetnja trgovini te vidi da su se i drugi obogatili u tom mjestu.

KARAKTER DUBROVČANA

Trgovinom i pomorstvom sticali su Dubrovčani sredstva za svoj život i opstanak. Politika Dubrovnika prema mnogim državama nužno je morala da bude oportunistička, jer je malo koja država onoliko ovisila o stranom svijetu koliko Dubrovačka Republika. More je u njima razvijalo smjelost, istrajnost i dalekovidnost, te su bili odvažni pomorci, dobri trgovci i spretni državnici. U borbi s prirodom i sa stranim svijetom Dubrovčani su ulagali sve svoje energije i pokazali nevjerovatne duševne sposobnosti. U tome su i dali svoja najljepša i najveća djela. U Dubrovniku je vladao red i javna sigurnost bila je zagarantirana. Dubrovački arhiv nam pokazuje da niko od Slovena, osim Čeha, nije imao toliko smisla za administraciju kao Dubrovnik. Njihova duhovitost javlja se u satirama i šalama, koje često prelaze u sarkazam.
Dubrovački lirici slavili su ruse kose i zlaćane pletenice lijepih Dubrovkinja bijeloga lica, ružičastih obraza i prebijelih ruku. Putnik Rosaccio spominje Dubrovkinje crnih kosa. Ivan Ravenjanin g. 1387. piše da muškarci u Dubrovniku nose bradu i brkove kao i drugi istočnjaci. Kasnije samo stariji nose bradu i brkove, a mlađi se briju. U XVIII vijeku nose vlasulje.

MAROJICA KABOŽIĆ

Marojica Kabožić je pravi tip dubrovačkog vlastelina. Dok je bio mlad, rado je sprovodio vrijeme s veselim i obijesnim drugovima, a u muževnim godinama postaje okretan diplomata, koji svojim požrtvovnim radom obrani Dubrovnik od nasilja velikog vezira Kara Mustafe.
U julu 1662 pođe u Rijeku s nekoliko mladih turskih trgovaca i njihovim jeminom da ih u svom ljetnikovcu zabavi i po Rijeci sprovede. Na ponuku starog malovijećnika Nikole Sorkočevića naredi mu Malo vijeće da se povrati u grad. Isti Sorkočević tužio ga je i Senatu radi lakoumnog ponašanja u drugim zgodama. Sutradan dođe Marojica pred Malo vijeće da se opravda, a kad mu se prigovori da je darovao pušku nevjerniku Turčinu, plane od jeda i reče: “Bezobrazno laže ko to tvrdi”. Nato ga odmah odaleče iz vijećnice i osude na tri mjeseca tamnice. Marojica bijesan izađe van, pa kad od svodovima Dvora opazi Nikolu Sorkočevića, rani ga teško nožem.
Veliki vezir Ahmed Ćuprilić bio je naklonjen Dubrovčanima, pa im poslije trešnje nije tražio ni godišnjeg danka, da se lakše oporave od teškog udarca. Kad je g. 1676. njega naslijedio grabežljivi Kara Mustafa, zatraži od dubrovčana da mu isplate čitav zaostali danak i još 150.000 dukata uime oštete bosanskim trgovcima za različite tržne i carinske pristojbe što su ih, tobože, nepravedno ubirali od njih za Kandijskog rata. Dubrovčani pošalju Marojicu Kabožića i Đura Buću kao poklisare u Carigrad da brane svoj rodni grad. Poklisari ispitaju stanje na Porti preko prijatelja i poznanika, budu primljeni i od Husein-paše i Sulejman-age Imbrahora, moćnih protivnika Kara Mustafe, pa o svemu obavijeste dubrovačku vladu. Kara Mustafa nije čekao opravdanja, nego je tražio novac, a poklisari mu naposlijetku odgovore ako hoće da može zapovijediti neka ih sijeku na komade, ali oni nemaju i ne mogu da plate, jer nikomu ništa nijesu nepravedno oteli. Poslije ove izjave vezir ih baci u tamnicu. Kasnije ih pusti iz tamnice i smjeli su ići po Carigradu, ali uvijek pod strogom pashom. Oni su bili neka vrsta taoca da će Dubrovčani tačno plaćati tribut sa zaostacima. Tek g. 1683. povratili su se u Dubrovnik, a Kara Mustafi je iste godine, poslije poraza pod Bečom, odrubljena glava.

CVIJETA ZUZORIĆ

Cvijeta Zuzorić je najizrazitiji tip obrazovane Dubrovkinje. Pučka porodica Zuzorića po svojem bogatstvu i otmenosti spadala je među prve dubrovačke porodice. Roditelji Cvijetini odmah poslije njezina rođenja g. 1551. prešli su u Italiju i u Ankoni se Cvijetin otac bavio trgovinom. Ovdje je ona provela svoje djetinjstvo i mladost, ovdje je stekla svoju prvu kulturu i znanje. Udala se g. 1570. za florentinskog trgovca i plemića Bartolomea Pescioni. Odmah poslije udaje prešla je Cvijeta sa svojim mužem u Dubrovnik i tu je ostala do g. 1583. Pescioni se u Dubrovniku bavio trgovinom, a i Cvijeta ga je u trgovini pomagala. Ona je svojim znanjem, širokom kulturom, finoćom svoga držanja i svojom duhovitošću zadivila sve istaknutije intelektualce ondašnjeg Dubrovnika i postala centar interesa suvremenih Dubrovčana.Cezar Simonetti ovako je prikazuje: ” Cvijeta Zuzorić bila je razvijena stasa, rasta malo višeg od ženskog, da se približavala muškom, veoma lijepe spoljašnosti, bijelog lica kojemu nije nedostajalo zamamnog rumenila, krasnih usta, crnih očiju, plave kose, zaobljenog i punog obraza, odebljeg vrata, vedra pogleda poput Venere sa živahnim očima, koje pokazivahu oštrinu duha, te krasna i prostrana čela”. O Cvijeti su pjevali mnogi pjesnici. Torquato Tasso spjevao je u njezinu čast osam pjesama. Savremeni dubrovački pjesnici Ivan Bunić, Dinko Zlatarić, filozof Nikola Gučetić i drugi pjevaju i pišu o njoj, hvale njezinu vanrednu ljepotu, njezinu čednost i sjajnu duhovitost.

CRKVA

Dubrovčani su bili dobri katolici, ali je plemstvo ljubomorno čuvalo političku vlast. I crkvena uprava bila je u rukama vlastele, samo za arkibiskupa uzimali su stranca, da njegova obitelj ne bi stekla previše utjecaja na državne poslove. Prema tradiciji staru Stolnu crkvu dao je sagraditi engleski kralj Rikard Lavljeg Srca, a g. 1349. počeli su da grade staru crkvu sv. Vlaha. Početkom XIV vijeka premjestili su se franjevci s Pila u grad, a dominikanski manastir zaokružili su zidinama i pripojili gradu. Manastiri benediktinaca na Mljetu, Lokrumu i u sv. Jakovu imali su bogate biblioteke, koje su kasnije propale. Isusovci su se bavili školom. Bilo je mnogo procesija i crkvenih svetkovina, u kojima je učestvovao knez s malovijećnicima. Osobito se slavio blagdan sv. Vlaha pokrovitelja grada. Moći svetaca brižljivo sa sakupljali i oblagali zlatom i srebrom. Tjeme glave sv. Vlaha čuva se i danas u dragocijenoj vizantiskoj kruni, koja je donesena iz Vizantije u XI vijeku. Sagradili su mnoštvo crkava po gradu i okolici, a vlastela su imala i svoje kućne kapele. Djevojčice su u tim kapelama slušale misu, a samo na Božić i Uskrs išle su u stolnu crkvu. Kod Držića kaže Pera Đivu: “Kako ne znam, nijesam li s tetkom svaki Božić bila na misi u Svete Gospođe”.
U Žudioskoj ulici bio je Geto gdje su stanovali židovi doseljeni iz Španije. Za kuće plaćali su oni najam Republici, a bavili su se trgovinom.

KUĆA

Prije g. 1296. veliki dio kuća u gradu bio je od drva, a kasnije radi požara zabranjena je gradnja drvenih kuća. Kamene kuće imale su po tri ili četiri sprata. U kuću se ulazilo drvenim ili kamenim stepenicama. U prizemlju je konoba ili stranj, koji služi kao spremište za vino, drvo i razne trgovačke predmete. Kuhinja se nalazi poviše podruma ili je bila uz kuću napravljena od drva. Vrata su drvena s kucalom. Na pročelju kuće u visini sprata bila je galerija. Prozori su četverouglasti ili gotski s krilima od drva. Od XV vijeka upotrebljava se za prozore staklo. Statut spominje gradsku kanalizaciju, a nužnici su morali biti u kućama. Od starih kuća imamo još u prizemlju gustijerne, često stepenice u kući i neke pred kućnim vratima, a veoma rijetko stari plafon.
Kotrulić piše o trgovačkoj kući: “Treba da ima pristojan ulaz radi stranaca. U prvom spratu je poslovna soba. Blagovaona je prostrana i svijetla, da ne mora trgovac ljeti ići na ladanje. Sobe za spavanje su uredne, kuhinja prostrana, a pored nje sprema. U prizemlju je podrum i staja za konje. U gornjem spratu je hambar za žito, ormari za robu i živež, sve pod ključem. Odijeljene su sobe za služinčad, ima praonica za rublje i zgodno mjesto za sušenje robe. Ko se bavi knjigom nastoji da uredi posebnu sobu, gdje može mirno da radi”.

POKUĆSTVO

Trpeza je bila pokrivena izvezenim stolnjakom. Upotrebljavali su i servijete. Stolno posuđe bilo je najprije drveno, a kasnije srebrno. Prije trešnje u kući gospara Miha Zamanjića nalazimo deset srebrnih zdijela, dva turska srebrna pehara i dva mala zlatna, pet srebrnih čaša, tri soljenice, četiri paprenice, dvije čačkalice te 84 ožice i viljuške. Bilo je pribora za jelo i od bjelokosti. Spominju se puljiške plitke zdjele, bojadisani i carigradski tanjuri od majolike. Posuđe za kuhanje većinom je bakreno, a stolovi, ormari, škrinje i stolice ponajviše su od orahovine.
Ivan Ravenjanin piše da siromašniji spavaju noću obučeni na prostirkama ili filcanim pokrivačima, koji su prošiveni sa nešto malo lanenih ponjava ispod kojih se stavljaju životinjska krzna. U kućama vlastele spominje se već g. 1283. drveni odar. Kasnije su imali razne postelje. Bilo ih je s klupama unaokolo, natkrivenih obojenom i djelomično pozlaćenom zavjesom, ili su izgledale kao kavez s bijelim zavjesama, koje bjehu ukrašene crvenim piceljom. Spominju se svileni bijeli i crveni napolitanski krpaturi, a bilo ih je i od brokata.
Za rasvjetu se upotrebljavala luč i svjetiljka od gvožđa ili mjedi, lukijernar i kerostac, a noću po ulici nosili su fero ili feralić. Nije bilo peći, nego su skandaletima grijali sobe. Ogledala su nabavljali iz Mletaka, a skupocijene nosiljke iz Napulja.
Medo Pučić piše da su kuće prije trešnje bile pune najrjeđih dragocijenosti, slika rimske i mletačke škole, sobe zastrte crvenijem damastom ili florentijskom svilom, pod od svijetlijeh opeka napolitanskog žmalta pokriven azijatskim ćilimima, a grede urezane i pozlaćene mletačkim zlatom.

INVENTAR KUĆE GOSPARA STJEPANA GUNDULIĆA

Na kraju XVI i u prvoj polovini XVII vijeka živio je gospar Stijepo Jera Gundulića. Njegova kuća s tri sprata bila je na Garištu, u Crevljarskoj ulici. U njoj nalazimo četiri sobe, jednu dvoranu i kuhinju. Kako nije imao djece ostavio je svoje imanje bratu Vlahu i njegovim sinovima. Tom prigodom, 26. juna 1647. napravljen je ovaj inventar.
U prvom spratu je spavaća soba s napravljenim krevetom i stolom od orahovine, koji je pokriven kožnatim pozlaćenim stolnjakom. Okolo stoje četiri stolca od orahovine i tri stolice od crvenog platna. U pozlaćenoj orahovoj škrinji spremljeno je rublje: 14 košulja, 2 para ponjava, 4 tunđele, krpatur, odijelo, plašt, pojas od veluta i tanke bječve od zelene svile. Na podu je ćilim, a zidovi su zastrti s 5 koža izrađenih zlatnim i srebrnim uresom i likovima. Umivaonik i vrč za vodu umjetno su izrađeni od bakra. Ima i druga škrinja od orahovine, bočnjak kovčežić, škrinjica, češljohrana od svile, košičić, nožnica s 9 malih noževa i 2 velika okovana u srebro, 4 glave šećera, po 5 srebrnih ožica, noževa i viljušaka. Mala slika propeća, posuda od stakla za blagoslovljenu vodu, neke knjige i razni papiri.
Na drugom spratu je soba za rad s knjižnicom, u kojoj su 94 knjige, stol za brojenje novca, veliki turski tapanj za crnilo, sat od stakla, trpeza sa spremicama pokrivena kožom, četiri stolca od orahovine i dvije stolice od crvenog platna. Pod je zastrt ćilimom, sa strane je veliki bočnjak i drugi manji s gostarama, škrinja od oraha, kovčežić, talijanska torbica i bisazi. Četiri plašta, 4 premitače, tri kape od toge, crvene gaće, tri ubrusa i drugog rublja. Par zdijela i 20 tanjura, 10 sabalja, 10 pušaka, 4 noža, 3 bučice za prah, uzda, dva para ostruga, čizme, pet para cipela, svjetiljka, kantar i ostalo.
U dvorani je trpeza pokrivena ćilimom, pet stolaca od orahovine, veliki umivaonik od bakra i drugi turski, dva bakrena suda, imbrik, 6 gostara, 6 čaša i drugog posuđa. U trećoj sobi je veliki pisaći stol sa stolcem od orahovine, stari kovčeg, pozlaćena nosiljka od orahovine i pozlaćena orahova škrinja. U njoj je modra haljina s piceljom protkana zlatom, par rukava od brokata, par bječvica od grimiza i druga roba. Jedna košara, tri sedla, uzda i razni predmeti. U kuhinji je polica, na kojoj su: 2 tenđere, 18 bijelih tanjura, 3 velika i 6 malih. Zatim veliki kačuo, bakrač, koto, imbrik, 2 kerostata, 2 velike prosulje i jedna mala, skandalet, tronog, rož, pogrebulja, ražanj, kliješta i kučalica.
Gornja soba ima krevet i 2 blanka, pod je zastrt ćilimom. Tu je spremljeno 9 stara žita, 2 svitka modroga platna, svitak raše, breme vune, koje pripada sluškinji Frani. Nekoliko pokrivača, koret, dolamica od raše i košulja vezena svilom. Škrinja u kojoj su Franina odijela, 3 košulje, 2 mahrame za glavu, gunj, plahta i krpatur. U jednoj kutiji složeni su razni skupocijeni predmeti: dva para naušnica od bisera, mala kolajna od bisera, dva križića od zlata s biserom i zlatnim kamenjem, 5 prstena od masivnog zlata, 8 puceta od zlatne žice, jedan mali dijamant, jelen od zlata, svežanj od papira pun sitnog bisera, razni drugi ukrasi od zlata i bisera. Dvije žlice od srebra pozlaćene i 6 srebrnih, 7 viljušaka srebrnih i 8 noževa, iglenica i još neki predmeti.. Novac i papiri od vrijednosti nalaze se u jednoj škrinjici. U kesi od zelene svile 3 dukata i nešto sitnog novca. U jednom smotku od papira 2 cekina u zlatu, 65 dukata i 41 real. Deset smotaka groša svaki po 10 dukata. U jednoj modroj kesi 40 dukata, u drugoj bijeloj 80, u trećoj 134 mletačke škude i 10 dukata prosutih po škrinjici. Jedna mjenica od 200 škuda, dvije mjenice po 200 dukata i jedna od 190, jedan potpis na raznu robu i drugi na 405 dukata i 10 cekina, jedna isprava od 20.000 jaspri i 3 zapisa od Zdravstvenog ureda.

BRIGA ZA ZDRAVLJE

Slabe higijenske prilike u srednjem vijeku pogodovale su raznim bolestima. Stari Dubrovnik s uskim ulicama, opkoljen zidinama, da nije imao čisti morski zrak i žarko sunce, stradao bi od sušice i uloga. Diversis g. 1440. i Razzi 1590. spominju da neki dubrovčani dožive i sto godina. Resti kaže da je g. 1145. umrlo tri četvrtine stanovništva od neke kužne bolesti. Križari s istoka doniješe kugu koja se 15. januara 1348. prvi put javlja u Dubrovniku. Okuženi su redom umirali, liječnici su obilazili i liječili bolesnike dok i sami nijesu podlegli bolesti. Kako se nijesu dobro poznavali uzroci ove zaraze slabo se od nje čuvalo, pa je kuga, za razmjerno kratko vrijeme od 82 godine, deset puta nemilo kosila gradsko stanovništvo. Liječnik Jakov Godoaldo dokaže Senatu da su se njegovi ljekovi pokazali uzaludni, jer se okuženi i zdravi mješaju, te istakne potrebu da se u ovakvim slučajevima drže odijeljeni jedni od drugih. Senat ga posluša, te odmah odredi za ovu svrhu Crijevićeve i Prodanelićeve kuće, koje su bile na Dančama. Odredi i dva vlastelina da paze na sve ono što dolazi iz sumnjivih mjesta, i da se brinu za osamljenje okuženih. Za desete kuge g. 1430. Godoaldo je propisivao i uništenje robe umrlih od kuge. Zadnji put se pojavila kuga u Dubrovniku g. 1691. Mudre zdravstvene odredbe Republike zapriječile su ovu strašnu bolest. Sva roba a osobito vuna, prije nego bi se unijela u grad morala se provjetriti i pročistiti. Putnici su morali da vrše karantenu u Lazaretima, a brodovi pod Lokrumom. U gradu su bila četiri dobro plaćena državna liječnika, a primali su honorar i od bolesnika. Ljekarstvom su se bavili i brijači. U drami “Mazuvijer” Pasko brijač liječi Sima pa šalje Trijeskala: “Pođi uzmi na ljekarni uzvarka od bukvice, kanfore, ulja od komomile i gume od bršljana”.

ŽIVEŽNE NAMIRNICE

Državna vlast se brinula da svake godine na vrijeme pribavi za gradsko stanovništvo potrebne količine hrane. Dubrovčani su dovozili žito iz Italije, Sicilije, Arbanije, istočne Grčke, Tracije i današnje Bugarske, a rjeđe iz Egipta i južne Francuske. Žito se slobodno prodavalo u privatnim kućama, a u godinama oskudice, vlada bi rekvirirala sve žito i prodavala ga državnim skladištima uz tačno određenu cijenu. Casola g. 1494. i La Maer 1766. kažu da je kruh u Dubrovniku slab i jeftin. Stoku za klanje nabavljali su iz naših strana. G. 1342. zabranjeno je da plemići kolju stoku i prodaju meso. Dubrovačko zemljište obilovalo je vinogradima. Lovili su razne ribe, a osobito srdjele, koje su solili, te jedan dio i vani prodavali. Od zemljoradničkih proizvoda izvozili su samo vino i rakiju, a rodnih godina i nešto maslinova ulja.
Seljanke su donosile u grad voće, cvijeće, mlijeko i sir, te prodavale na pjaci kod Orlanda. 15. marta 1324. zabranjeno je kupovati van grada kupus, por, zelje, sparoge, kokoši i jaja, a Malo vijeće zabranjuje g. 1331. da se prodaju jabuke i kruške prije 15 juna, jer još nijesu zrele. Diversis spominje: smokve, lješnike, bajame i bob, pa limune, naranče i kukumare, zelen, salatu, petrusin i žućenicu, a od cvijeća: ruže, ljubice i ljiljane. Siromašne žene kupe ulja u svijetiljku za jedan ili dva obola, da mogu obnoć bdjeti i raditi. Po gradu idu nosači s drvima na leđima i traže kupce. Kod Držića kaže Mazija: “Milašica sirenje prodava, prid Orlandom vino liče, junaci ga piju, kruha ne manjka prid Lužom, ni vode na česmi”.
Na Pločicama je grad uništio vinograde g. 1676. pa mole Senat da im pomogne. Kunu je obio grad u martu g. 1763. pa su seljaci molili Senat da ih oslobodi poklona, koje su davali svojim gosparima.
Vlaho Pasković pisao je g.1785. iz Aleksandrije svomu rođaku Luci da mu pošalje duhana iz Dubrovnika. Luka mu odgovara: “Nemoguće je ovamo dobiti dobra duhana, i ja ga kupujem po dućanima pet oka za cekin, veoma rijetko donesu duhana iz Arbanije na Lazaret i to od sreće dobra”.

JELA I PIĆA

Stari Dubrovčani bili su zadovoljni običnom hranom. La Maer kaže da im je ručak jednostavan, sastoji se od kuhanog zelenog kupusa začinjenog uljem i granariza ili rezanaca isto s uljem, zatim dođe veliki komad kuhane ili pečene govedine i na koncu voće ili sir, a takva je i večera. Samo kod gozbe nagomilaju kopune i jarebice. Poznata je mantala i pekmez od dunja. Kod Držića kaže Arkulin: “Luk česan i kapula bez koje vi žene ne bi mogle podprige činiti, i zaludu bi bili cipoli riječki i gere lokrumske, da se lučca kapule najprvo ne podpriga”. A Vlah: “Bogme smo s gosparom i prikle prigali. Bob i leća korizmena hrana”. Grižula kaže: “Kupi kupusa, larda i konavoskih loćika”. Omakala pripovijeda: “da ne okusim ni hljeba uz vruću okvaru udrobljena ni varenoga vina”. A Gruba: “Ja sam mislila da bi me dumanjskijem priklama hranio. Ah, oni makaruli, što ih dumne čine. Hoćeš mi dati priganice ili kuljena podprigana i malvasije? Bitvom bi me hranio”. Kod Nalješkovića Maro s društvom pije malvasiju, a djevojka tuđa kaže: “Pera vas i Maro mole da dođete k njima, svi su im kmeti donijeli poklone, kozlića imaju, prijesnac i procijepa, da vas počitaju”. Baba pita: ” Što mi kruh ne date da malo učinim panate”. Kotruljić kori neke žene koje piju ujutro juhu s malvasijom. Kod Tudizića Puličinelo bi htio zdjelu makarula, a gospar kaže: “Gdje su teharice, lukovi, klice larda, mrvićele, flaša vina i gostarice ulja”.

MUŠKO ODIJELO

Muškarci su u starije vrijeme nosili dugu haljinu i dugi ogrtač. Na inicijalima Miroslavljeva evanđelja likovi imaju crvene haljine i zelene ogrtače. Dubrovački plemići u XIII vijeku počeli su da nose okrugle kape i rukave. Spominju se pojasi od zlata i srebra. Za pojasom su nosili nož i kesu za novac. U XV vijeku ogrtači su crni, a rukavi zeleni. Tada su i cipele bile obojene crnim i crvenim prugama. Trgovci u XVI vijeku još nose dugu odjeću. G. 1554. dozvoljeno je nositi turske haljine i španjolsku kapu, a g. 1596. zabranjeno je da se nose gaće od svile, rukavice s ambrom i moškom te ovratnici poškropljeni mirisima. Medo Pučić kaže da su prije trešnje mlada vlastela nosila kratke florentinske dolame, a stariji ljudi odjeću širokih rukava na mletačku. Građani su nosili odijelo po francuskoj modi. Quiclet napominje da im se osobito sviđaju galoše, gajtani, čipke od zlata, svile i konca te kite cvijeća za šeširima. Kod Tudizića Lambro kaže da mladići nose: mali klobuk, plavu periku, veladu kratku do više koljena, gaće uske s kopčama pod koljenima, na vratu ovratnik s kopčom i crevljice s malim petnjacima. Appendini početkom XIX vijeka piše da vlastela poslije 18. godine i oni građani koji su u državnoj službi moraju po zakonu jutrom ići u odijelu državnih činovnika t.j. raspletene vlasulje i u crnoj dugoj togi, na koju stavljaju zimi i u svakom javnom nastupu dugi crni plašt bez ovratnika. Inače se nose po francuski, raskošno i ukusno. Da se zaštite od zime, nose skupocijena krzna i kape od najfinije vune.

ŽENSKO ODIJELO

Gospođe su nosile u XIII vijeku duge haljine od svilenice i crvenog baršuna, plašteve od skarlata i saja te zečja i lasičja krzna potstavljena zelenim i smeđim tkaninama. Na glavi su imale svilene koprene ukrašene zlatnim vezom. G. 1329. spominje se da vlastelinke nose zelene, žute i crvene kape potstavljene svilom. Ivan Ravenjanin kaže da se po nošnji na glavi razlikuju vlastelinke, djevojčice, udate i udovice. Pokrivale su glavu mahramama od platna razne veličine. Diversis piše da prave skupocijene svilene i vunene haljine, spominje svečanu dugu haljinu koja se vukla po zemlji. U inventarima toga vremena nalazimo zabilježene korete i barhane. U XVI vijeku nose košulje, haljine, mintene, suknje, vezice, ogrnače, monđine, te sajune s prsima i rukavima. Djevojčice su imale prsnike i kape krasno izrađene i ukrašene biserom, a postala je moda da gospođe nose košulje s rukavima ukrašenih rubova, što je zabranjeno g. 1548. Spominju se zlatni pojasi i koreti ukrašeni zlatom, svileni kišobrani i suncobrani. Razzi g. 1590. piše da vlastelinke imaju crnu odjeću. Na glavi i preko ramena nose koprenu, koja im strši preko čela tako da im se ne može vidjeti lice, a i one ne mogu da gledaju drugoga, ako potpuno ne isprave glavu. Neke, ali samo mlađe, i mlade zaručnice idu bez koprene. Djevojke nose odijela crvena, žuta ili drugih boja, a koprene ne nose ni u crkvu. Ženska nošnja tako je široka, da dvije gospođe ne mogu proći jedna mimo drugu, kad se susretnu na uskim ulicama. Spominje obruč na suknjama, koji je bio u običaju sve do pada Republike. U isto vrijeme piše Palerne da se ženske odijevaju na mletačku, a tu nošnju lijepo opisuje Molmenti. Spominju se košulje s istrizima, dolamice i rukavice. Ljeti na ladanju nose slamnate šešire. La Maer u XVIII vijeku kaže da se gospođe bogato odijevaju po francuskoj modi u najfinije tkanine i odijela od kadife i brokata s čipkama i resama, a na nogama nose finu obuću.

NAKIT

Ženske su kitile glavu i ruke. Diversis piše da udate plemkinje nose naušnice na poculici pričvršćene srebrnim lančićem. Ti oboci bili su od zlata i srebra s biserom i dragim kamenjem. Spominju se prsteni od safira i puce od bisera. U XVI vijeku nose kolajne, ogrlice i narukvice od zlata i bisera. Kate Zamanjić imala je u kući prije trešnje: dvije krune sa zlatnim i srebrnim pečatima, niz bisera, par kolajnica od bisera sa zlatnim pečatima i dvije pozlaćene kolajne, jedan par zlatnih naušnica i drugi par s biserom, zlatne narukvice i 24 zlatna prstena s raznovrsnim dragim kamenjem.Quiclet kaže da su gospođama kose pokićene velikim zlatnim pruticama, o vratu nose lijepe ogrlice, na rukama imaju poput lanca zlatne narukvice, a prsti su im nakićeni zlatnim prstenjem s velikim ružama kao od alema i dragog kamenja. G. 1664. dozvoljeno je plemkinjama, gospođama Antonina i Lazarina i onim građankama kojih muževi nose plašt, da mogu na glavi nositi vrpcu od svile, u ušima naušnice od zlata s dragim kamenjem i biserom, na vratu ogrlicu od zlata, bisera ili koralja, ali bez moška, ambre i drugih mirisa, na rukama kolajnice od zlata i prstenje od zlata s draguljima i biserom te kolajnu od zlata i zlatni pojas.

NAREDBA PROTIV LUKSUZA

Luksuz se razvio s blagostanjem pod uplivom renesanse, osobito u XVI vijeku. Svak hoće da uživa, grade krasne ljetnikovce, odijevaju se u fina odijela i kite se skupocijenim nakitima. Priređuju sjajne gozbe i zabave. Stari senatori teška srca gledaju kako se lakoumno rasiplje trudom stečeni novac pa Senat izdaje oštre naredbe protiv luksuza. Ovdje donosimo ukratko jednu takvu naredbu koja je proglašena na Luži 5. maja 1532.
Naši građani ne smiju da nose odijela od damaškog baršuna i od raza, samo koreti mogu se praviti od svile. Sajuni, haljine i plaštevi od sukna ne smiju se potstavljati svilom nego taftom, svilenicom ili arnezinom. Na odijela ne stavljajte trakove i rubove od svile. Kosali od dokoljenica da se ne potstavljaju svilom, nego ih nosite potpune i jednostavne. Muški ne smiju da nose košulje vezene svilom i zlatom. Kolajne od zlata mogu da nose samo vitezovi i doktori, a ne drugi građani. Kad se koji Dubrovčanin povrati iz strane zemlje, bit će opomenut da promijeni odijelo, u koliko se protivi ovoj naredbi. Ako ne posluša, pozvat će ga Malo vijeće preda se, pa će platiti 100 perpera globe i odijelo će mu isjeći na komade.
Gospođe udate ne smiju da nose sajune od karmina, crvenog sukna i zambelota, a djevojčice mogu. Sukna za sajun može se upotrebiti najviše 12 lakata dubrovačkih i jedan lakat za prsa. Gospođe ne smiju imati na prsniku i na rubu sajuna zlata, svile i bisera, samo mogu da obrube prsi svilom, a ispod ruba da stave zlatne rese ili mrežicu. Rukave mogu da naprave po starinsku od svile, ali bez zlatnog ukrasa. Rukavi se privežu na sajun svilenom vezicom. Gospođe i djevojčice ne smiju da nose košulje od svile ukrašene zlatom. Djevojčice smiju da ukrase glavu zlatom, biserom i draguljima, a gospođama se zabranjuje.
Tkanine za crvenu ili crnu žensku haljinu može da se upotrebi najviše 12 lakata, na haljini su vrpce ili ukrasi od zlata, koji ne smiju da budu skuplji od 12 perpera, bisera u frizetima na toj haljini može da bude najviše 20 unča. Gospođe ne smiju nositi monđine ukrašene zlatom i biserom, a djevojčicama je to slobodno. Vezice neka prave od platna sa vezivom od konca, a ne od koprenine s nakitima.
Muški i ženski rupci mogu biti izrađeni svilom, ali bez zlata. Za potstavu haljine i sajuna gospođe ne smiju da upotrebljavaju druge kožice osim lisičjih i janjećih. Šešire od svile ne smiju da nose ni gospođe ni djevojčice.

VJENČANJE

Za pir se mnogo trošilo. G. 1235. određeno je da se vjenčanje slavi samo jedan dan, a za miraz može se dati najviše 200 perpera i 10 libra zlata za nakit. Nevjesta se odijevala kao plemkinja u odijelo od svile i plašt od skarlata ili saja. Na glavi je nosila pozlaćenu srebrnu krunu ukrašenu draguljima kao znak nevinosti. Diversis kaže da su išli po nevjestu s raznim glazbalima. Mladu su pratile dvije gospođe od njezina roda, a za njom je išla ropkinja. Na piru nevjesta nije jela, nego se ona gostila sama ranije u očevoj kući i kasnije u sobi; taj se običaj i danas čuva u Konavlima. Statut naređuje da muž upravlja mirazom, ali on uvijek ostaje vlasništvo žene. Prema naredbi od g. 1443. miraz se nije mogao predati bez pismenog ugovora. U XVI vijeku gozbe su raskošne, na pirovima se igraju Držićeve komedije i miraz je znatno veći. U jednoj komediji sprema se pir, pa kaže Pasimaha: “Kozlići, jaganci, kopuni sve što hoćeš. Ti da ražanj vrtiš, a ti da obskačeš žmulićem ovamo i onamo”. Vila pita: “Je li koja nevjesta da prijesnačić umijesi od ove grudice”. Gospođa kaže djevojci Omakali: ” Svrati se u Sentalje na Garište i ponesi joj torte, što su mi poslali s pira”. Bruer preporuča Pučiću da se vjeri, pa će tada: “Častiti tortom prijatelje, dijeliti zahare i linguados, piti kermes i barbados”.

BRAČNI ŽIVOT

Muškarci nijesu ljubomorni, a nijesu ni žene, ali paze na svoje ponašanje. Kod Tuduzića kaže Ilija: “Ako naše žene idu i s nekim se sastanu, bez da mi išta znamo, nijesmo mi krivi. Nije li nam dosta što imamo inijeh tuga i nevolja, što nam se može da dogodi i ovdje u ovoj čaršiji i po turskoj zemlji, kad se mučimo s glavom u torbi kako ćemo pribaviti hljeba da pošteno živimo, a potom ili hoćemo ili nećemo dohvati nas koje ne maleno zlo; saderu ćesedžije, oguli kadija, pritisne bolest u tuđem vilajetu i što ti ja znam. Ako je moja žena skrivila, neka ona i plače koliko god je od potrebe”.
Kotruljić piše: “Žena treba da je čovjeku korisna, ne samo kao majka, već i kao domaćica i kao nerazdvojni drug, s kojim u životu mora da dijeli svako dobro i zlo. Već prve godine mora je naučiti da je on nadmoćniji. Žene su različite prirode, treba je prije upoznati pa prema tomu s njom postupati. U ženskoj prirodi dosta je bijesa radi strogog odgoja, pa se mora paziti da to ne zloupotrebi. Po pravilu je žena onakva, kakvom je čovjek napravi. Nemoj tražiti da znaš sve njezine stvari, iako si ih čitao ili saznao, pravi se kao da ih ne znaš”.
Kad je Giustinian g. 1553. bio u Dubrovniku, pokazao mu je knez svoju gospođu i djecu, i to je bio znak osobite udvornosti i ljubaznosti.
Bračni prestupci strogo su se kažnjavali. Statut knj. V čl. 6 naređuje: “Ko siluje ženu protiv njezine volje, ako se dokaže, plaća 50 perpera ili gubi oba oka. Oslobađa se, ako ga ona uzme za muža”. G. 1431. dvojica uhvaćeni u očitoj preljubi, bili su javno pogubljeni. U XVI vijeku tri puta izdavana je naredba, ko silom osramoti koju žensku, neka bude lišen svojih dobara na korist Republike. Ipak kod Nalješkovića gospar kareca svoju djevojku Marušu i šapće joj: “Nebore Maruša rad moje ljubavi, ži ti bog i duša, te riječi ostavi. Neka te cjelunu, ži ti ja se ne miči”. A Maruša: “U zao čas, eto će gospođa sad izići”. Drugi gospar kaže Veseloj: “U gradu djevojci bolje nije. Ti imaš modrine, barhane i gunje”. Vesela odgovara: “I trbuh ovaki”. A gospar: “Činit ću da u Ston otiđeš jemati; tamo ja imam kmeticu jednu, koja će vam činiti svaki red”.
Kad su neki mladići pravili serenadu gospođi jednog senatora i svirali pod prozorom, on isposluje kod Senata, te izađe zabrana, po kojoj se nije smjelo svirati uz violine godinu dana.

ŽIVOT U KUĆI

Ženske su sprovodile život kod kuće. Nije bilo hotela ni društva, i krčme su se u veče zatvarale. Po noći se nije smjelo ići bez svjetiljke. Vlasteoske i bogatije pučke kuće imale su po više djevojaka, njihovih kmetica sa sela. Neki su držali i djetića. Djevojke i djetići dolazili su u službu kao djeca od osam godina i ostajali su u službi duže vremena. U gradskim kućama djevojke bi naučile moliti se Bogu, šiti, prati, vesti, kuhati i kućom upravljati. Djetići su nosili knjige mladim vlasteličićima u školu, gdje su skupa učili čitati, pisati i računati. Djevojka je za platu dobivala “spravu”, a djetići bi postali škrivani (prvi oficiri) na brodovima ili bi ih zaposlili u trgovini. Djevojka prije sprave zvala se kozica, ćupa, ćuprelica, a poslije spravljenica i raba. One su radile kućne posle, prele i tkale, hranile su se kruhom i sočivom; vina im nijesu davali. Odijelo su same napravljale od raše. Kako se mnogo izrađivala vuna, sve su kuće u sporednim ulicama na prozorima imale uši i rogovke, kroz koje se postavljala trska da se može predivo bijeliti na suncu.
Kod Držića kaže Đivulin: “Ako čovjeka išteš, na pjaci je, ako žene išteš, u kući su, gdje kudjelje predu”. Gospođa šalje Omakalu: “Pođi u Đura crevljara pa viđi, je li obijelio one crevlje i svršio papuče na mletačku te kupi glavičatijeh igala”. Omakala pripovjeda: “Slomih joj neko gvozdice, kojim čičke oko glave čiča. Naše gospođe, kad idu u crkvu ili na pir, nose na sebi breme svite: primetak, koret vethi, kožuh ili koret od toliko lakata, pak suknju, koja je dvadeset i osam lakata širika, ja najbolje znam koliko je teška, jer je u jutro i poslije objeda vadim iz kovčega te metlicom četam.Gospar viče: Magarico, kad će se na komardu poći? Dođi ja s komarde u vrijeme od objeda, pristavi; gospođa se s mise vraća; odpni gospođu, a neimaj kad spjeniti; svuci gospođu, a lonac kipi; daj gospođi košulju da se promijeni, a lonac iskipje. Gospar ide na objed, a meso nije uzavrelo. Gospar viče: Kupi vina, napravi trpezu, daj djeci jesti, prije toga donesi vode iz gustijerne. A gospođa me udara cokulom: Oslico, što su tolike besjede s gosparom i raspredance? Blaženici se preporučujem, krunicu molim, idem po vino, a zle česti oko mene se vrte i vele mi: Kad ćeš kolende uzeti? Kad ćeš po ono doći? Udati se dobra je stvar. A oni pravi: Nuti ti buhe na vratu. Što ideš bosa?” Kod Tudizića Lambro kaže: “Hoću da uzme prigledati kupus u vrtu i kokoši”. Na posjedu se razgovaraju: Koji su glasi došli iz Italije? Jeli ulak došo iz Carigrada? Ima li što nova po gradu? Jero kaže da je jučer došla filjuga iz Mletaka, dobavio je novine pa čita: “London dvadeset i četvrtog. Jutros je bila audijencija kod kralja”. Maruša kaže: “Prijeti mi gospođa, da će dovesti dva sodata i činiti mi da dušu puštim pod batima”. Gospar Đono prijeti Trojanu: “Činiću najprvo da te posmucaju po Lužu, pak ću dovesti četiri jaka sodata s jednom žilom goveđom, da te pribiju i prituku, dokle vidim duha u tebi”.
Plemići i pučani, koji su imali posjede van grada sprovodili su ljeto na ladanju.

ODGOJ DJEČAKA

Djeca su bila uvijek živa. Mladi vlasteličići bili su ponosni i na otvorenim mjestima kad bi se počupali s djecom pučana, ovi bi morali da bježe. Ali zato su mali pučani tukli vlasteličiće u tijesnim ulicama, gdje se nijesu bojali da će ih vidjeti njihovi roditelji. Razzi piše: “Od muha zadarskih i dječaka dubrovačkih oslobodi nas Gospodine”. Ljeti su rado plivali i veslali. Do 15. godine nosili su kratke haljinice, a zatim plašt i dugu togu. Za školu i nauku nijesu puno marili iako su bili daroviti, naučili bi samo osnovne stvari, koje su potrebne za život. U XI vijeku imali su benediktinci na Lokrumu zavod za odgoj mladeži. Car Emanuel Komnen uzdržavao je nekoliko dubrovačkih mladića na školama u Grčkoj i u Carigradu. U XIV vijeku otvorena je javna škola, i na državni trošak dolazili su učitelji iz Italije da poučavaju dječake. U XV vijeku škola je u staroj Sponzi, ima dva odijeljenja, stariji učenici bili su na donjem spratu, a mlađi na gornjem. Kasnije postaju učiteljima domaći ljudi; a u XVII vijeku nastavu preuzimlju isusovci i osnivaju kolegij. Kad je ukinut isusovački red u XVIII vijeku, zamijenili su ih skolopi.

ŽIVOT MLADIĆA

Mladići su se obučavali u trgovini, pomorstvu i raznim zanatima. Plemići su se upoznavali i s državnom upravom. Više škole učili su u Italiji i Francuskoj. U slobodno vrijeme bilo je šale, svađa i raznih avantura. Držić je opisao novelu, koju su dubrovački mladići napravili s Hercegovcem. Miho kaže: “Bogme imam smiješna oca; kuću mi zatvori, ma ja kad večeram, pretvaram se da idem leći gori; a ja ti omijeram, kako ću se spustiti niz njeki prozor i kad pođu svi spati, obučem se u laminu, kacigu na glavu, štit na bedru u čas stavim, a rđavu ovu mrčinu na pas, pa se niz konopac na ulicu spustim”. Niko govori: “Jesili joj noćas vrata razbio, kako je vaš običaj? Svu noć se skitate, a malo na skulu idete”. Omakala pripovijeda: “Među crevljare se tolike štipance, jer sve djevojke na varijete otidoše”. Zuzorić u prvoj poli XVIII vijeka spominje: “Mladići ophode noćne pute i ljuvene siju među sobom razgovore”. Zamanjić preporučuje mladomu Boždariću: “Nemoj trčati po pjaci i obilaziti raspuća ni vrtjeti se rano djevojkama ispod prozora, brbljati obnoć u zatvorenim krčmama pijući vino i rakiju, ni tražiti noge, da ne spomenem što gore”. G. 1591. tužen je Marko Bazeljić i Marin Bobaljević od krčmarice Jeluše Markove da su dirali njenu kćer Mariju. Uveče 2. septembra 1672. hodio je Đivo Boždarić niz pjacu put Sponze, a Stjepo i Frano Tudizić s još jednim vlastelinom sjedali su pred Bonemelijevim dućanom. Kad je on okrenuo put Gospe, oni počmu zviždati i potrče za njim. Tu trku i zviždanje čuje kapral Rado Antunov, koji je večerivao u Luži, te izađe s oštropercem u ruci da vidi što je. Kad Boždarić dođe u Lužu, potuži se da ga tjeraju vlastela, pa se okrene i reče im: “Dođi jedan po jedan, a ne sva tri ujedno”. Tudizić ga udari nožem i lako rani u vrat. On pođe u Dvor i potuži se knezu, koji mu pošalje vojnike da ga otprate kući.
Crvena knjiga čl. 69 zabranjuje da se mladost skuplja, svađa i prepire po pjaci od vrata Pustijerne, oko Dvora do vrata od Pila. Ko se posvađa bez oružja, osim obične kazne, biće zatvoren mjesec dana, ko to uradi s oružjem, staće šest mjeseca u zatvoru. Ako nastanu ozlede, teški izgredi i ubojstva, kažnjava se po zakonu. Čl. 185 od 4 juna 1535. naređuje da noćni kapetani moraju ujutro, poslije objeda i uveče s četiri pandura i dva vojnika obići Crevljarsku ulicu, Prijeki, Pustijernu, sv. Stjepana i druga mjesta, gdje se običavaju skupljati mladići pa priječiti da niko ne može ovim predjelima mirno proći, osobito gospođe. Kapetani će osim toga zabraniti mladićima da se vrte oko kućnih vrata bilo koje žene. Neka se svak bavi svojim poslom.
Kod Nalješkovića Maro ide uveče kod ljubavnice i kuca na vrata, a ona ga polije vodom, jer ga nije prepoznala. Otac ga vjera za skladnu djevojčicu i kaže mu o ljubavnici: “Ona je moja vrsnica; kad počne da maže oni njezin obraz star, više pomaza trati nego Đivo bokarar; jeli ti bolje provoditi život s ovom, ili da uzmeš ženu poštenu i lijepu?” Majka Marova govori njegovu ocu: “Nebi li mogao ti pasju tu trabulju učiniti da je žigaju, pa poslati u Pulju?”. Otac odgovara: “Daću ga iz kuće i razbaštiniti, gdje mu dvije tisuće i trista hoće dati; ako se ne vjeri za Petrovu kćer, bogme će iskati stan; te bismo trapili sve naše ledine, kuću napravili, skrojili haljine”. Stjepanu Menčetiću Senat oduzme imanja i preda ih njegovoj vjerenici g. 1474. jer osmu godinu poslije zaruka nije htio da se vjenča. Jero Crijević držao je vjerenicu dugo godina, a nije htio da je vjenča, zato ga g. 1500. zatvore u tamnicu. Kako su se ovakvi slučajevi češće događali, 10 jula 1562. izdana je naredba: “Ko se zaručio neka se vjenča. Ako ima godinu dana da je zaručen, vjenčat će se do decembra: ako se nalazi vanka, poslije šest mjeseca iza kako dođe. Ko uteče, njegova imanja pripadaju vjerenici: ako ona neće ili ne može da ih primi, prepuštaju se bolnici Domus Christi.

ODGOJ DJEVOJČICA

Djevojčice žive u kućama, rijetko izlaze van, i to s pratnjom, a nikad same. Druže se samo s roditeljima i najbližom svojtom. Katkada se vide po prozorima svojih kuća, ali ih ne smiju pozdravljati ni stalno gledati. Vlastelinke mogu da primaju građane, svećenike i niži svijet, samo ne plemiće, jer se pretpostavlja, da će radi ponosa čuvati svoju čast. Djevojčice ovako osamljene rado bi se sprijateljile s kojom od svojih mladih djevojaka. Samo ljeti, vani na ladanju, imale su više slobode, jašile bi na konjima i lutale po okolini svog ljetnikovca.
Vlastelinke su bile tvrda srca. Ako se neko usudio da govori o njima bez poštovanja, nije bio siguran za svoj život. Roditelji vlastelinke, ako bi se uvjerili da je njihova kćer izgubila čast, prisilili bi je da popije otrov, a tako su radili i pučani. S ovom kaznom oprala bi se ljaga obitelji. Inače bi plemiće, u čijoj se kući desio takav slučaj, isključili iz svih vijeća i državnih služba, a pučanin nebi mogao da uda ostale svoje kćeri, i niko ne bi htio da se s njima druži.
Majka se brinula za odgoj u kući, a kod dumana su pohađale školu. Mnoge su čitale talijanske i francuske knjige, te upoznale život po talijanskim dvorovima i francuskim salonima. Zuzorić napominje: “Je li doma onaj list potajni koji budi stare plame, ako se igda počnu gasiti? Jesu li one iste knjige sa zlatnijem kožicama u Holandiji štampane”. Uveličane vijesti o blistavom sjaju i o raspojasu života slobodne ljubavi djelovale su na njihovu maštu. Zato su rado slušale zavodljive ljubavne pjesnike i sentimentalne leutaše, koji su opjevali s milinom i laskanjem svaku zamamnu kretnju. Bilo je doživljaja nevine i čiste mladenačke ljubavi kao i zanimljivih sastanaka.
Kod Tudizića kaže Lambro: “Neću po kući ovijeh brbljavica koje preprodavaju, koje dohodu gib dizati krojiti đupice i stati skupa s djevojčicama pa plesti i šiti”. Anica pripovijeda: “Stala sam na prozoru i nešto šila, kad vidim u nas niz ulicu ispred kuće mladića jako lijepa, skinuo klobuk i poklonio mi se. Sutradan stojeći na vratima od kuće, dohodi k meni jedna starica, i ovako govori: Moja koke, ranila si jedno srce. Na posjedu mi je darovao lijepu češljohranicu, hito me za ruku i za ramena te me grlio”.
Strogi život u roditeljskoj kući poticao je u njima težnju da se udadu i žive slobodnije, zato su rado primale svakoga muža. Kod Tudizića Lambro naređuje kćeri: “Ovi moj zet ima uljesti večeras u nas u kuću, i doći ti na posjed; zato nemoj da pomanjkaš u čemu, nego ga dobro primi. Ako te vidim da ga nijesi pričekala s dobrim licem, biće zlo”.
Zaruke se obavljaju pred župnikom ili pred javnim bilježnikom; tom prigodom napiše se spis, kojim se međusobno obvezuju mladić i djevojčica da će se vjenčati u određeno vrijeme. Kod nekih zaručnik dobije i dio miraza da s novcem radi i poveća kapital. Diversis spominje, da zaručnik rijetko vidi zaručnicu iako često dolazi u njezinu kuću i obično je u poslovnoj vezi s njezinim ocem. Kasnije su zaručnici imali više slobode da se sastaju.

DUMNE

U ženskim manastirima bile su većinom vlasteoske kćeri. Dumne su bile dvije kćeri pjesnika Gundulića i pet sestara Nikolice Bunića, koji je u Silistriju umro za domovinu. Prije trešnje g. 1776. bilo je 8 ženskih manastira, i to 5 benediktinskih, 1 za dominikanke i 2 za franjevke. U svima su stariješinke bile vlastelinke. Kod dumana su se odgajale dubrovačke djevojčice i učile školu. Dumne su se bavile i ručnim radom, plele su picelje, izrađivale velike svilene mahrame i drugu robu. U dumanjskim crkvama obavljala su se vjenčanja, i mlade nevjeste u vjenčanom odijelu pohađale bi svoje sestre i rodice dumne. U tim prigodama sviralo se uz glazbala, pjevale ljubavne pjesme, pače je bilo i gozbe i plesa. Za vrijeme poklada dolazili su maškari pred vrata od manastira, i glumci bi pretstavljali uloge ljubavnika.
Po Statutu roditelji su imali vlast da pošalju kćer u manastir bez obzira na njezinu volju, samo ako je djevojčica punoljetna, potreban je i njezin pristanak. Zato kod Nalješkovića Petar pregovara za udaju svoje kćeri pa kaže: “Ali ja nemam nego dvije tisuće za miraz, a nije ona sama, dvije su za njom još”. Đivo odgovara: “Da gdje ti je manastir? lasno se možeš smiriti. Dosta je da jednu udaš, a dvije spravi u dumne”. Petar odgovara: “Da me poslije proklinju tukući u kamen”. Zuzorić napominje: “Silom sam zabio kćer u manastir, svjetovao sam je ljubežljivim razlozima, a ona je otišla plačući te nemirna žive i živjeće”. Kod Tudizića skrbnik i ujedno vjerenik Lambro, kad je vidio Anicu noću s nekim mladićem kaže: “Rogata živino, nije te više strah da te nebi susrio Lombro (sjena) ili Tintilin, ma jedan kut od manastira, u koji ću te zamlatiti, osvetiće me od svega”. Ovako postupanje s djevojčicama izazivalo je otpor. Opatica manastira sv. Marka g. 1532. nije htjela da primi u manastir jednu djevojčicu iz Slanoga, ali Senat ovlasti kneza da je na to prisili. Dozvolom arkibiskupa g. 1459. utamničene su dumne iz manastira sv. Šimuna i neki redovnik putnik Marko Katalan koji je nađen u tome manastiru. Dumne su ipak živjele pobožno i uredno. Strogi kućni odgoj vlasteoskih djevojčica bio je dobra priprema za manastirski život. Zato su izgredi bili veoma rijetki. Obično su djevojčice mlade ulazile u manastir od 15 do 25 godine. Tom prigodom ispitivao ih je arkibiskup ili njegov zamjenik. Po odgovorima se vidi da obično nijesu bile zaručene, niti su imale većih ljubavnih avantura. U ove manastire nijesu primali udovice. G. 1469. zabranjeno je i stranim dumnama da živu u dubrovačkim manastirima.
Vlada i Senat dubrovački osobitu pažnju obraćali su manastiru sv. Klare, koji je osnovan g. 1290. a sačuvao se i poslije trešnje. U njemu su bile samo vlastelinke. U Zelenoj knjizi čl. 147 od g. 1415. određuje da svaka plemkinja, koja želi stupiti u ovaj manastir, po običaju mora se primiti, bez obzira da li ona u tome manastiru ima jednu ili više sestara. Koju kandidatkinju dumne odbiju, neka se ona obrati knezu i Malom vijeću. Tada knez s Malim vijećem mora da pođe u manastir te opomene dumne i dade im rok od 3 dana, da kandidatkinju prime. Ako ne poslušaju , narediće slugama, koje su u manastiru, da zatvore vrata, te ne puštaju nikoga ni ući ni izaći. Skrbnici će im uskratiti prihode. Po gradu će se oglasiti na običnim javnim mjestima, da ni jedna osoba muška ni ženska ne smije ići u manastir sv. Klare.
Dumnu Agnezu Benešić zatvorili su g. 1620. u tajnu tamnicu ovoga manastira, ali je ona pobjegla.
Ovaj manastir imao je kuća i vinograda u Gružu, Rijeci, Župi i na Šipanu te novaca uloženih u Rimu i Napulju, a pripadala mu je i carina od ribarnice. Zato je određeno g. 1426. da plemkinjama koje žele ući u manastir roditelji ili braća ne moraju dati novaca, jer manastir ima dovoljno prihoda za uzdržavanje dumana.

ŽIVOT ŽENE

Gospođe se bave u svojim kućama, malo izlaze vani, ipak su dosta slobodnije od djevojčica. Govore slovinskim jezikom i čuvaju domaće običaje. U kući nadziru rad služinčadi i brinu se za odgoj djece. Rado se bave ručnim radom, poznat je dubrovački vez. Obrazovanije čitaju knjige, a neke znaju i latinski. Žene pomoraca sprovode veći dio života između sjetnih oproštaja, tjeskobnih očekivanja i radosti povratka, a žene trgovaca pomažu svoje muževe u poslu. Kod Držića kaže Miona: “Ko ih krpi? Žene. Ko im uprede i košulje kroji? Žene. Kad vjerenica vjereniku kitu svije te vodicom od rusa i njekim prahom, koji toliko lijepo miriše, potrusi od zgara, ljepota je vidjeti; a oni nam vazda tuge zadavaju. Kažu: Ne reci to prid ženama, ne nauči to žene, drži žene na uzdi, ne daj im slobode. Vodimo im nevjeste u zlatu i svili da im budemo draže; moraju i babice učiti nevjestu, kako će vjereniku ugoditi, a mi njima uvijek krive”.
Kad gospođa izađe van kuće, uvijek ide pred njom djevojka koja je prati. Gospođe idu u kazalište, mlađe rado plešu o pokladima kad se priređuju kućne zabave. Antun Sasin u XVI vijeku pjeva: “U slavu i hvalu lijepih od grada gospođa”, te slavi dubrovačke ljepotice svoga doba: Cvijetu Martinovu, Katu Sinčičević, Peru i Margaritu Burešić, Slavu Jakomovu i Ljepavu Maru.
Gospođe u XV vijeku još idu prosto odjevene. U XVI luksuz se sve više širi, obraća se pažnja kosama, prave se uvojci, upotrebljava se šminka za lice, puder, mošak, voda rusata i drugi mirisi. U XVIII vijeku gospođe gube i previše vremena pred ogledalom da se spreme za neku svečanost ili zabavu.
Ljubavnici pišu svojim gospođama pisma, u kojima ima mnogo trubadurstva, pa ovdje donosimo jedan odgovor gospođe na takvo pismo: Današnji ljubavnici su naučili da opisuju na svakom mjestu veličinu njihove ljubavi i njihove vjernosti, te im se malo vjeruje, i malo osjećaja imaju. Suvišno je da se trudite s uvjeravanjem da mene samu ljubite, jer se ja uvijek zgražam od tako laskavih razgovora, ne samo da im ne vjerujem, nego ih nerado i slušam. Dovoljno je da me poštujete koliko i ja Vas štujem.
Vašeg Gospodstva Najponiznija sluškinja N.N.

POKLADI

Na sv. Vlaha poslije podne sakupljala se plemićka mladež pred Kneževim dvorom te je po kneževoj zapovijedi izvodila razne vesele igre i plesala uz pratnju glazbala. Pred Dvorom je bio u pretili četvrtak ples krojača, komu je prisustvovao knez s malovijećnicima. Pred knezom se plesalo i zadnje dane od poklada. Francuzi Quiclet i Pullet opisuju dubrovački karneval g. 1658. Gospođe ne stoje sakrivene iza rešetaka, kao u Italiji, nego naslonjene na prozore primaju poklone onih, koji ih pozdravljaju i odvraćaju pozdrave istom uljudnošću kao i Francuskinje.
Vatrometi su bili krasni, napunjeni mnoštvom raketa, koji su prosipali sjajne zvijezde. Zadnje dane karnevala ima mnogo zabavnih i lijepo odjevenih maškara. Muškarci i ženske imali su u rukama neke lopte od voska pune mirisave vode i umjetne limune pune cvijeća i slatkiša. Gospođe s prozora obdarivale su njima svoje simpatije, a ljubavnici su ih cjelivali prije nego što će ih baciti.
Beccadelli u XVI vijeku piše gospođama svojih nećaka, koji su sproveli poklade u Dubrovniku, da ne budu ljubomorne, jer Dubrovkinje plešu samo sa svojim rođacima, i ne znaju da govore talijanski. Zuzorić kaže da se o pokladima vide mladići obučeni u ženske haljine gdje šetaju po putima i gospari preobučeni u odjeći od pomorca ili od seljaka.
Na Kandeloru su izlazili: čoroje, vila i turica, sve troje maškarane. Čoroje je imao čupavu haljinu, a u ruci zelenu grančicu ili kitu cvijeća. Vila je bila obučena u bijelu žensku haljinu, po kojoj je opasana crvenom vrpcom; na glavi je imala bijelo pokrivalo i vijenac od cvijeća. Turica je imao na dugom čupavom vratu konjsku glavu s velikim zubima, te je sve klocala, noge su mu bile čupave i na dnu kao u ptice. Uza njih je išao čovjek s bubnjem, te je u nj jednako udarao. Prvi dan su prolazili i kroz Stolnu crkvu, a na sv. Vlaha izlazili su i pred kneza. Svakoga sveca o pokladima išli su po ulicama, gdješto bi se ustavljali, te su vila i čoroje igrali, a turica je jednako klocala svojijem zubima.

PLES I MAŠKARE

O Uskrsu je bilo plesova s maskama. 15. marta 1347. dozvoljava Veliko vijeće, da se te godine maškarani ples može početi na Uskrs. Smije se plesati samo po danu dok zazvoni Zdrava Marija. Ples je dozvoljen za vrijeme od osam dana.
Plesalo se i u Stolnoj crkvi. U Zelenoj knjizi ima naredba od 13. marta 1495. da se zabranjuje ples, pjevanje i sviranje u crkvi Gospe Velike, ista je naredba izdavana i ranije više puta, ali se nije vršila. Pače su u crkvi prodavali dinje i drugo voće.
Ranjina spominje da su g. 1432. crevljari uveli ples na prvi maja, kad se slavi svetkovina sv. Filipa i Jakova, i tako je nastao običaj te su plemići sa svojim gospođama priređivali takve plesove. Prvoga maja izlazio je i “Bembelj” s haljinom iskićenom zelenim lišćem i svakojakim cvijećem; oko njega su se vili blavori, a jednoga je u ruci nosio i s njime se igrao. Išao je onaj dan i k manastiru sv. Jakova.
Držić spominje maškare koji idu na pir. Ženske obučene kao vile, a muški na vlašku, vode tanac i Stancom se rugaju. Miona govori: “Načinjamo se mi začinjim u kolu, jeda bi im ispravne bile; a mi neboge nigda im prave”. Kod Tudizića kaže Frano: “Ukazaću vam i zapjevati jednu ariju, što sam je učinio više jednoga plesa, koji mi je izišo po običaju od sadašnjih plesova engleškijeh, ja se rugam svijem ovezijem plesovima, što nam dohodu iz Italije”.
Marija Vaketi bila je na plesu kod svoje babe Pere Klešković cijelu noć do zore, a sutradan uveče pošla je na ples u kuću senatora Mata Pučića. Obje kuće bile su u predgrađu. Zuzorić spominje: “Pjevaju vodeći kola i tancajući”.
Fortis piše 24. januara 1780. “Izgubio sam san, jer sam bio do sad na igranci, gdje je bilo osamnaest gospođa među kojima četiri prelijepe; u mjestu ih ima više od četrdeset koje se mogu prikazati u biranu društvu. Tek je zabava započela, dvije sobe su se napunile vlastelom; raskoš je ljudi i žena dostigla ovdje vrhunac elegantnosti”.

IGRE I ZABAVE

Vlastela su rado išla u lov sa sokolima, koji su nosili na nogama pozlaćene praporce. Lovili su prepelice, patke, jarebice i raznu divljač. Kasnije upotrebljavaju za lov puške. Kod Tudizića kaže Vlaho: “Sinoć je palo jato jarebica u Lapad u nečiju baštinu. Mi odmah oplačemo puške, promjenimo kremene i napunimo svak svoju ćesu.Imali smo s nama tri sodata. Nijesmo htjeli da čekamo dok se ujutro otvori grad, nego ončas izađemo na Pile. Svak je imao uza se svoga kučka”. Statut spominje ribanje s mrežicama i noću sa svjetiljkama. U drami “Mazuvijer” družina sprema užinu i teferič na Lokrumu. Kraljić nosi gavunaru, a Kadurin parango od pedeset udica i kaže: “Ne može biti da nećemo uhvatiti dosta divljači; imamo još kruha, sira i vina dovolje”. Igra na karte zabranjena je na Luži i na pjaci g. 1384. Zuzorić kaže: “Kad na igri meće novac ukraden kući, sjedi zajedno za trpezom, te promješa karte i s prijevarom od družine”. Kod Tudizića pripovijeda Antun: “Izgubio sam jučer na piketa. Opet igram, razdijelio po 8 karata, u ruci kec, kralj i dvojka”. Đona ustavljaju neki igrači od boča da im izmjeri dvije boče. Diversis spominje kockanje na Luži. G. 1587. zabranjene su sve igre po gradskim ulicama. Za vrijeme poklada sastajali su se maskirani mladi plemići i građani na lijepim turskim konjima na trku za prsten ili kolač. Ta je alka bila od željeza, a gađali su je dugim kopljima. Ko bi ponio kolač, dobivao je nagradu od 18 španjolskih reala.
Za doba Karla V. došlo je tursko brodovlje pred Dubrovnik, te mornari postave tri drvena stupa, visoka kao jarboli broda, učvrste ih i spoje užetima. Jedan Turčin uputi se po užetu i popne se na vrh stupa; tu je skakao, prevraćao se i visio u zraku. Zatim je uzeo luk i tačno gađao strijelicama. S djetetom na leđima i skoro zatvorenih očiju preskakao je s jednog užeta na drugi. Vlada ih bogato nadari i pozove više puta da dođu u grad.

KNJIŽEVNOST

Poznat je Gundulić po “Dubravci” i “Osmanu” Čubranović sa svojom “Jeđupkom”, Marin Držić sa svojim komedijama pa Ranjina, Bunić, Zlatarić, Đorđić i mnogi drugi.
O dubrovačkoj književnosti g. Pavle Popović piše: “Ona je pod uplivom talijanske književnosti. Obimna je i bogata po broju radnika i spisa. Nju su njegovali svi kulturni staleži Dubrovačke Republike, vlastela i pučani, knezovi i senatori, zapovjednici gradova i mjesta i svi drugi činovnici Republike do pisara po opštinama, pa trgovci i zlatari, pa fratri i popovi i žene čak. Oni su obično pisali pjesme svojim mnogobrojnim draganama, ili pjesme kojima su slavili Boga i hrišćanske vrline, ili pjesme kojima su veličali djela našega i ostalih slovinskih naroda, ili, najzad, pjesme za šalu, potsmijeh, zabavu; oni su sastavljali komedije iz stvarnog života, ili drame iz historije, mitologije, biblije i inače: oni su njegovali crkveno govorništvo, ili onu malu i neuglednu pobožnu književnost koja je po Italiji bila u velikom jeku: oni su uopšte mnoge radove talijanske književnosti i kod svoje kuće njegovali i to često po aristokratskom načinu, za sebe i svoje prijatelje. Često su ostavljali svoje spise u rukopisima, katkada nevezanim i rasparenim rukopisima, i rjeđe ih štampavali u starim talijanskim štamparijama po Mlecima, Rimu, Florenciji, Ankoni: štamparija u Dubrovniku počinje tek krajem XVIII vijeka. Spisi su svi pisani latinicom, talijanskim pravopisom: latinica je bila u upotrebi od XV vijeka.
Književnost u Dubrovniku nije bila samo na narodnom jeziku. Poviše je pisaca koji su pisali i na latinskom i talijanskom jeziku, neki isključivo tako: to je bilo za cijelo vrijeme trajanja dubrovačke književnosti. Izvjesni književni radovi, naročito prozni, rađeni su samo na tuđim jezicima. Šteta je velika što u te radove spada istorija i istorija književnosti. Sve hronike u kojima su Dubrovčana izložili prošlost svoga grada, kao i svi spisi u kojima se iznosi život i rad dubrovačkih književnika i drugih znanih ljudi, na talijanskom su i latinskom jeziku”.

TEATAR

U starom Dubrovniku nije bilo naročite zgrade za pozorište. Crkvene drame pretstavljale su se u crkvama ili pred njima. Pastirske igre, komedije i tragedije svjetskog sadržaja igrane su pred Dvorom. Pretstave su se davale redovno u pokladno vrijeme i to pridveče, jer nije bilo javne rasvjete. Po tradiciji knez i ostala gospoda gledali su pretstave sjedeći pod trijemom, što je u pročelju Dvora, a tada je pozornica morala biti posred trga, okrenuta prema Dvoru, tako da je ostala publika stajala oko nje sa strana. Kad je bilo grubo vrijeme, drame su igrane u “vijećnici” dvorani Velikog vijeća, koja je bila lijevo od Dvora, gdje je sada općinska kuća. U XVIII vijeku pretstave se daju u Orsanu, koji je bio otprilike ondje gdje je sada Bundićev teatar. Kod Tudizića kaže Anica: “Onomadne neke gospođe koje su bile na komediji i stale u drugoj loži prema nama, preko onog čina gledale su u tlo i sakrivale se ručicom”. A Đono govori: “Večeraske sam bio na komediji u Orsanu. Jedan se za mnom tiskao između sjedala i pito, jeli mu tu stočić? Skinuo je ogrtač, sagnuo ga, i stavio podase na stočić. Sto je pritiskivati i upravljati peruku, zagledati godegun od svile, bječvice i gaće od skarlata, a zatim se obrnuo zvjeriti po ložama. Kad je mene ugledao, premjestio je stočić koji mu je donio djetić prije pretstave, i sjeo uza me. Prid svrhu komedije se digo i otišo na dno Orsana, govoreći mi, da je sad baš vrijeme, kad će biti došlo doli onezijeh šmiglinica i maškara”. U prologu se jedne komedije govori: “Dobar veče gospodo! Evo nas opet na istoj pozornici gdje smo bili i u četvrtak, a onim istim djelom i oni isti glumci”.
Drame su igrane i u privatnim kućama, naročito pri bogatim svadbama. Kod Držića govori Krpeta: “Gospari vlastele i vi vladike, dobra vi večer, a nevjesti s kapom u ruci nazivam dobar dan i dobar večer”. Glumačkih družina bilo je, koliko se zna, tri: to su Garcarija, koju su sastavljali mladići vlasteoskog roda, zatim Njarnjasi i Pomet družina. Muzike je bilo za vrijeme pretstave. Kakva je bila scenerija, dekor, i drugo, nije nam poznato.

GLAZBA I PJEVANJE

Dubrovačka vlada imala je svoju glazbu, koja se sastojala od frula, svirala, raznih vrsta trubalja, leuta, harfa, zaramela, bubnjeva i drugih sličnih glazbala. Svirače su dobavljali većinom iz grada i okolice, a bilo je među njima i stranaca Talijana i Nijemaca. Plaća svirača bila je različita prema njihovoj vrijednosti od 20 do 160 perpera na godinu, a plaćala se iz državne blagajne. Ovi glazbari u svim svečanijim prigodama uvećavali su veselje u starom Dubrovniku. Glazba je išla pred knezom kad je on za vrijeme svečanosti okružen malovijećnicima i zdurima izlazio iz Dvora.
Na Kandeloru uveče pjevali su u Stolnoj crkvi dominikanci i franjevci uz pratnju orgulja i državne glazbe. Dok su oni pjevali u koru, dolazile su dubrovačke bratovštine praćene raznim glazbalima. Ovo pjevanje u crkvi bilo je koralno i višeglasno u stilu Palestrininu.
Dubrovčani su svoje glazbare slali i susjednim slovinskim vladarima kad su ovi priređivali kakove svečanosti. 23. jula 1428. šalju ih vojvodi Sandalju i kralju bosanskomu, 21. aprila 1446. vojvodi Stjepanu Kosači, a g. 1452. njegovu sinu Vladislavu za svadbu. Zato su i ovi vladari slali svoje svirače, pjevače i pjevačice u Dubrovnik da prisustvuju svečanosti sv. Vlaha. G. 1434. bilo je 12 stranih svirača: 5 vojvode Sandalja, 4 vojvode Radoslava i 3 Đorđa Vojsalića. G. 1442. došli su frulari i igrači kralja bosanskoga Tvrtka i vojvode Stjepana, te im je vlada poklonila 120 perpera u odjeći i hrani. U XVII i XVIII vijeku dolazili su redovito svake godine svirači i pjevači, a i pjevačice iz okolnih oblasti za svečanost sv. Vlaha.
Fortis spominje koncerte i pjevanje u privatnim kućama. Kod Tudizića Frano sprema muziku iza objeda, dvije rebekine, spinelu i violu. Kod Držića Marić Lopuđanin kaže da je dosta puta čuvao stražu, kad bi došli dubrovački mladići na Lopud s leutima da pjevaju serenade djevojkama ispod prozora, kao što čine i u Dubrovniku po Prijekomu. Na Staru godinu uveče, uoči sv. Nikole i u drugim prigodama, pjevale su se kolende. U XVI vijeku bilo je u Dubrovniku dosta odličnih glazbenika. Razzi kaže da je vidio među pukom na sv. Vlaha maskirane koji su pjevali neke svoje slavenske pjesmice s preljepim napjevima.

UMJETNOST

Blagostanje starog Dubrovnika omogućilo je kulturno djelovanje i razvoj umjetnosti. I danas vidimo u Dubrovniku i njegovoj okolici ostatke starog graditeljstva: Knežev dvor, palače, ljetnikovce, crkve, samostane i druge spomenike. Dubrovnik je i danas bogat umjetničkim djelima.
U XV i XVI vijeku Dubrovnik je imao slikarsku školu. Najbolji je slikar toga doba Nikola Božidarević, čije slike i danas vidimo kod dominikanaca. On je izradio i sliku sv. Jeronima za dvoranu Malog vijeća. Poznat je umjetnik Vlaho Držić i umjetnica Jele Ohmučević-Grgurić. Sliku na oltaru vlasteoske obitelji Lukarića u crkvi dominikanaca izradio je Miho Kamzić g. 1512. Lijepe fresko slike radio je Ivan Ugrinović u kapeli dumanjskog manastira sv. Andrije. Slikari su pravili i likove na barjacima raznih dubrovačkih bratovština. Ivan Zornea izradio je g. 1448. dva barjaka za vojvodu Pavlovića. Ovi barjaci napravljeni su kao i dubrovački, samo što je na slici sv. Vlaho držao u ruci grad Borać. Isti slikar Zornea sam je izradio grbove za neke francuske velikaše g. 1442. a s umjetnikom Aligretovićem napravio je pozlaćene zvijezde i druge ukrase za Knežev dvor g. 1443. Dubrovački umjetnici ovoga doba rade i za talijanske gradove. Božo Vlatković slikar izradio je g. 1479. za g. Darija iz Manfredonije dvjesta lakata okvira sa zvijezdama i zrakama.
Dubrovčani krase slikarijama i svoje kuće. Sobe Đura Gučetića naslikali su i pozlatili slikari Ugrinović i Zaninić g. 1427. Iste godine Zaninić je ukrasio sobu i dvoranu vojvode Sandalja Hranića u njegovoj kući, koja je bila kod Kneževa dvora iza stare Stolne crkve. I pokućstvo umjetnici uljepšavaju. Nikola Bušić, kancelar Republike, naručio je g. 1439. slikaru Natalinu da mu izradi krevet. Petar Radić iz Konavala izradio je g. 1521. Marinu Kabožiću jednu košaru i dva kovčega od drva sa zlatnom bojom i drugim uresima “prema načinu i običaju modernog doba”. Isti umjetnik napravio je g. 1531. Franu Bobaljeviću kutiju s dvadeset četiri ruže. Slikar Zornea izradio je g. 1459. za Nikolu Restića jednu zavjesu, a Ivan Ugrinović naslikao je g. 1436. na tri komada platna zlatne zvijezde i likove koji prikazuju ples. Umjetnik Aligretić napravio je g. 1459. za Junija Sorkočevića lik Amora, boga ljubavi.
U XVII i XVIII vijeku domaće slikarstvo propada, te Dubrovčani nabavljaju iz Italije slike Tiziana, Paris Bordona, Palme Vecchia i drugih glasovitih slikara.
Iskorišćavanje rudnika u Bosni i Srbiji davalo je dosta srebra i zlata, a to je pokrenulo zlatarski obrt u Dubrovniku. Umjetnička originalna djela dubrovačkih zlatara prodavala su se u Italiji, Ugarskoj i sve do Carigrada. Zlatari su izrađivali srebrne i zlatne pojase, narukvice, ogrlice, prstenje, naušnice i druge ženske ukrase pa zdjele, tanjure, bokare, lukjernare i drugo razno posuđe. Bogati Moćnik u Stolnoj crkvi ima i sada lijep broj skupocijenih radova iz toga doba. Najznatniji zlatar XV vijeka je Ivan Progonović iz Novog Brda, od njega je sačuvano nekoliko komada u Moćniku.
Umjetni vez su izrađivali rekamatori. Imamo još neke komade sačuvane u crkvama. Antun Kamzić, brat slikara, izradio je za Stolnu crkvu g. 1504. na jednom pluvijalu zlatni vez s raznim likovima, a g. 1515. za crkvu sv. Vlaha napravio je na jednoj planiti vez sa zlatnim listovima i s petnaest likova na crvenom polju.
Sitnoslikari Feliks Dubrovčanin, Ivan Okruglić i drugi pravili su krasne inicijale na crkvenim knjigama. Milanac Petar Casola spominje da je g. 1494. vidio kod franjevaca u Dubrovniku pet svezaka krasnih koralnih knjiga i misli da ih nema ljepših u cijelom kršćanskom svijetu.

DUŠAN SILNI U DUBROVNIKU

Kad je Dušan Silni g. 1350. poveo vojnu protiv bosanskog bana Stjepana Kotromanića da Srbiji povrati Hum, Dubrovčani pošalju k njemu sjajno poslanstvo da bi izmirili ova dva slovinska vladara i zapriječili prolijevanje bratske krvi.
Dok se pregovaralo i ratovalo, car Dušan boravio je u taboru sa svojom vojskom u Humu okružen velikašima i članovima svoje obitelji. Kako je bio u blizini Dubrovnika, zamole ga Dubrovčani preko svoga poslanstva da se svrati u njihov grad. On primi poziv te se odijeli od svoje vojske s caricom Jelenom i sinom Urošem, te s pratnjom od tri stotine ratnika, većinom velikaša i plemića, spusti se preko Konavala u Cavtat. Tu su ga čekali dubrovački plemići Junije Sorkočević i Ivan Menčetić s dvije galije da ga s cijelom pratnjom prevezu u Dubrovnik. Kad su galije stigle u dubrovačku luku, sav je grad bio u svečanom raspoloženju. Puk je znatiželjno očekivao da vidi moćnog slovinskog vladara i njegovu uglednu pratnju. Na gradskim vratima pričekao je cara dubrovački knez okružen senatorima i ostalom gospodom dubrovačkom. Poslije svečanog ulaska u grad otsjeo je car Dušan sa svojom carskom obitelji u Kneževu dvoru, koji je bio za tu prigodu sjajno uređen; raskoš i bogatstvo blistalo se na sve strane. Grčki umjetnici izradili su slike koje su prikazivale slike careve pobjede nad Turcima, Vizanticima, Mađarima i drugim neprijateljima, a jedan glasoviti slikar naslikao je carevu sliku u prirodnoj veličini. Velikaši i ostali carevi dvorjanici bili su ugodno smješteni i pogošćeni.
Dušan Silni boravio je u Dubrovniku više dana; gozbe, plesovi i svečanosti uljepšavali su njegov boravak. Car i pratnja bili su bogato nadareni skupocijenim svilenim haljinama i drugim darovima. Prije odlaska Dušan potvrdi Dubrovčanima sve ranije povlastice i pokloni carske prihode od soli i ribanja u Novome i Kotoru manastiru dumana sv. Klare u Dubrovniku, da bi u tome manastiru mogle srpske djevojke učiti školu i odgajati se među dubrovačkim plemkinjama. Tome manastiru car je i ranije jednom zgodom poklonio 100 perpera. Dušan je slao u Dubrovnik i sinove srpskih velikaša da uče školu, a Senatu je poklonio mnoge stare skupocijene grčke i latinske rukopise. Ovom prigodom carev protovestijar Nikola Buća primljen je među dubrovačku vlastelu. Car preporuči Dubrovčanima da čuvaju svoju slobodu i blagostanje, ukrca se s pratnjom na dubrovačke galije te otplovi za Kotor.

DUBROVAČKA MORNARICA

Stotine brodova porinuto je u more s dubrovačkih škara u Gružu, Lopudu, Slanomu i po drugim primorskim mjestima Republike. Samo za Španiju sagradili su od prve polovine XV vijeka do druge pole XVII preko tri stotine. Dubrovački galeoni, karake i navi plovili su pod bijelom zastavom sv. Vlaha po Sredozemnom moru i Atlanskom okeanu pune svakovrsne trgovačke robe. Na Šipanu su bile sagrađene dvije najveće karake: “sv. Blagoviještenje” kapetana Skočibuhe od 1200 kara i “Presveta Krunica” kapetana Marulića od 1300 kara. Shakespeare spominje “Argosy”, dubrovačke lađe natovarene blagom, koje su bile dobro poznate Englezima u XV i XVI vijeku. U vojni Karla V protiv Tunisa propalo je 18 dubrovačkih galeona sa cijelom posadom, tada je ostalo na Lopudu “trista Vica udovica”. U službi Filipa II bio je admiral Petar Ohmučević iz Slanoga s “Ilirskom” eskadrom od 12 velikih brodova. Na tim brodovima služilo je 3200 Jugoslovena.
Radi gusara i trgovački brodovi bili su naoružani. Kod Držića Viculin Lopuđanin maše mačem i hvali se: “Ah, koliko ih je u moje dni u more skočilo”! Pera u Rimu, obučena u muško odijelo, hoće za škrivana u drijevo, a mornar Đivulin Lopuđanin kaže njezinu bratu: “I njega li ćeš dati u drijevo, da nam beškot troši, placjari u drijevu hoće kao godišnjicom zapovijedati: napravite mi odar”. Kotruljić savjetuje trgovcu da ne sluša što mornari pripovijedaju, jer je mornar surov, te kad pije u podrumu ili kupuje kruh na pjaci, misli da je veoma važan.
Antun Sasin pjeva u svojoj “Mornarici”. Drijeva dubrovačka hrla i brza. Mrnari kako lavi, među sobom se zovu braća, kapetan je sveti Vlasi. Kad se hoće s Turcima biti, cijelo počnu u zdravice i veselje vince piti. A mrnari nijesu lotri, okupani i svi mokri gdje po palubi vali plaču; a djetići gologlavi kad začuju naukijera, na vrat skaču po svoj plavi. Bez obuće mokri gaze, vazda mokri i okupani, u najveće zimne mraze. Konopom su opasani, i vazda su mršavi, izgnušeni i omazani u katramu crne masti. Gospodarovu dobru hranu na jednom stolu svi blaguju, a pod bijeljem beškot grizu, koji trpezaru potkradaju; i sve drijevo čisto metu, svi viču: radite, radite. Kad li koju štetu učine, šibani kožom plate. A kad se sunce u zapad skrije, i zorom kad se danica javi, na koljenima gologlavi Boga slave pjesmom, gospodara pozdravljaju i mornare sve ostale. S trudom hranu dobivaju, te se lome, te se prže, a kad tužni počivaju, otvorene oči drže. Kad li pođu grožđe krasti, teško tomu vinogradu gdje po mraku i po tmasti preko noći sve pokradu. Pod kuvijertom u potrebi s hustolinom sve prožderu.

DUBROVAČKI TRGOVAC I MAKEDONKA

Tubero Crijević pripovijeda ovaj događaj iz njegova doba. Na kraju XV vijeka neki mladi dubrovački trgovci putujući po Balkanu slučajno se svrate u makedonsko selo Filipi kod jednog seljaka, koji je imao kćer za udaju. Ova djevojka bila je lijepa i veselo primi goste. Jedan između Dubrovčana, koji je po izgledu bio ljepši od ostalih, ali neozbiljan i raspušten, pogleda djevojku u lice i počne se s njom razgovarati, i u šali zapita bi li htjela poći za njega. Nju to razveseli, ali od srama ništa ne odgovori, nego odmah otrči k starijoj sestri te joj reče što je čula od gosta i prizna da se u mladog trgovca ozbiljno zaljubila. Tada pođe u vrt te nabere cvijeća i zamoli sestru da to cvijeće odnese gostu u njezino ime i da mu otkrije njezinu ljubav. Dubrovčanin primi cvijeće, te da bi se što bolje zabavili, obeća djevojci da će je svakako uzeti za ženu, ili nju ili nikoju drugu. Roditelji djevojke znali su da se Dubrovčanin šali, ali su i sami uživali u djevojčinoj naivnosti, te veselo sprovedu s gostima taj dan, ne sluteći da će ova šala upropastiti njihovu kćer. Dubrovački trgovci sutradan otputuju, a pred odlazak obećaju djevojci da će se uskoro povratiti. Malo dana poslije toga neki makedonski pastir prilično imućan dođe kod ovog seljaka i zaprosi baš onu njegovu kćer koja se zaljubila u Dubrovčanina. Seljak se sporazumije s majkom djevojčinom i odmah pristane da udovolji pastirovoj želji. Zatim majka pozove kćer da je ispita što ona o tome misli te joj kaže kako je pastir isprosio u oca. Čim to čuje djevojka, koja je mislila samo na Dubrovčanina, odmah udari u plač te poče trgati kose i grepsti lice tvrdeći da je ona već obećana drugome čovjeku. Roditelji je ne htjedoše siliti, nego promisle da joj treba dati vremena dok se smiri. S pastirom se sporazumiju neka je on u zgodno vrijeme otme. Tako jednom zgodom, kad je djevojka pošla van sela da donese vode, ugrabi je prosac koga je strašno mrzjela i povede je sobom u šumu. Kad se povratila kući sva potištena, potuži se roditeljima, ne znajući da je on to uradio u sporazumu s njima. Oni su nastojali da je umire; napomenu joj ugled kuće i savjetuju joj da odbaci žalost i rado primi onog čovjeka, kojega joj je sreća donijela, da ne pretpostavlja stranoga i nepoznatoga čovjeka domaćemu, koji i po rodu i po bogatstvu ne zaslužuje da ga prezire. Djevojka po riječima roditelja razumije da su je oni izdali proscu pa izađe u vrt i tu bijesna od ljubavi i srdžbe objesi se konopom o drvo i tako umre.

DUBROVNIK U KULTURNOJ EVROPI

Pariški “Le Temps” g. 1835. objavio je pismo gospara Antuna Sorga starog dubrovačkog senatora i poklisara Dubrovačke Republike u Francuskoj. Pismo je upravljeno g. E. Salverte. Ovdje donosimo ulomak toga pisma u koliko se odnosi na kulturno djelovanje Dubrovčana u zapadnoj Evropi. “Na taj način, od ranog doba renesanse stanovnici Dubrovnika sjajno združiše svoje napore s naporima čovječjeg uma u Evropi. Prva umjetna tragedija štampana u Mlecima g. 1500. od Dubrovčanina je Menčetića; prva knjiga o trgovini, štampana također u Mlecima, od Dubrovčanina je Kotruljića. Prva primjena algebre na geometriju objavljena je u “Apolonu oživjelu” od Dubrovčanina Getaldića, prijatelja Cartesieva. U ovo isto doba industrija se naglo razvijala u Dubrovniku, tako da Kralj IX nije mogao drugdje naći sposobnije zanatlije da uvede u svoje kraljestvo savršenu gradnju brodova i tkanje sukna. U ovoj prigodi ovaj kralj svojevoljno izda naredbu da podjeljuje svim stanovnicima Dubrovnika francusko građansko pravo. Već je bio to pravo zaslužio Serafin Gučetić za važne usluge učinjene Franju I i prigodom njegovih prvih diplomatskih odnošaja s Portom, kako tvrde Schoel i Gronovio. U slijedećim vjekovima, Dubrovčani se ne zaustaviše na tako lijepom putu. Ne iznoseći ovdje njihovu historiju, u koju spadaju mnogi državnici, učenjaci, vojskovođe, pisci u prozi i stihovima slovinskim, latinskim i talijanskim, svi veoma dostojni poštovanja, ne mogu se uzdržati a da ne spomenu Gundulića, epskog pjesnika, Baljivića liječnika, Bandurića historičara i regentova bibliotekara, Boškovića astronoma i člana Instituta duljina pod kraljem Lujom XVI, Stajića, Kunića i Zamanjića, sva tri filozofa i pjesnika koji su slavno živjeli na kraju XVIII vijeka, i napokon opata Galjufa koji je imao kao niko drugi bezbrojne oduševljene štovatelje u Italiji i Francuskoj radi svojih učenih i duhovitih latinskih improvizacija”.
prepisano u Mlinima – rujan 2012.