Dr. Vlaho Kojaković, pisac ovoga povijesnoga članka, rođen je u Čibači 1900. godine a umro u Dubrovniku 1981.
U gimnaziji je predavao povijest i zemljopis, te u slobodno vrijeme istraživao u Državnom arhivu u Dubrovniku. Iz toga razdoblja su i njegovi radovi “Dubrovnik u privatnom životu” i “Romantična ljubav jedne Cavtajke iz XVIII. vijeka” a zadnji njegov objavljeni članak prije smrti bio je “Kuće dubrovačke vlastele i pučana u Župi” u časopisu Dubrovnik br. 6 1978. godine.

Serafino Razzi u knjizi: “La Storia di Ragusa” u XVI stoljeću piše da je Župa puna gospodskih kuća dubrovačkih građana. On građane dijeli na vlastelu i pučane.

— Kuće dubrovačke vlastele

Nešto od kuća koje spominje Razzi sačuvalo se i do danas. To nisu bile neke naročito bogate i umjetnički ukrašene građevine nego kuće uređene za ugodno ljetovanje, a ujedno i za gospodarenje. Vlastela su zimu provodila u gradu. Kuće su građene kao i kuće u gradu od finog klesanog kamena ili od kamena ožbukana svijetlo crvenim malterom. Kuće su razne veličine, obično imaju prizemlje, kat i potkrovlje. Blizu kuće je obično veći kompleks zemljišta zvan “carina”, koje su zemljište obrađivali kmetovi za račun vlastelina. Neke vlasteoske kuće sačuvane su u originalnom obliku, neke su obnovljene prema potrebama novih vlasnika, a neke postoje još samo kao ruševine.
Kuće su mijenjali vlasnike, a bilo je kuća gdje su se kao vlasnici mijenjali i razni vlasteoski rodovi.
Mnogi od vlasnika tih kuća bili su u doba Dubrovačke Republike knezovi Astareje, knežije koja je obuhvaćala Župu i Šumet, a stanovali su za vrijeme svoga kneževanja u Kneževom dvoru u Čibači. Njih su birali svake godine između vlastele u Velikom vijeću u Dubrovniku.

Kuća Pucića u Čibači

Ova je kuća pored puta u Donjoj Čibači, pročelje je s istočne strane, na katu ima šest prozora, s južne strane je terasa. Vrt oko kuće ograđen je zidom. Vrata na koja se ulazilo sa starog dubrovačkog puta sada su zazidana, a nova su otvorena g. 1858. prema novom kolnom putu koji je tada izgrađen.
Imanje Pucića pružalo se od kuće do rijeke, a bilo je većinom zasađeno lozom. Medo Pucić preuredio je i uljepšao taj svoj ljetnikovac, uredio je terasu i verandu poviše cisterne. Veranda je s dvije strane bila u staklu. ljetnikovac je dao ožbukati crvenkastim malterom, a poviše terase na zidu je postavio sunčani sat. U prizemlju i ispod terase uredio je konobu za spremanje vina i rakije sa svoga imanja. U ljetnikovcu je stanovao i njegov zapostat Antun Kurtela sa svojom obitelji u sporednim prostorijama, a Medo je za sebe i svoju sestru Anu uredio sobe na prvom katu. Na šetnici ispred ljetnikovca dao je urediti četiri terena za igranje bočama, pa bi se tu u nedjelju i na blagdan sakupljali seljaci da igraju boče. Medo je rado gledao s prozora svoje sobe seljake kako u lijepim narodnim nošnjama igraju boče i s njima bi razgovarao.
U prizemlju je bio stranj, pa se prodavalo vino i rakija.
JosipBersa spominje ovu kuću: “G. 1856. Ivan Kukuljević posjetio je Dubrovnik. Tom prilikom posjetio je i Župu u društvu njegovih prijatelja Meda, Nika Velikog i Rafa Pucića, a tu im se pridružio i njihov gost Marinica Đorđić. Poslije užine nanovo su uzjahali na konje i nastavili put u Cavtat”.
Poslije smrti Pucića koji se nijesu ženili, niti su imali djece, ovu kuću i imanje naslijedio je njihov rođak Baldo Gradić, čija je majka rođena Pucić.
Zakon Dubrovačke Republike od g. 1462. zabranjuje vlasteli sklapanje braka s građankama. Poslije pada Republike nitko se nije obazirao na taj zakon prestale Republike, pa stoga Rešetar zaključuje da sadašnji potomci vlasteoskih potomaka baš po dubrovačkom zakonu nijesu više vlastela. Jedini je izuzetak bio Baldo Gradić, jer u njegovu porodicu nije ušla ni jedna građanka. Zato poslije smrti Balda Gradića nema više dubrovačke vlastele. On je zapravo posljednji vlastelin dubrovački.
Pucići su imali u Župi dvanaest kmetskih kuća. Cijelo imanje i kmetove prodao je Baldo Gradić Lovru Zecu, koji je kao iseljenik dugo godina živio u Južnoj Americi i tamo stekao novaca da kupi to imanje g. 1912.
Poviše starih vrata kuće u prizemlju nalazi se na zidu vanjske strane kameni grb obitelji Buća. Kuća je prije bila njihovo vlasništvo, a vjerojatno su je oni i sagradili.
G. 1604. Nikola Buća je bio knez u Župi, g. 1751. Marin Buća, g. 1755. Ivan Buća, g. 1758. Baldo Buća, a g. 1791. Sekondo Buća.
Sada kuća pripada obitelji Ređević (ex Miše Zec).

Kuća Ane Pucić

Kuća u Čibači pored vrta Kneževa dvora br 48 ima ulaz u svoj mali vrt sa starog puta. Pročelje kuće je prema sjeveru, tu je i ulaz u kuću; drugi ulaz u kuću naknadno je otvoren s južne strane. Kat na pročelju ima tri prozora. Ožbukana je crvenkastim malterom. Tu kuću dala je sagraditi Ane Pucić krajem XIX stoljeća, poslije smrti njezine braće Meda i Nika i poslije smrti njezina muža Marinice Đorđića. Nije imala djece. Pucići su bili više puta knezovi u Župi. G. 1625. bio je knez Pavo Pucić. On je ponovno biran još dva puta g. 1629. i g. 1633. Mato Pucić bio je knez g. 1750., a Marin Pucić g. 1802.

Kuća Sorkočevića u Čibači

Ova kuća nalazila se u Donjoj Čibači ispod Priješca. Parcela omirine od te kuće zaprema 97 m2, a nekoliko m2 je oduzeo kolni put izgrađen g. 1858. Još je sačuvana krušna peć, dio cisterne i nešto starog zida od vrta. Kuća je stradala g. 1806. Vrt je imao dvoja vrata: jedna su bila sa sjevero-zapadne, a druga s jugo-istočne strane kuće.
Marin Sorkočević g. 1734. kaže: “Moja kuća s vrtom koja se nalazi u Župi u Čibači”.
Boško Rašica g. 1804. bio je zapostat Ane, žene pok. Marka Sorkočevića. Od Sorkočevića bili su knezovi u Župi: Marin g. 1614, Lovro g. 1623, Vladislav g. 1728, Marin g. 1760, Serafin g. 1769. i Nikola g. 1792.
Lokalitet gdje se nalaze ostaci te kuće i vrta zove se Đardin, a sada pripada obitelji Kojaković.

Kuća Basiljevića u Čibači

Ova kuća nalazila se nedaleko kuće Sorkočevića prema jugo-istoku, a nije imala zidom ograđeni vrt. Kuća je stradala g. 1806, a sada su ostali samo još neki zidovi i temelji kuće. U kuću se ulazilo sa starog puta koji vodi iz Čibače u Blato. Ta vrata bila su ograđena zidom, ali su i ona srušena između dva svjetska rata, kad se proširivao stari put.
Jakob Basiljević bio je knez u Župi tri puta i to: g. 1748., g. 1754. i g. 1733., a g. 1768. spominje ovu svoju kuću u Čibači.
Zemlju Jakoba Basiljevića obrađivao je Jakob Lubura. Prije Jakoba Basiljevića bio je knez u Župi Ivan Basiljević g. 1727. i Tomo Basiljević g. 1793. i g. 1798.
Ostaci ove kuće sada pripadaju obitelji Lukšić.

Kuća Bondića na Gorici

Kuća je ožbukana crvenkastim malterom. U prizemlju je prostorija iz koje vodi četvero masivnih kamenih vrata Baroknog stila u četiri krajnje prostorije. U pročelju sa zapadne strane na katu ima tri prozora. Na kat se ulazi preko terase sa sjeverne strane. Ispod terase je cisterna. Oko kuće su dva ozidana vrta; vrtovi su ravne plohe; Zid vanjskog vrta s južne strane visok je mjestimice i do sedam metara. Kući pripada i imanje od rijeke do vrha Trapita. Ulaz je prije bio iz rijeke, te se u vrt ulazilo kod Kapelice. Kuća je neko vrijeme pripadala obitelji Zuzorić, g. 1800. vlasnik Gorice bio je Miho Zuzorić. Kuća je kasnije pripadala obitelji Bondić.
Bondići su dubrovačka vlasteoska porodica podrijetlom iz Župe. Oni su bili u starije doba Vlasi i bavili su se stočarstvom. Njihov grb do danas ima kao simbol kravu između dva potoka žive vode. U XIV stoljeću oni su imali imanje poviše Srebrenoga, gdje su gojili goveda i grb potječe iz toga doba. Prvo su se zvali Abonda, pa kasnije Bonda-Bondić. Luko Bondić je sagradio g. 1869. Bondin teatar u Dubrovniku. G. 1873. vlasnik Gorice bio je Orsat Bondić, a g. 1877. naslijedio ga je sin Marin Bondić koji je kuću i cijelo imanje prodao Andru Grbiću, koji je radio u Panami kad je Francuz Lesseps organizirao društvo i počeo probijati Panamski kanal g. 1881. Grbić je prodavao radnicima živežne namirnice i piće, tako zaradio dosta novaca, te se iz Amerike vratio u Župu i kupio ovu kuću i imanje. Kasnije je pošao opet u Panamu i tamo umro od malarije. Kuću i imanje ostavio je oporukom svome rođaku Vidu Grbiću. I sada tu stanuje obitelj Grbić.

Kuća Zamanjića Podškavetinom

Podškavetina je blizu Žitkovića. Ispod puta koji vodi iz Donje Čibače u Žitkoviće nalazi se Zamanjićeva kuća. S puta se siđe na vrata od vrta, pa niza stube dođe se pred kućna vrata koja su na fasadi kuće sa sjeverne strane. Kuća nije velika, stradala je g. 1806. i sada se vide samo zidovi kuće i vrta. Od kuće prema rijeci nalazi se zemljište koje je pripadalo ovoj kući. Prema sjeveru vode druga vrata iz vrta. Kamen na ulazima obaju vrata duboko je izglačan na mjestima gdje su se vrata od vrta zatvarala dubrovačkim bravama da dobro čuvaju ulaz u vrt i kuću vlastelina, a sada nema više ni vrata ni dubrovačkih brava, nego u vrtu rastu čempresi koji nas sjećaju na mrtve plemiće koji su tu nekada živjeli.
Zamanjić Mato bio je knez u Župi g. 1731. i g. 1749.; Zamanjić Miho bio je knez g. 1771. i Zamanjić Luka bio je knez g. 1776. Jedan od zadnjih vlasnika kuće, vrta i zemljišta bio je Mato Zamanjić, njegova žena bila je Mare, a djeca i nasljednici bili su sin Jero i kćeri Mare i Nike. Oni su prodali ovo imanje Nikoli Grbiću. Sada ova omirina i vrt pripada obitelji Grbić.

Vlasteoska kuća u Žitkovićima

Žitkovići su zaselak u Čibači, gdje se nalazi lijepo očuvana vlasteoska kuće u renesanskom stilu. Pročelje kuće je okrenuto prema sjevero-istoku. Na katu ima tri prozora i izlaz na malu terasu. Kuća je od lijepo tesanog kamena, a samo s južne strane ožbukana je svijetlo- crvenim malterom, prizemlje kuće je cisterna na kojoj je bio puco, s uklesanim vlasteoskim grbom. Oko kuće je prostrani vrt ograđen starim zidom. Iz vrta vodi jedan izlaz na sjever, gdje je zemljište koje je pripadalo ovoj kući. Tu kuću i imanje kupio je od vlastele u prošlom stoljeću Đuro Beusan. Sada u kući stanuje obitelj Beusan.

Kuća Gučetića na Rijeci

Na Rijeci blizu mosta, nalazi se kuća Gučetića srednje veličine, dobro sačuvana, ožbukana svijetlo-crvenim malterom. Oko kuće je plodno zemljište koje su vlasnici posjedovali kao carinu. Bilo je određeno da seljaci iz Čelopeka čiste rijeku svake godine od vrata Leonardi do kuće Gučetića. Kuću je od vlastele kupio Ivo Božović; o kojemu piše Stojanović u svojoj Povjesti Dubrovačke Republike: “Ivo Božović znao je sve anegdote iz istorije dubrovačke. Hodeći u Župu kao djeca poznasmo se s njime. Kad bi sjeli oko njega dignuo bi se na noge, pa udri da se priča o Dubrovniku i o njegovoj gospodi”. G. 1871. vlasnik kuće bio je Jakob Božović. Nasljednici Jakoba Božovića prodali su kuću Mišku Grbiću i sada pripada obitelji Grbić.

Kuća Bondića u Čelopecima

Kuća se nalazi pored rijeke poviše mosta, sagrađena je od kamena s fugama, stradala je g. 1806. i sada su samo četiri zida bez krova. U pročelju sa zapadne strane ima dva prozora. Ulaz je bio iz rijeke, ali je sada zazidan. Pred kućom je puč s kojega je skinut puco koji sada služi kao kamenica za vodu. Iza kuće sa sjeverne strane ima i sada prostorija pokrivena ciglom koja služi kao sprema. Nema vrtne ograde, jer je cijeli prostor između rijeke i putova pripadao toj kući kao i zemljište u Barama i posjed šume u Trapitu. Zadnja vlasnica roda Bondić udana za Doroti prodala je tu porušenu kuću i zemljište Iliji Kelezu iz Postranja g. 1905. a on je dio zemljišta prepustio Marku Grbiću i Ivu Skanci.

Kuća Saba Đorđića u Čelopecima

Ova kuća je bila velika građevina i sastoji se od dva dijela. Jedan dio kuće ima pročelje s jugo-zapadne strane. Tu su bila četiri velika prozora na katu, dvoja vrata i dva prozora u prizemlju. Drugi dio kuće ima pročelje s Jugo-istočne strane gdje su na katu tri velika prozora. U prizemlju sa sjeverne strane je puškarnica. Cijela kuća je ožbukana crvenkastim malterom. Pored kuće je mala kućica i crkvica još pokrivena ciglom. Oko kuće je vrt ograđen starim zidom, a pred vratima vrta je stari bunar. Kuća je stradala g.1806. Sabo Đorđić iznajmio je zemljište ispod kuće jednom seljaku iz Postranja g. 1794. Sabova žena bila je Anica.
Imanje oko kuće zove se Sabovina, po Sabu Đorđiću, posljednjem imenovanom knezu Dubrovačke Republike, koji ipak nije kneževao u Dubrovniku, jer su Francuzi preuzeli vlast. Marmont imenova Miha, sina Saba Đorđića, pukovnikom narodne straže. Sin Mihov, Sabo Đorđić, nije imao sina nego kćer, koju je udao za Maineri. Lovro Klešković je dugo godina bio zapostat u Sabovini, pa su ga zvali Lovro Sabo. Porušena kuća i vrt sada pripada obitelji Jakobušić.

Kuća Đorđić-Bunić u Čelopecima

Nedaleko kuće Saba Đorđića nalaze se ostaci kuće Đorđić-Bunić. Kuća je stradala g. 1806. od požara, a g. 1906. od kamenja njenih zidova sagrađena je kuća seoske zadruge u Mandaljeni. Postoji i sada prostrani vrt ograđen starim zidom koji ima jedna vrata sa sjeverno-istočne, a druga vrata s jugo-zapadne strane. Pored ruševina glavne kuće postoji i sada jedna mala kućica i kućna kapela. U predvorju kapele vidi se grb obitelji Bunića, a poviše vrata uklesana je g. 1520. Ovaj rod vlastele narod je u Župi nazivao Mićulini, a njihov posjed zemljišta oko te kuće i danas se zove “Mićulinovina”. Osim ovog posjeda Mićulini su imali carinu zasađenu vinovom lozom u Šumetu, te kmetove i stranj na Gornjem Brgatu, pa posjed u Trapitu.
Iz ove kuće bio je knez u Župi Luka Đorđić-Bunić g. 1778., a g. 1796. bio je knez Miho Mićulin. On je strogo kažnjavao one koji su varali na vagi i prodavali vino skuplje nego je bila određena cijena, ali kad je njegov gostioničar Frano Božin u stranju na Brgatu prodao 112 barijela crnog vina i 30 batijela bijelog vina po većoj cijeni nego je dozvoljeno i zato je bio osuđen od tadašnjeg kneza u Župi da plati 1190 dukata globe, a to bi morao da plati vlasnik vina i stranja. Miho Mićulin je isposlovao kod kneza u Dubrovniku da se ova osuda poništi i tako nije platio ništa.
Kćeri Miha Đorđić-Bunića, Ane i Marija rasprodale su zemlju koju su imali Mićulini na Brgatu trideset i šestorici seljaka Brgaćana g. 1856., g.
1857., i g. 1858., a carinu u Šumetu prodale su Rudenjaku g. 1858.

Kuća Gučetića na Donjem Brgatu

Kuća Gučetića obuhvaća dio stare utvrde Marina Menčetića, koja je 1806. bila oštećena, pa je kasnije obnovljena. Prizemlje je staro, ima lijepe pragove na vratima, nad ulazom u prizemlje je nova terasa i na njoj su vrata i dva prozora na pročelju, koje je okrenuto prema jugu, a na drugom katu su tri prozora. U dvorištu je uzidano jedno lijepo kameno pilo s kamenom policom. Dvorište kuće obuhvaća ostali dio stare tvrđave. Zid na sjevernoj strani s malim platoom i sada zovu “meteriz”. Tu su Nijemci za vrijeme okupacije smjestili jedan top kojim su u borbi s partizanima porušili jednu kuću u Postranju.
Kuću je kupio Simo Marinović g. 1854. od Luke, sina Rafa Gučetića i njegovih sestara Pavle i Marije. Kuća i sada pripada obitelji Sima Marinovića.

Kuća Zamanjić-Crijević na Gornjem Brgatu

Kuća Zamanjić-Crijević nalazi se malo podalje od sela Gornji Brgat, u zaseoku Za Sutorom. Tu su se vodile borbe g. 1806. pa je kuća porušena. Pročelje kuće je prema zapadu; kuća je bila dosta velika. U prizemlju se sačuvala jedna presvođena prostorija i peć za kruh s južne strane; na sjevernoj strani ima kamin i cisternu za vodu. Ima još lijepih pragova i zubova od kamena. Na kamenom uzidanom ormaru pragovi su imali pletenu ornamentiku. Kuća je od klesanog kamena.
U kuću se dolazilo ulicom iz sela. Još postoje kamena vrata sa sjeverne strane kojima se ulazilo u dvorište kuće.
Marin Ivanov Zamanjić-Crijević 16. ožujka 1795. zabranjuje da itko ulazi, prolazi i pase stoku na njegovu zemljištu na Gornjem Brgatu, a osobito u vinogradu koji se nalazi ispod kuće. Ova porušena kuća sada ima više vlasnika.
Crijevića (Červa) bilo je nekoliko knezova u Župi; tako je Trojan Crijević bio knez u Župi g. 1607., Lamprica Crijević bio je knez g. 1617., Marin Crijević bio je knez g. 1627., Pero Crijević bio je knez g. 1628., Antun Crijević g. 1753., te Orsat Crijević g. 1759.

Kuća Getaldića u Mandaljeni

Ova kuća je dosta velika, tako da je u polovici te kuće dugo vremena radila osnovna pučka škola. Pročelje je prema jugo-zapadu. Oko kuće je veliki vrt ograđen starim zidom. Ulaz u vrt je sa sjeverno-zapadne strane. Zemljište koje je pripadalo ovoj kući pruža se sve do rijeke. G. 1868. bio je vlasnik ove kuće Nikola Getaldić, a njegova nasljednica prodala je kuću Vidu Grbiću.
Ivan Getaldić bio je knez u Župi g. 1605., Frano Getaldić bio je knez u Župi g. 1654., Ivan Getaldić bio je knez g. 1904., te Mato Getaldić g. 1805.
Na velikoj ploči pored kuće uklesan je grb vlasteoske obitelji Restić koja je prije Getaldića bila vlasnik ove kuće.
Restići su imali i dva stranja u Župi: jednog u Čelopecima, a drugog u Srebrenom.
Antun Restić bio je knez u Župi g. 1767. Sada u kući stanuju dvije obitelji Grbić.

Kuća Boždarevića u Okladima

Okladi su blizu Mandaljene. Ova je kuća stradala g. 1806. Obnovljena je prema potrebama novih vlasnika. U kući je bio stranj, oko kuće je vrt koji ima jedna vrata prema zapadu, a druga prema jugu. Kući je pripadalo zemljište sve do puta koji vodi od Mandaljene prema Kantulama.
Martolica Boždarević bio je knez u Župi g. 1775. On je bio vlasnik kuće i imanja u Okladama. Njegov gostioničar u stranju bio je g. 1797. Nikola Koraica iz Lazina.
Od Boždarevića u XIX stoljeću kupili su kuću braća Cumeljani. Tradicija kaže da su Cumeljani našli neko zakopano blago i time da su kupili ovu kuću i imanje. Zadnji zapostat Boždarevića bio je Vlaho Kesovija. Sada u kući stanuju dvije obitelji Cumeljan.

Kuća u Jozefu

U Jozefu u Buićima nalazi se vlasteoska kuća koja je stradala u ratu g. 1806. Kuću je od bivših vlasnika u prošlom vijeku kupio Nikola Miloslavić iz Makoša. On je bio kmet vlasteoski, pošao je na more i kad se vratio kupio je tu kuću. Obnovljen je samo jedan dio kuće. Oko kuće je vrt i vlasteosko imanje. Sada u kući živi obitelj Miloslavić.
Malo poviše Jozefa postoji lokalitet “Đardin”. Tu se i danas vide ostaci zidova kuće i vrta. Na tom je mjestu nekada postojala vlasteoska kuća.

Kuća Bunića na Kantulama

Kuća je stara nekoliko stoljeća i nije stradala u ratu g. 1806. Kućni broj je 70. Pročelje je s južne strane. Pored kućnih vrata na pročelju bila je puškarnica koja je sada zazidana. Na prvom katu su tri prozora. Lijevo od pročelja pored zida je komin. Oko kuće je vrt sa zidom. Ulazna vrata u vrt su sa sjeverne strane, kuda je išao i stari put. Sa zapadne strane u prizemlju kuće bio je stranj i tu su vrata na luk kao u gradu na Placi. Prema stranju bio je naslon na jednu vodu, gdje je stanovao sluga. Kući je pripadalo i zemljište u blizini kuće.
G. 1727. Marin Đura Bunića ostavio je sinu Marinu Buniću ovu kuću i imanje s dvije seljačke kmetovske kuće u Petrači, i to kuće Miha Klaića i Miha Šetala.
Od Bunića kuću je kupio Miletić i sada kuća pripada obitelji Miletić.

Kuća Bunića u Srebrenom

Kuća je stradala g. 1806. pa je kasnije izgrađena potpuno nova kuća. Od stare kuće sačuvao se lijepo uređeni vrt sa starim zidom i crkvica u kojoj se na oltaru nalaze dva grba obitelji Bunić. Ovoj kući pripadalo je zemljište sve do puta koji vodi u Kupare.
Bunići su bili više puta knezovi u Župi. Miho Bunić bio je knez u Župi g. 1606. i g. 1613., Jero Bunić bio je knez u Župi g. 1618. i g. 1622., Miho Bunić bio je knez g. 1732., Nikola Bunić g. 1734., Marin Bunić g. 1800., a Vlaho Bunić g. 1806..
Vlasnik kuće i zemljišta poslije Bunića bio je Milić, a njegov zapostat bio je Strogo. Kuću i zemljište od Milića kupio je Klokoč, a sadašnji vlasnik je Madeško.

Kuća Gučetića u Mlinima (Lucić “Studenac”)

Ova kuća nalazi se blizu morske obale. U prvi kat se ulazi na vrata s terase na sjeverno-zaoadnoj strani. Pored vrata su i dva prozora, a na gornjem katu su tri manja prozora. To je pročelje kuće. Prizemlje kuće, pa i cijela kuća preuređena je za turizam. Vrt oko kuće sa sjeverne strana ograđen je starim zidom. Kuća je pripadala jednoj obitelji Gučetića. Medini piše da su Gučetići po podrijetlu ogranak vlaške obitelji Ovčarevića, koja se rano poslavenila. Ovoj kući pripadalo je zemljište prema sjeveru sve do puta. Gdje je sada hotel “Astarea” bio je u XVIII stoljeću vinograd malvasije, kako se vidi iz spisa župske kancelarije. Zapostat Rafa Gučetića, Vlaho Lončarić ubio je gusku kapetana Taljerana koja je ušla u taj vinograd i jela malvasiju.
Gučetići su imali i svoje kmetove u Zavrelju. Knez Sigizmund Sorkočević 16.VI.g.1799. zabranio je kupanje na morskoj obali od kuće Gučetića do kuće Staj. Marin Cumeljan bio je gostioničar u stranju Ivana Gučetića u Mlinima g. 1771. Nike Tonkova s Brgata pekla je kruh i prodavala u stranju Rafa Ivana Gučetića g. 1792. a pekla je kruh i za kmetove kad su radili u carini Rafa Gučetića.
Gučetići su bili dosta puta knezovi u Župi. Jero Gučetić bio je knez u Župi g. 1619. i g. 1626., Ivan Gučetić bio je knez u Župi g. 1726. i g. 1729., Baldo Gučetić bio je knez g. 1763. i g. 1777., Rafo Gučetić bio je knez g. 1794., te Frano Gučetić g. 1801. i g. 1808.
Kuću je od vlastele kupio kapetan Benić, pa je kasnije prodao Ivanu Luciću. Sada kuća pripada hotelskom poduzeću u Župi.

Kuća Menčetića blizu Kupara

Nedaleko Torete, na lijevoj strani rijeke nalaze se ruševine kuće i vrta obitelji Menčetić. Kuća je bila dosta velika i sagrađena od lijepo klesanog kamena. Pored kuće na sjevero-zapadnoj strani je prostrani vrt ograđen starim zidom. U vrtu je stari puč koji se i sada koristi. U vrt se ulazilo iz rijeke, a u kuću se ulazilo iz vrta. Ispod kuće obrađivao je zemlju Pavo Lovrov s Mosta koju je uzeo u najam, a drugo zemljište u blizini kuće obrađivao je Andrija Šumećanin iz Blata. I on je zemlju uzeo u najam. Vlasnik ove kuće Klement Menčetić imao je zemlje i u Postranju. Nika, žena Klementa Menčetića , poslala je jednog dana g. 1768. njihova čuvara kuće Marinu Kurtiu iz Ponikava da kupi mesa, pa Marin o tome kaže: “Uzeo sam jučerice u Vincenca Beusana ovdi na komardi šest dinara mesa. Kad sam došo doma gospođa Nika je željela izmjerit i kad je učinila konat – rekla je da je četiri dinara manje solad oka mesa”. Vicenco Beusan prodavao je meso na Rijeci, u Kuparima i na Trgovištu. Par dana poslije toga Marija Vicenca Beusana, koja je prodavala meso skuplje nego je bilo propisano, osuđena je od kneza u Župi, Saba Đorđića, da plati kaznu od 10 perpera i tih 10 perpera da se podijeli siromasima.
Menčetići su bili više puta knezovi u Župi. Sabo Menčetić bio je knez u Župi g. 1603., Mato Menčetić bio je knez u Župi g. 1624., Marin Menčetić bio je knez g. 1630., Ivan Menčetić bio je knez g. 1725., Jero Menčetić g. 1747., a Vlaho Menčetić g. 1752.
Kuća je stradala g. 1806. Porušenu kuću od Menčetića kupio je Miletić, a od nasljednika Miletićevih kupio je Vlaho Mišić kad se vratio iz Amerike. Sada te ruševine pripadaju obitelji Mišić.

Kuća Đorđića u Kuparima

Kuća se nalazi u selu Kupari. Pročelje kuće je prema sjeveru, na katu ima tri prozora, a u prizemlju jedan prozor i dvoja vrata. Kuća je stradala g. 1806.
Posljednji vlasnici kuće od ove obitelji bili su Miho Đorđić, pa njegov sin Nikola Đorđić, te unuk dr.Marinica Đorđić, koji je bio poslanik narodne stranke u dalmatinskom saboru, a bio je oženjen za Anu, sestru Meda i Nika Pucića. Njihovu vjenčanju g. 1857. posvetio je Medo Pucić svoju knjigu “Platunov pir ili razgovor o ljubavi”. Njihova carina je bila pored kneževa dvora u Čibači i pružala se do Žuvinjaka. Kmetova su imali u Čibači i Kuparima.
Kad je dr.Marinica jednom zgodom pošao u Beč poveo je sobom kao djetića svoga kmeta Petra Simatovića u svečanoj narodnoj župskoj nošnji. Na ulicama Beča oko njih se okupljao radoznali svijet, a osobito djeca da vide svečanu župsku nošnju. Jednom su im djeca potpuno zakrčila put. Tada im dr.Marinica baci šaku sitnog novca i tako se izvuku iz gomile djece. Poslije toga po Beču su išli samo u kočiji.
Dr.Marinica je stanovao u svome dvorcu u Lapadu. Kmetovi su se otkupili još za života Marinice, a jedan bivši kmet Vicenco Butrica kupio je i carinu.
Đorđić Miho bio je knez u Župi g. 1746., a Đorđić Marin bio je knez u Župi g. 1797.
Ovu oštećenu kuću od nasljednika Marinice kupio je Račić pa je obnovio g. 1931. Tu sada stanuje obitelj Račić.

Kuća Nika Pucića u Kuparima

Ova kuća je bila na mjestu gdje je sada parkiralište za automobile odmarališta Kupari. Ta je kuća stradala u ratu g. 1806., a vrt je sa starim zidim postojao sve do pred par godina i zvao se Đardin. Toj kući pripadala je carina s obje strane rijeke i zvala se Velika i Mala baština. Pružala se od Kupara do Torete. Sada je presječena magistralom, kao i put koji spominje Matko Trojanov. Narod u Župi Puciće je zvao Škatići.
Knežev djetić Matko Trojanov Beusan iz Žitkovića kao svijedok kaže: ” Bio je put komunski i na mjestu rečenom Toreta gdje su zubovi koji put vodi uz polje put Kantula i izgovara u Nika Škatića pod vrata na put komunski i tu su zubovi stavljeni da se može isat i skalat i ovi isti ide i u Kupare”. Ovaj Niko Škatić je djed Meda Pucića, Niko Stari. O njemu piše Josip Bersa: “Svojim silnim utjecajem on je vladao cijelim vlasteoskim zborom. Bio je bogat. Ipak se za franc. vladanja primio mjesta sudskog predsjednika da ne bude bez posla”.
Cijelo imanje Pucića u Župi poslije smrti Ane Pucić naslijedio je njihov rođak Baldo Gradić.
Miho Gradić bio je knez u Župi g. 1620., Mato Gradić bio je knez u Župi g. 1735., a Frano Gradić bio je knez g. 1780. i g. 1795.

Kuća Kabožića u Kuparima

Grof Brnja Kabožić, posljednji vlasnik ciglane u Kuparima, koji je ovu ciglanu popravio i uredio, sagradio je blizu obale i sebi kuću za odmor u Kuparima. On je prvi dovezao u Župu automobil, a prije su dolazile u Župu samo kočije s konjima. G. 1919. prodao je ciglanu i kuću češkom poduzeću koje je sve te prostorije preuredio u turističke svrhe. Ova kuća sada služi za turizam i za odmor. To je depadans “Goričina” a pripada odmaralištu Kupari.
Frano Kabožić bio je knez u Župi g. 1611., Marin Kabožić je bio knez u Župi g. 1756.
Miho Luke Bunića imao je u Mlinima dvije kuće i zemljište koje je pripadalo tim kućama. Luka Sorkočević imao je u XVIII stoljeću kuću s vrtom u Platu. Orsula, kći Luke Sorkočevića g. 1795. imala je kuću i zemlju u Smokovijencu, a bilo je i drugih vlasteoskih kuća u Župi.

— Kuće pučana u Župi

Kuće pučana slične su kućama vlastele, a ima kuća koje su pripadale prije vlasteli pa su siromašnije vlasteoske porodice te svoje kuće prodale bogatim pučanima. Zimu su i pučani većinom provodili u gradu. Pučani nijesu mogli biti knezovi u Župi.

Kuća Zuzorića u Čibači

Ova kuća nalazi se u Donjoj Čibači. Pročelje joj je okrenuto prema istoku. U prizemlju je bila konoba za vino, a na kat se ulazi sa zapadne strane. Na pročelju kuće ima šest velikih prozora. Na vratima u prizemlju, poviše gornjeg praga, uklesan je u kamenu grb, a drugi isti grb u bojama nalazi se na katu poviše kamina u jednoj maloj sobi.
Oko kuće je prostrani vrt ograđen zidom. Zemljište koje je pripadalo ovoj kući pružalo se do starog dubrovačkog puta i rijeke. Kuća i zemljište propadalo je obitelji Zuzorić. Pasko Zuzorić g. 1769. bio je vlasnik ove kuće i imanja, a poslije njegove smrti g. 1781. vlasnica je njegova udovica Slava Zuzorić. G. 1786. vlasnik je Paskov sin Ivan Zuzorić. Zadnji Zuzorić bio je Miho, mlađi brat Ivana Zuzorića. On je bio oženjen za Mariju, kćer pok. Nikole Budmani i nije imao djece. Poslije Mihove smrti Marija se preudala za Jakoba Miorini. Ona je g. 1871. kuću i cijelo imanje prodala Pasku Kisiću.
G. 1649. živjeli su u Brsečinama Petar i Marin Zuzorić. Oni su trgovali mesom, bili su mesari.
G. 1874. Marija ud. Miha Zuzorića prodala je Nikoli Kljunku magazin na Žalu u Brsečinama. Ista Marija g. 1874. prodala je Aleksi Jeftanoviću kuću, dvorište i cisternu na Pilama vis-a-vis Brsalja.
Zadnja Zuzorić bila je Nike udova Bizaro, koja je umrla g. 1873.

Kuća Bizaro u Čibači

Ova kuća je u Gornjoj Čibači. Pročelje kuće je okrenuto prema jugo-istoku. Kuća nije velika. Na katu su dva barokna prozora i kameni uzidani ormar s policama. U kući je cisterna koja ima stari kameni puco. Ovoj kući pripadalo je zemljište ispod sela i poviše sela. Kuća je bila vlasništvo obitelji Bizaro, koja je stanovala u Dubrovniku u poznatoj staroj palači Skočibuha. G. Bizaro bio je oženjen za Niku Zuzorić, posljednju žensku od svoga roda. Njegov sin Vjekoslav Bizaro prodao je kuću Antunu Kisiću-Kardašu. Sada kuća pripada Antunovoj unuci.
Prema tradiciji koja se sačuvala u Čibači, nedaleko kuće Bizaro bila je kuća pjesnika Dinka Zlatarića, i to pored puta koji vodi iz Gornje Čibače prema Dupcu. Tu je poduzeće “Graditelj” sagradilo jednu zgradu, ali se još vide ostaci starih zidova.

Kuća i utvrda Dubac (Kolići)

Gospodarska kuća i utvrda postoje i danas na Dupcu. Utvrda je s puškarnicama na istočnoj strani, a kuća je nešto preuređena. U kući je mali muzej obitelji Macan. U njemu je pored ostalog kamena ploča s natpisom i grbovima obitelji Silvestrović iz 14. stoljeća. Oko kuće je imanje koje je pripadalo toj kući, a bila je pored godspodske i jedna kmetska kuća. Tu je početkom 19. stoljeća živjela Anica Kristova s Dupca i Pavo s Dupca. Njihovi potomci s prezimenom Dubac žive i sada u Americi i Njemačkoj.
Vlasnici kuće i imanja u 19. stoljeću bili su Ivo i Kate Remedelli, pa su kuću i imanje g. 1853. prodali braći Kolićima.

Kancelarova kuća u Žitkovićima (Beusan)

Vlasteosku i kancelarovu kuću u Žitkovićima dijeli put. Kancelarova kuća nije velika. Na sjeveru pored puta ima dva prozora na katu, a ulaz je s južne strane ispod Kulišićeve kuće gdje je odrina od vinove loze. Zid je pored ulaza u prizemlju ožbukan svijetlo-crvenim malterom.
Kancelar Tomo Tromba ušao je u tu kuću g. 1738. i nekoliko godina je plaćao najam za tu kuću, a kasnije je i kupio. Tu je stanovao sve do svoje smrti. Dugo godina bio je kancelar u Župi. Poslije njega tu su stanovali njegov sin Petar i kći Kate. On i njegova djeca imali su i zemlje u Župi na više mjesta. Kuću je u prošlom stoljeću kupio Đuro Beusan. Sada u kući stanuje jedna obitelj Beusan.

Kuća Veseličića na Rijeci

Ova kuća je pored puta koji vodi iz Čelopeka u Mandaljenu. Kuća je velika, od lijepog klesanog kamena s kamenim balkonom poviše puta. Na zapadnoj strani ove velike kuće nalazi se manja kuća, koja je služila kao stranj. Obje kuće spojene su i okružene zidom od vrta. U vrt se ulazi s puta između kuća.
Kuću je sagradila obitelj Veseličić g. 1625. Stradala je u ratu g. 1806. a obnovljena je g. 1925. Veseličići su podrijetlom iz Župe, trgovali su po Levantu i tako stekli imetak. Oko g. 1650. doselili su se u Dubrovnik. Veseličići su bili ugledna pučka obitelj. Imali su i svoj grb. Ovu kuću je vjerovatno sagradio Ivan Mata Veseličića. On je g. 1631. dao napraviti grb sebi i svojim nasljednicima u crkvi dominikanaca na Rijeci. Mata je naslijedio Ilija Veseličić, koji je osim kuće i vrta imao zemlje u Čelopecima, u Čibači i u Postranju. G. 1681. Nikola Vlaha Veseličića dao je napraviti grb sebi i svojim nasljednicima u Mandaljeni. Početkom 18. stoljeća živio je Ivan Veseličić i Frana, udovica Ilije Veseličića.
U drugoj polovici 18. stoljeća najviše je živio u ovoj kući tadašnji njezin vlasnik Ilija Veseličić. On kaže “moja velika kuća”. U toj kući stanovao je neko vrijeme i knez Župe. Knežev dvor u to vrijeme nije bio pogodan za stanovanje, jer su se na njemu morali obaviti neki popravci. Ipak 7. kolovoza 1776. Ivan Pilato, kaznac Čelopeka obavijestio je kneza u Župi da je Ilija Veseličić pošao iz kuće na Rijeci prema granici, pa je odmah uputio ljude da traže Iliju, s nalogom da ga uhapse ako ga stignu. Čuo je da je spomenuti Ilija poručio nevjerniku Lupisu, mužu Marije Vaketi koji je prešao na muslimansku vjeru, da bi i on htio doći u Tursku, jer ovamo ne može živjeti. Isti dan knez je primio vijest da je spomenutog Iliju Veseličića uhapsio na Brgatu Antun Marinović.
G. 1773. jedan čovjek ubio je Niku, sluškinju Ilije Veseličića, pa je osuđen na smrt, ali je utekao preko granice u Hercegovinu, koja je u to doba bila pod turskom vlašću. Tako nad njim nije izvršena smrtna kazna.
Nikolu Veseličića poslala je dubrovačka vlada u Carigrad da uči turski jezik i da bude prevodilac. Nakon toga bio je poslan kod paše u Bosnu. Ana, udovica Nikole Veseličića g. 1781. prodala je pola kuće na Konalu.
G. 1805. Marin Pilato kao svjedok kaže:”Našo sam se pred Komardom na Rijeci i vidio sam Mariju Simatovu i molila me da joj izvadim romijenču iz puča g. Frana Veseličića”. Poslije Veseličića kuća i vrt došli su u posjed obitelji Puljezi iz Dubrovnika.

Kuća Leonardi na Rijeci

Kuća Leonardi nalazi se između kuće Gučetića i Veseličića na Rijeci. Sagrađena je od lijepo klesanog kamena s fugama. Pročelje kuće je okrenuto prema jugu. Na katu su tri renesansna prozora. Blizu kuće, pored puta je stranj koji je pripadao ovoj kući. Nedaleko kuće, na desnoj obali rijeke, nalaze se ozidana vrata, koja se u službenim spisima župske kancelarije u 18. stoljeću nazivaju “Vrata Leonardi”. Ta vrata postoje i danas, ali je narod zaboravio njihovo staro ime. Tu postoji i zemljište koje je pripadalo Leonardiju. Kroz vrata se ulazi na to zemljište. Vlasnik kuće i zemljišta g. 1735. bio je Vicenco Leonardi. Ana Leonardi udovica Vicenca Leonardi spominje se g. 1778. Leonardi su bili ugledna pučka obitelj, koja je imala i svoj grb. Od nasljednika Leonardi kuću i zemlju kupio je Martelini, a g. 1871. Miho Martelini prodao je kuću, stranj i zemlju na četiri mjesta Matu pok. Andrije Grbića.

Kuća Maškarića u Mandaljeni

Kuća se nalazi na uzdignutom terenu i dosta je visoka, ima prizemlje i dva kata, tako da nadvisuje sve susjedne kuće. Pročelje kuće okrenuto je prema jugu. Na katovima u pročelju ima po tri prozora. Na istočnoj strani kuće je terasa. Ispred kuće je lijepo uređena šetnica s odrinom od vinove loze. Oko kuće je prostrani vrt ograđen zidom, a kući je pripadalo i zemljište pored puta koji vodi u Zagrudu.
Vlasnik kuće bio je Ivo Maškarić. On je bio mason i u doba francuske okupacije bio je predsjednik trgovačkog suda u Dubrovniku. Njegov zet bio je Antun Kaznačić. Ivo Maškarić je i umro u ovoj svojoj kući u Župi.
Od obitelji Maškarić ovu kuću iznajmio je g. 1826. poznati češki slikar Jaroslav Čermak i tu je stanovao do g. 1865. Boravak u Mandaljeni bilo je važno i značajno razdoblje slikareva stvaralaštva, kojega se on i kasnije ugodno sjećao. Birao je naočite ljude i žene iz Župe te ih oblačio u pučke nošnje, slikovito ih namještao na terasi pored ove kuće i onda slikao. Za svoga boravka u Mandaljeni Čermak je završio priličan broj slika. Osobito su poznate njegove slike: “Ranjeni Crnogorac” i “Hercegovačko roblje”. Jaroslav Čermak rođen je u Pragu g. 1831., a umro je u Parizu g. 1878. Od obitelji Maškarić kuću je kupio Pasko Lučić, a sada kuća pripada obitelji Kesovija.

Kuća obitelji Kerša u Mandaljeni

Ova stara kuća ima pročelje na jugozapadnoj strani. U prizemlju ima dvoja vrata i dva prozora, na katu ima četiri prozora. Pozadi kuće je druga zgrada koja služi kao sprema. Kuhinja je na sjeverno-zapadnoj strani.
G. 1781. vlasnik ove kuće Stjepan Kerša kupio je od Frana Lalića dva posjeda u Župi, koji su postojali na više mjesta, sa svim kućama seljaka, njihovim poklonima, službama i drugim kmetskim obavezama, te četiri kuće u Pilama u Dubrovniku.
G. 1803. lupeži su slomili prozor i vrata te pokrali ovu kuću Stjepana Kerše. On je tužio knezu u Župi sela Petraču i Bujiće da mu po dubrovačkom zakonu kao “bližnjica” plate počinjenu štetu ili da nađe krivce. Kaznaci (glavari) sela Petrače i Bujića odgovorili su da seljaci ovih sela nijesu za to krivi nego Keršini zapostati Luka Bijele i Antun Baldun koji ima ključeve od kuće, pa je trebalo da kuću bolje čuvaju.
Kuća je stradala g.1806. Oštećenu kuću kupio je Vlaho Kesovija, koji je bio zadnji zapostat u Boždarevića u Okladima. Kad su Cumeljani kupili Oklade, Kesovija je kupio i obnovio ovu kuću i tu se naselio. Sada tu stanuje obitelj Kesovija.

Kuća u Radovini

U Radovini je bila gospodska kuća i imanje koje je g. 1805. pripadalo kapetanu Jakobu Božoviću. Radovina je u Bujićima. Ova kuća stradala je u ratu g. 1806. Od te stare kuće sačuvalo se samo nešto starih zidova i na tri mjesta sačuvani su djelovi zida od vrta. Sadašnja kuća sagrađena je prema potrebama novih vlasnika. Kuća sada pripada obitelji Kulišić.

Kuća Božovića u Buićima

Jakob Mata Božovića prodao je g. 1860. Pasku, Franu i Nikoli Ljevacima staru gospodsku kuću spaljenu u ratu g. 1806., mlinicu, stranj, kapelu, terasu, puč pred kućom, vrt, carinu oko kuće i donju carinu.
Vrata od vrta su ozidana od kamena i do sada su dobro očuvana. Nalaze se na zapadnoj strani između stranja i kapele. Stranj je sa sjeverne, a kapela s južne strane.. Kapela je oštećena, ali je još pokrivena ciglom. Stranj nije pokriven ciglom, nego su ostali samo zidovi. Do stranja je prema istoku mlinica, koja je sačuvana i pokrivena starom ciglom. Do mlinice je kuća koja je popravljena i pokrivena.. Na katu u staroj kući bila su tri velika
prozora, a sada su prozori manji. U zidu se sačuvalo ugrađeno staro kameno pilo. Iza kuće je bila kuhinja, od koje su ostali samo zidovi. Vrata iz kuće koja su vodila u kuhinju sada su zazidana. Stari puč ozidan od kamena ispred vrata od kuće i sada se upotrebljava. Nova kuća sagrađena je sasvim odijeljeno, istočno od ove stare kuće.

Kuća Ohmučevića pod Petračom

Kući je pročelje okrenuto prema jugu. Na katu ima tri prozora. Ta je kuća u prvoj polovici 18. stoljeća pripadala Peru Ohmučeviću, koji je bio oženjen za Anicu Staj i nije imao djece. U toj kući su živjele i sestre Perove, Kate i Mare. Poslije Perove smrti jedno ljeto Anica, udova Perova, posvađala se s njegovim sestrama, pa je ljeto provela kod svoga oca i brata Điva Staj u Striježnici, u njihovoj kući ispod Mlina. Kuća je od starine pripadala Ohmučevićima. Pero kaže: “Moji stari su ovo kupili”. Zapostat Pera bio je Vicenco Račević. Oko kuće imali su imanje i vinograd. Ohmučevići su poznati dubrovački pomorci. Imali su i svoj grb. Perov otac bio je Mato, a djed Pero Damijan. Kći od Perove sestre Viktorija (Slava) udala se za Paska Zuzorića.
U bivših vlasnika tu kuću je kupio krajem 19. stoljeća Simo Zec, kad se vratio iz Amerike. Otac Simov bio je čuvar te kuće. U ovoj kući bila je bolnica za oboljele od kolere g. 1867., a u njoj je kratko vrijeme poslije toga bila osnovna škola. Simo je kuću nešto preuredio ali se vanjski oblik sačuvao. Sada kuća pripada obitelji Zec.

Kuća Dubravice u Blatu

Ova kuća se izdiže u selu iznad drugih seljačkih kuća. Pročelje kuće je sa sjeverne strane i prije je bilo ožbukano crvenkastim malterom. Na katu ima dva prozora. Ulaz u kuću je sa zapadne strane. Ta kuća pripadala je obitelji Dubravica, koja je imala i svoj pučki grb. Jakob Dubravica, vlasnik ove kuće, g. 1769. predvodio je Čibačane kad su išli kod kneza u Dubrovnik tražiti neka ih oslobodi straže na Dupcu, jer su oni stalno držali stražu pred Kneževim dvorom u Donjoj Čibači. Ta obitelj imala je zemlje u Trapitu i u Blatu. Jakob Dubravica imao je ženu Katu i dvije kćeri, Pavlu i Anicu. Poslije Jakobove smrti g. 1781. njegova žena Kate prodala je Petru Papi njihovu kuću i imanje na Lopudu. Skrbnik maloljetnih kćeri bio je njihov susjed iz Torete Jakob Betondić. G. 1799. vlasnica ove kuće i zemlje u Trapitu i Blatu bila je Anica Dubravica. Od Dubravica kuću je kupio Miletić, a od Miletića je po majci naslijedio M. Deanović.

Toreta blizu Kupara

Toreta je pored rijeke blizu Kupara. To je kuća s jednaka četiri zida. Pročelje je prema sjevero-zapadu. Na katu ima tri prozora. U potkrovlju je jedan prozor zaklonjen lukom na dva kamena zuba, neposredno iznad kućnih vrata, da brani ulaz u kuću. Oko kuće je vrt ograđen zidim. Ovoj kući pripadalo je i zemljište sjevero-zapadno pored rijeke i posjed u Trapitu.
Kuća je u 17. stoljeću pripadala obitelji Radmani. Oni su g. 1656. dali sagraditi veliki most preko rijeke na starom dubrovačkom putu. O tome postoji zapis na kamenoj ploči u Toreti, a isti takav zapis postojao je i na starom mostu, kako ga je prepisao Đuro Ferić u svojim stihovima o Župi. G. 1658. Turci su plijenili Župu, pa se u Toretu sklonio Lucian Kabožić i tu se neko vrijeme branio od Turaka, ali je na kraju zarobljen i odveden u tursko ropstvo skupa sa dvanaest Župljana.
U 18. stoljeću Toreta je bila vlasništvo obitelji Betondić. Betondići su bili ugledna pučka obitelj koja je imala svoj grb. Josip Betondić bio je pjesnik i prevodilac. Betondiće spominje i Stojanović.
Pred kućom u vrtu je kameni stol, u podnožju toga stola uzidana su dva vlasteoska grba. To su grb Gundulića i grb Krusića. Vlaho Gundulić bio je knez u Župi g. 1612., a Ivan Gundulić bio je knez u Župi g. 1631. Od Betondićevih nasljednika Toretu su g. 1919. kupili Kolbe i Spužević, pa ona sada pripada njihovoj djeci.

Kuća kapetana Podića u Kuparima

U Kuparima, na vrhu sela uz kuću Turčinovića nalazi se kuća Jakoba Podića, pomorskog kapetana i prvog ravnatelja samostalne nautičke škole u Dubrovniku. Kuća ima pročelje prema sjeveru. Na katu ima tri prozora. Iz te kuće bilo je nekoliko pomorskih kapetana. Jakob Podić je živio u 19. stoljeću, a obitelj Podić spominje se u Kuparima i u 18. stoljeću. Oni su imali i svoj posjed, a bavili su se zemljoradnjom i pomorstvom. Sada ta kuća pripada obitelji Goga.

Kuća Galjufa u Kuparima

U selu Kupari nalazi se stara kuća obitelji Galjuf. Pročelje kuće je prema sjeveru. Na katu ima tri prozora. Po tradiciji Galjufi potječu iz Francuske. Jednom francuskom kapetanu razbio se brod blizu Kupara, te se on tu iskrcao i nastanio. Iz ove kuće bilo je više pomorskih kapetana. Neki su se iseljavali u Dubrovnik i Ameriku.
Marko Faustin Galjuf poznati latinski pjesnik, najviše je vremena proživio u Italiji i Francuskoj, u doba francuske revolucije i napoleonovih ratova. Najpoznatija mu je pjesma “Navis Ragusina” u kojoj opisuje dubrovački pejsaž i evocira kulturne momente dubrovačke prošlosti. Galjufi, iseljenici u Južnoj Americi, istakli su se u prvom svjetskom ratu svojim doprinosima Jugoslavenskom odboru.

Kuća Matkovića u Srebrenom

Ova stara kuća nalazi se između magistrale i puta koji vodi u Srebreno. Jedan ulaz je sa sjeverne strane, a pročelje kuće je s južne strane. Ispred vrata na pročelju je cisterna s pucalom na kome je uklesan grb. Oko kuće je vrt ograđen starim visokim zidom. Kuća je pripadala obitelji Matković. Matkovićka, zadnja od svoga roda, ostavila je kuću i imanje koje je pripadalo toj kući Peru Čingriji, a g. 1908. Petar Klešković kupio je ovu kuću. Tu sada stanuje obitelj Klešković.

Kuća Čingrije u Srebrenom

Kuća se nalazi u Srebrenom blizu obale. Pročelje je prema jugo-istoku. Na katu ima četiri prozora. Veći dio Srebrenog pripadao je vlasniku ove kuće, Peru Čingriji, koji je bio narodni poslanik i načelnik grada Dubrovnika. Obitelj Čingrije imala je posjed zemlje i na Gornjoj Čibači. Pero Čingrija bio je rođak Betondića i oženio se za Maru Natalić, udovu J. Betondića. Pero je često provodio ljetni odmor u Srebrenom. On je pomogao da se napravi kolni put do Srebrenog i da se izgradi pristanište u Srebrenom. Kasnije su veći dio toga imanja u Srebrenom prodali Česima, a njegov sin Melko prodao je i ovu kuću Đivi Bogdan iz Grbavca. Sada se kuća koristi za turizam i odmor. To je “Vila Srebrenka”, u prizemlju je kavana i restauracija.

Kuća Turčinović-Miloslavić u Srebrenom

U Srebrenom blizu obale nalazi se stara kuća koja je pripadala obiteljima Turčinović i Miloslavić, sagrađena od lijepo klesanog kamena. Pročelje je okrenuto prema moru. Na katu ima četiri renesansna prozora, a u prizemlju tri prozora i vrata. Sa sjeverne strane ožbukana je svijetlo-crvenim malterom. Oko kuće je lijepo uređeni vrt, okružen starim zidom. Kuća je stradala u ratu 1806. ali je malo godina poslije toga obnovljena i već g. 1831. osigurana kod jednog osiguravajućeg zavoda u Trstu. Antun Turčinović, koji je stanovao u ovoj kući bio je proto ciglane u Kuparima. Više Turčinovića bili su pomorski kapetani. Kao izaslanik Dubrovačke Republike kapetan Miho Turčinović odnio je jednu zlatnu burmicu s grbom Republike u Carigrad Mihu Božoviću, kojom ga je Republika nagradila za njegove zasluge. Zadnja od ove obitelji Turčinović Jelena udala se za Miloslavića i tako su Miloslavići iz Makoša došli u Srebreno. U ovoj kući za vrijeme ljeta od g. 1862. do 1865. iznajmio je sobu poznati slikar Jaroslav Čermak. Ta soba mu je služila za svlačionica, pa se u Srebrenom kupao, sunčao i ribario. I sada sobu u kojoj je on stanovao zovu “Čermakova soba”.
Miloslavići u Srebrenom bili su pomorci. Kod kapetana Miloslavića bio je uposlen kao mladić neko vrijeme i kasniji brodovlasnik Ivo Račić iz Plata. U ovoj kući Luko Miloslavić oko g. 1870. poučavao je 17 dječaka pismenost i račune, prije osnutka osnovne škole u Župi.

Kuća Staj u Striježnici ispod Mlina (Mišetić)

Kuća je pored mora, sagrađena je od lijepo obrađenog kamena. Pročelje kuće je prema jugu. Na katu ima dva obična prozora sa strane, a po sredini lijepu gotsku biforu. U prizemlju je jedan mali prozor i jedna puškarnica. Sa zapadne strane je terasa. Ispod kuće je “orsan”. Sa sjeverne strane je vrt. Ulaz u vrt i u kuću je s istočne strane. U kući na katu u jednoj sobi je kameni uzidani ormar s pilom i dvjema kamenim policama. Staj je bila pučka obitelj koja je imala i svoj grb. G. 1750. vlasnik kuće bio je Pero Staj, njegov otac bio je Frano, a njegova kći Anica bila je udana za Pera Ohmučevića. Pero je imao sina Điva koji je ovu kuću naslijedio od oca. Vlasnici ove kuće Staj imali su i zemlje u Srebrenom, u Postranju, u polju na Bjelicama i na Trgovištu. Poslije Điva Staj u ovoj kući je živio Benedikt Staj, o kome piše Josip Bersa: “Blizu dvorca Bara Betere u Župi bio je kraj mora ljetnikovac u kojem je Benedikt Staj pjevao Newtonovu i Descartesovu filozofiju”.
Ing. Mišetić, koji je radio na hidrocentrali u Mlinima, obnovio je ovu staru kuću. Sada tu živi njegova udovica Ana Mišetić.

Kuća obitelji Betera na Kosturu (danas Beterina)

Ova kuća pokraj mora sagrađena je od kamena s figurama u renesansnom stilu. Sa sjeverne strane je ulaz na prvi kat. Teren nije ravan nego se stubama silazi pored kuće kroz presvođeni hodnik do prizemlja kuće i do morske obale. Na pročelju prema moru s južne strane ima četiri prozora. U razini prvog kata na zapadnoj strani je terasa. Poviše kuće na terasastom tlu nalazi se vrt i jedna cisterna. Kući je pripadalo i veliko imanje u blizini kuće “Beterina”. Pučka obitelj Betera imala je svoj grb. Kad je 3. kolovoza g. 1770. Pero Betera došao na ljetovanje iz Dubrovnika u tu svoju kuću, našao je cisternu praznu, bez vode, pa se tužio knezu u Župi da mu je netko pokvario cijev kojom se puni cisterna vodom iz potoka, koji teče pored istočne strane kuće. Ta cisterna postoji i sada i puni se vodom kroz cijev iz istog potoka.
Od Betera, koji su boravili u ovoj kući, osobito je poznat Baro Betera (1770.-1852.) O njemu poše Josip Bersa: “Znamenita je osoba, kao tajnik Senata, osobito kao tajnik Republike toliko je volio život na selu, lov i ribanje, da je u svom dvorcu u Župi provodio sve slobodne časove i svoje posljednje dane”.
G. 1860. djeca Bara Betere (Petar, Marija i Petronela) prodala su ovu kuću i imanje Pavu Turčinoviću. Na imanju je živio i jedan kmet, koji je morao godišnje raditi u gosparevoj baštini 90 dana i još davati poklone gosparu. Te obaveze kmeta unesene su i u ovaj kupoprodajni ugovor, kad su Betere prodali imanje Turčinoviću.

Kuća Budmani u Platu

Stara kuća pučke obitelji Budmani nalazi se nedaleko od morske obale, ispod sela u Platu. Kući je pročelje prema jugo-zapadu, na katu ima tri prozora, a u prizemlju ima dvoja vrata i jedan prozor. Budmani su bili ugledna pučka obitelj koja je imala i svoj grb. Kući je pripadalo i veliko imanje koje se pružalo od morske obale sve do Smokovijenca. G. 1751. vlasnik ove kuće i imanja bio je Lovro Budmani.
G. 1795. vlasnik ove kuće i imanja bio je Nikola Budmani. On je bio otac Marije Budmani koja se kasnije udala za Miha Zuzorića, posljednjeg muškarca od roda Zuzorića, i nije imala djece. Pero Budmani poznat je kao pedagog i pisac, radio je kao profesor na gimnaziji u Dubrovniku od g. 1868. do g. 1883. Napisao je gramatiku srpsko-hrvatskog jezika, bio je dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i Učenog društva u Beogradu. Kad je g. 1882. umro Đuro Daničić, urednik Riječnika hrvatskog ili srpskog jezika, Pero Budmani je prešao u Zagreb i nastavio Daničićev rad kao urednik Rječnika.
Kuću i imanje od nasljednika Budmani kupio je Tomo Kostopeč. Sada je kuća uređena za radničko odmaralište, a oko kuće rastu masline, razne voćke i stari čempresi.

Rodna kuća brodovlasnika Iva Račića

Rodna kuća Iva Račića, najistaknutijeg i najvećeg dubrovačkog pomorca novijeg vremena, nalazi se u Platu. To je mala stara kuća na istočnom kraju sela poviše magistrale. Kuća ima jednostavna vrata i male prozore. Do kuće se dolazi stubama s magistrale. Kuća se kasnije dograđivala i prenačinjala, ali se nije puno izmijenila.
Ivo Račić rodio se g. 1845., imao je više braće i sestara, bavio se pomorstvom, postao je pomorski kapetan, nabavljao je brodove jedrenjake a kasnije i parobrode. Živio je u Dubrovniku gdje je poviše Lazareta imao tri kuće, a zatim u Trstu. “Slobodna plovidba Ivo Račić” imala je deset velikih prekooceanskih brodova. U Trstu je radio zajedno sa svojim zetom Božom Bancem. Umro je 1918. u Zagrebu, a malo poslije njega umrla je njegova kćerka
Marija, sin Edo i žena Marija. Oporukom Ivo Račić ostavio je cjelokupni svoj imetak gradu Dubrovniku, s izričitom odlukom da se osnuje “Zaklada Iva Račića” iz čijih bi se prihoda imala izgraditi viša pomorska škola i dijeliti stipendije i potpore učenicima.
Za obitelj Iva Račića naš poznati kipar Ivan Meštrović izradio je mauzolej u Cavtatu, a iz “Zaklade Iva Račića” poslije drugog svjetskog rata izgrađena je zgrada Pomorskog tehnikuma u Lapadu. Kao što nas kip pomorca Miha Pracata u Kneževu dvoru u Dubrovniku sjeća na tog velikog dobrotvora Dubrovačke Republike, tako nas zgrada Pomorskog tehnikuma i mauzolej sjećaju na pomorca i dobrotvora Iva Račića.
Kapetan Jakob Vaketi imao je kuću i zemlju u Platu. Kapetan Vicenco Volanti imao je kuću na Kosturu. Pučka obitelj Volanti imala je svoj grb. Pučka obitelj Primi imala je kuću u Brašini i svoj grb, a bilo je i drugih pučkih obitelji koje su imale kuće u Župi.
U izvorniku ovoga teksta  – Časopisu Dubrovnik broj 6 iz 1978.god. – autor je naveo 175 izvora za podatke u tekstu, a sve iz arhivskih dokumenata i spisa koji se nalaze u Državnom arhivu u Dubrovniku.
Prepisala Anka Duper – listopad 2012.