Bilo je to davno. U Trstu tek što sam se rodio, roditelji su me donijeli u Zavrelje, da ispunim prazninu, koja je nastala u obitelji moje majke poslije smrti dunda Miha i djeda Marka, majčina brata i oca. Trebalo je da moje nejako biće unese životnu radost u taj opustjeli dom. Čini se da sam u tome uspio, jer sam bio kod babe punih šest godina.
Rodna kuća moje pokojne majke je tipična južno-dalmatinska kamena zgrada na sprat, uz kuću je sazidan komin sa otvorenim ognjištem. Pred kućom je lijepo guvno, koje u hladovini razgranate murve zamjenjuje terasu a s kojeg se pruža veličanstven vidik na sve strane. Ta se kuća nalazi nešto bliže napoleonovom putu od ostalih kuća u Zavrelju, a okružena je maslinama, rusmarinom, narančama, ružama i smokvama, ali sve onako raste slobodno, župljani kažu “kako mu drago”.
Iako sam se rodio u Trstu, svijetlo sam ugledao u toj kući, to je bila petroljača, jedna od onih što je stari Rockefeller kapom i šakom dijelio svojim potrošačima petrolja u Kini. Ta petroljača je svojim svijetlom kao svrdlom prodirala u moju svijest. Pamćenje mi ne seže dalje unazad, ne znam kad sam ponovo osjetio da živim, ali u mome najranijem sjećanju ostala je moja majka, kad se kao čarobna vila plavih uvojaka nadvila nad moju koljevku i digla me k sebi kao perce.
Opet praznina ispunja moje sjećanje, dok se ponovo ne nalazim na rukama crnooka brkata muškarca, koji se oprašta sa mnom. Zahvatio me je grčeviti plač jer se nijesam htio rastati s njim. On me je tješio i milovao i nešto mi obećavao, brisao mi dlanom suze, još osjećam prsten pečatnik na svom licu. Izvadio je zatim fiorin iz prsluka i pokušao me podmititi da ne plačem. Iz očaja i prkosa svom snagom sam bacio to srebro daleko od sebe. Poslije toga dugo su tražili taj novac, našli su ga tek nakon devet godina prilikom neke preinake u jednoj usjeklini između greda.
Pogodili ste, taj je čovjek bio moj otac, kojemu kao slikar mnogo dugujem, jer on je bio moj prvi mecena. Kasnije, nakon povratka roditeljima u Trst, otac je želio da mu crtam brodove, more i mornare. U tu svrhu poklanjao mi je lijepe crtačke blokove i vodene boje. Tada sam imao već sedam godina, bio sam još analfabeta, ali sam poznavao lađe kao kakav stari kalafat.
No, da se vratim na moje rano djetinjstvo u Župi, jer u tom morskom zaljevu između Cavtata i Pelegrina moj pojam domovine ima tu svoju jezgru. Dalmacija se ovdje suzila u struku na manje od sat hoda.
Na zapadu se nalazi klanac Dubac, nesuđene Termopile Dubrovnika. Da je onda bilo manje diplomacije, a više srca u “našijeh gospara” Republika bi Korzikancu pokazala šipak, a ovako je propala bez slave.
Na istoku bi mi ona ponosna i ubava Glavska, išarana čađom gromova i pustošenjem vjetrova, sledila srce i ja sam se nagonski okretao moru. Mrkan, Bobara i Supetar, kao tri velike ratne lađe, odupirali su se šijunima i valovima kad bi bjesnio fortuno. Ti prizori bili su za mene titanska pomorska bitka. Međutim često kad bi more bilo tiho i toplo moja bi se tetka popela na jedan veliki kamen uz obalu, stavila bi me u koš koji bi vezala užetom i oprezno me spuštala u more. No uza sav njezin oprez dogodilo bi se da se napijem morske gorčine, a to mi je koristilo te sam rastao zdrav i otporan preplanula lica od sunca i mora.
Družio sam se s čitavom prirodom, sa žabama čančarama, ježevima, mravima, pticama, macaklinima, gušterima pa čak i zmijama. Zavirivao bi u svaki grm, uvlačio bi se među najnepristupačnije čemprese. Čudio sam se patetičnim maslinama, što na svaki dašak vjetra zapomažu svojim žilavim granama, stvarajući nepotrebnu paniku u krajoliku.
Najmilija zabava nas seoske djece bila je “tući muće” t.j. usitnjavati šoder za posipanje puta. Sjeli bismo mi tako nasred ceste (onda su rijetko prolazile kočije ili kola) pred nama je bio veliki ravni kamen na kojega bi naslagali manje kamene i tukli po njima nekim komadom okrugle stijene s morskog žala.
To doba prikazuje mi se ujedno kao moje kameno doba. Gradili smo i kućice pokrivajući ih žukom. Ne pamtim da bi koji od nas tamanio mačkice ili lovio ptičice i njihova gnijezda rušio. Ali nažalost prirodna selekcija se vršila preko seoskog lude, koji se bavio tim poslom kojega su zvali Gubičan. Naše su igre uvijek bile bez ratničkog podviga, miroljubive, ali to ne znači da se nebi nekad i počupali; no to su bili neorganizirani obračuni između pojedinaca.
Često smo se okupljali u kominu oko ognjišta, gdje je stari Tonko Tonković (Tonkić) pjevao uz lijericu svojim visoko podrhtavajućim glasom junačke pjesme o Senjaninu Ivu i Leki kapetanu. Pjesma je žuborila mješajući se uz pomamne zvukove što su iz struna šiknuli kao srebreni vodoskoci, odbijala se na crnoj čađi kamenih zidova. Na komostrama je ključala voda u kačulu, pišteći u disonanci. Baba bi pokatkad bacila na vatru rukovet suhih maslinovih grančica koje bi pucketale kao hajdučke kubure, a živi bi se plamen grdno dizao upotpunjavajući ovu ratnu fantazmagoriju.. Stari guslar bi završio svoje pjevanje svečano i tiho:
“I umrije – žalosna mu majka!
Bog mu dao u raju naselje!
Nama braćo zdravlje i veselje!”
Dugo u noć u svom krevetiću nijesam mogao usnuti. Sve što je u prirodi imalo noćno radno vrijeme stupilo bi na posao. Neko je gušio, pilio, strugao i lomio. Čula se sova kako huče, preletjela bi krijesnica režući tminu na dvoje na troje. Bauk mog djetinjstva bijaše satkan iz tih noćnih šumova. Tri dobra moja druga, tri seoska pijetla, svojim zvučnim kukurijekanjem uspavala bi me pred zoru oslobađajući me od te noćne more.
Volio sam mnogo ljudska sastajališta, svadbe i veselice, kad bi svatovi na vatrenim konjima projurili uz vijorenje barjaka. Karnevalima i procesijama, gobanju mnoštva mnogo sam se radovao.
Jednom me neke djevojke odvedoše na ples u Plat. Posadiše me u dvorani na neke vreće golokuda (kukuruza) a one odlepršaše u naručje svojih vitezova. Ja odozgo kao neki Eros u nestašici tobolca i luka, nesvijesno igrajući se pređom otvorih vreću na kojoj sam sjedio kao na prijestolju. Zrno po zrno golokuda otpuzalo je pod noge plesačima, tako da su mnogi parovi popadali na tle. Kako se vreća praznila tako sam osjećao da propadam u dubinu. Srećom sve je svršilo skladno i “ušesno”. Mladosti je to dalo povoda da se veseli a mene proglasiše junakom večeri. Muzikanti su neumorno puhali u svoja limena glazbala:
“Ti jedina moja jesi,
Ti mi tuge vedriš noć…”
Nizala su se tako velika otkrića i spoznaje, svijest se razvijala, uzbuđenja i potištenosti slijedile su jedna za drugom , sve više sam se saživljavao sa svojim krajem, sve više sam volio svoju čeljad i svoju slobodu.
Mlini su onda još bili mlinovi maslina i žita. Čak iz Trebinja, Uskoplja i drugih mjesta u Hercegovini dolazili su seljaci da melju svoje žito. Živa naturalna izmjena dobara u Brašini! Ljudi su marljivo radili a svoje skromne potrebe podmirivali su lako.
Nesrećom je i u naše krajeve prodrla zlatna groznica iz Kalifornije. Mnogi župljani bacili su svoje objetelice u draču i pošli u Novi svijet. Neki su se vratili pod starost da bi mogli na rođenoj grudi umrijeti, kad već nijesu na njoj htjeli živjeti.
Namjerno ne iznosim na pozornicu svog izlaganja one dobroćudne neratoborne zemljake koji bi u svojim dolamama i jačermama dekorativno opasani kuburama i jataganima s tokama od srebra i zlata, svojim milozvučnim hrvatskim narječjem znali i mogli svojim kazivanjem, dakako preko mog pera, povećati ovaj rukopis za još par stranica. Svi oni: Boško Bakalar, Pavo Veliki, Marin Ćesar, Mato Duper, Ivo Goga, dundo Vicenco Baldun i ostali, neka ostanu iza kulisa čempresa u hladu sv. Ilara. Oni su za života već bili nagrađeni za svoju čestitost, boravili su u pravome raju, jer kad nebo, more, voda, zemlja i gora udruže skladno svoje djelovanje, čovjeku je u takvoj zadruzi lijepo.
Mene su otrgli s te zemlje i izopćili iz tog raja onda kad mi je on bio najpotrebniji. No uspio sam da ponešto od njega sačuvam u svom srcu i da to ponesem sa sobom.
Ove godine u rujnu navršit će se trideset godina otkako sam se vratio u Hrvatsku, ali tek poslije završenih studija na Akademiji posjetio sam Župu.
Od Gruža do Mlina hodočastio sam stopu po stopu vraćajući se u djetinjstvo. Mirisi, oblici, boje, pa čak i po koji mukom ulovljeni zvuk dizali su mi slavoluk dobrodošlice. No čekalo me je razočaranje. Sve me je iznevjerilo osim one kućice pokojne babe i dobre, sada već starice tetke Pavle. Mlinovi su zauvijek zašutjeli. Razlupani mlinski kamenovi leže razbacano kao kosti nekih pretpotopnih nemani. Mlinica je pretvorena u neki bezlični turistički objekt. Mnogo šarenih ogrtača i plahta u zavjetrini se suše između pinija. Kozmopolitska dosada ispružila je svoju avitaminozu na platnene naslonjače. Plandovanje caruje, prvo ili drugorazredno po tarifi uz susretljivi popust za domaće goste. Zaštićene od sunca u subtropskom zelenilu nazirem nogare slikara sa šarenim platnom, kao da je goveđa krvavo oderana koža razapeta na sušenje.
Susreti sa znancima i vršnjacima puni su usiljenosti, korektni, ali s odstojanjem. Oni u meni vide dezertera možda i dangubu. Sigurno je da mi zavide na atropiziranom izgledu čovjeka koji penga. K tome svaka draga uspomena – po koji pokojnik. Ali gledajte čuda – svaki je pokojnik živo, upravo plastično sjećanje na prošlost!
Iako ne mogu obnoviti svoje mlade dane nešto me uvijek vuče tamo, jezgri moga bića. Istina, današnje vrijeme oblijepilo je svoje komercijalističke etikete svagdje pa tako i tamo. No ja apstrahiram vrijeme. Današnje vrijeme plaća se po satu, ali ono često nije dostojno svoje cijene.
Slikam taj krajolik i te ljude beznadno, osjećam da od toga nema ni meni ni njima nikakve koristi, slikam nagonski jer je to jedna od mojih najvažnijih životnih funkcija. Uprkos svemu na tom vrelu u Zavrelju često se napajam životnom radošću koju donosi iskreno i predano oblikovanje slike.
Kolika je sreća biti okružen onog orgijom, što zrači iz svih tih boja, njihovih suprotnosti i njihovih odraza. Ovo nekoliko nezgrapnih redaka neka objasne koji sve faktori vedre i oblače mojom skromnom paletom. (Bruno Bulić)
Prepisala Anka Duper, rujan 2o13.
Bruno Bulić (Trst, 7. prosinca 1903. – Zagreb, 26. studenog 1990.), bio je hrvatski slikar, poznat po velikom opusu sakralnih slika koje je naslikao za brojne franjevačke crkve.
Nakon školovanja u Trstu, pohađao je Likovnu Akademiju u Veneciji. Školovanje je dovršio na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1931. u klasi profesora Vladimira Becića. Po tadašnjoj modi odlazi na godinu dana u Pariz 1932./33.
Bulić prvi put izlaže kao gost na izložbi Grupe Trojice (Babić -Becić -Miše) 1934. godine u Zagrebu.
Na početku rata Drugog svjetskog rata izlaže s tadašnjom hrvatskom likovnom reprezentacijom (Josip Crnobori, Antun Augustinčić, Jozo Kljaković, Slavko Kopač, Miroslav Kraljević, Ivan Meštrović, Antun Mezdjić, Antun Motika, Juraj Plančić, Josip Račić, Ivo Režek, Slavko Šohaj, Emanuel Vidović) na posljednjem ratnom Venecijanskom bijenalu – 1942.
Po završetku Drugog svjetskog rata Bulić se bavi restauracijom umjetnina. Potkraj 1950-ih počinje slikati sakralne teme, vjerojatni razlog tome je njegovo dugo bavljenje restauriranjem umjetnina i druženje s franjevcima, koji postaju njegovi glavni naručioci. Bulić je naslikao više zidnih i oltarnih slika po franjevačkim crkvama i samostanima od Sinja, Orebića, Visovca, Suska, Šibenika, Košljuna, Krka, Crikvenice, Zagreb]]a i Osijeka, od kraja 1950-ih do sredine 1980-ih. Prvo sakralno djelo, oltarnu palu Sv. Nikola Tavelić, naslikao je 1958. za crkvu Gospe Sinjske. U istoj crkvi naslikao je freske; Anđeli svirači (unitštenu u obnovi crkve), Rođenje Isusa, Oplakivanje Krista i druge.
Svoje najbolje freske naslikao je 1976. u dvjema kapelicama na Samostana na Košljunu u Puntu: Kapelici sv. Križa s prikazom Kristova uskrsnuća i motivima iz nacionalne povijesti, i Kapelici sv. Franje s prikazima iz života sveca od njegova rođenja do smrti.
U dubokoj starosti u 81 godini (1984.), naslikao je za refektorij franjevačkog samostana u Karinu sliku Gospodinova večera.