Draga Duboka Ljuta – Robinzon nalazi se na sjeveroistoku zaljeva Župe dubrovačke, gdje se kamene stijene s brda Straže više ili manje okomito spuštaju do mora i čine gotovo pravi kut, nad oko 150 m dugom pjeskovito-šljunkovitom plažom. Na sjeverozapadu drage izvire krško gravitacijsko vrelo iz trijasnih dolomota, koji su pukotinama jako raščlanjeni. Izvorišni oblik veoma je lijepo razrađen. Njegove strme stijene više su od 400 m; do oko 250 m nad morem one su građene od dolomita, a iznad toga od jurskih vapnenaca. Spomenutim pukotinama je vrelo spušteno gotovo da morske razine i voda izvire od 2 do 10 m ponad nje. U kišnom razdoblju ona izbija u više mlazova raspoređenih na potezu od oko 100 m i u slapovima se ulijeva u more. Prema Kartoteki kotara Dubrovnik (1960.), vrelo brzo reagira na padaline pa mu protok varira od 10 do 35 l u sekundi. Temperatura vode je od 13,1 do 14,5sC, ona je normalnog okusa , bez mirisa je i neznatno se muti, pa je ugodna za piće. Vrelo je 1954. kaptirano za cavtatski vodovod, a zatim i za opskrbu dijela Konavala i za Župu dubrovačku.

Na snazi vode od prije 200 godina, u prostranoj su kućici bila izgrađena dva mlina za žito.
Draga, koju zatvaraju s jugozapada, sjevera i sjeveroistoka jako strme stijene i s juga more, u obliku je trokuta, gdje je preko sto godina bilo oko hektara plodnog zemljišta. Danas je ono najvećim dijelom prekriveno naslagama kamenja koje se je dokotrljalo nakon više puta rušenog mosta i ceste, što nadvisuje dragu na oko 120 metara. Ta cesta, a posebno kameni most iznad strmog i dubokog brdskog potoka, bili su u posljednjih 100 godina u svim ratovima rušeni, jer su tu prirodna ulazno-izlazna vrata između Župe dubrovačke (Dubrovnika) i Cavtata (Konavala). Silazak s ceste do vrela i plaže bio je jako otežan. Sa sjeverozapada niz padine Čiplaka spuštala se uska stepenasto strma kamena staza u dužini od oko 260 m. Na jugoistoku od Rta Ljute bila je uska poljska staza, koja je preko padina Zagona vodila do naselja Obod u dužini od oko 1.250 m a dalje bolja cesta do Cavtata duga oko 1.400 m. Za prijelaz preko potoka gdje se je voda ulijevala u more bio je uski drveni most dug oko 8 m. Najlakši i najbolji prilaz Dubokoj Ljutoj bio je s mora, jer je ono tek oko 30 m od obale duboko 3 m.
S dostatnom količinom vode i tlom dobre kakvoće, uz dobru zaštitu od hladnih zimskih sjevernih vjetrova, prostor Duboke Ljute uživao je vrlo blagu klimu koja je omogućavala bujni rast vegetacije u tijeku cijele godine, što je bilo povoljno za brojne vrste ptica i insekata južnog podneblja. Posebno treba istaknuti visoka stabla jablana koja su se razvila uz vrelo i uzduž plaže, kao nijemi čuvari te zelene oaze, rijetko viđene uz našu obalu. Svaki prolaznik, turist ili namjernik oduševljavao se ljepotom drage, bilo da ju je promatrao s mora ili s ceste visoko nad njom. Pogled na Duboku Ljutu više od 100 godina, a i poslije, budio je osjećaj skladnosti prirode što su je činili slapovi, more, plaža, zelenilo, gromade kamenja i strmih stijena. Ona je ostavljala utisak samozatajnosti i strahopoštovanja, ali i neutažive privlačnosti. Bila je nenaseljena, a samo su se rijetkih dana u godini pojavljivali vlasnici zemljišta kako bi obradili svoje voćke, vinovu lozu i povrće ili da bi ubrali njihove plodove. Ni mlinovi tada nisu mljeli žito jer je bio vrlo težak pristupni put do njih. O Dubokoj Ljutoj su se plele priče i legende kako noću vile i proklete duše plešu bučno kolo koje nikome nije dalo spavati i živjeti u njoj.

Te ljepote puste prirode u Dubokoj Ljutoj posebno su oduševile, opile i zarobile Paula Thielea iz Annaberga, Saske (Saksonije) u Njemačkoj kad je kao turist 1910. godine, u svojoj 40. godini života, prvi put vidio taj neuobičajeni kutak čiste prirode.
Razočaran u braku, napustio je vlastiti restoran za časnike u Glauchau, Saskoj (Saksoniji), i kao školovani vrsni kuhar s brojnim diplomama i priznanjima, posebno onom koju je 1908. godine dobio na velikoj njemačkoj izložbi spremanja posebnih jela u Frankfurtu, odlučio je živjeti u pustoj uvali Duboke Ljute.
Odrekao se gradskog i udobnog življenja, novca i prijatelja, pa je 1. travnja 1912. godine od Ane Kolić pok. Petra, rođene Rajčević iz Cavtata, za 9.200 austrijskih kruna kupuje njezin posjed u Dubokoj Ljutoj, površine od oko 5.000 metara četvornih, uključujući i kućicu sa starim mlinovima (katastarska općina Plat, jer granica između k.o. Obod prolazi sredinom ove drage). Od tada je započeo osamljenički život tog čudnog i hrabrog Saksonca. Snalazio se je kako je znao i mogao. Stalno je uzgajao 4 do 5 koza, kuniće, kokoši, patke, držao je pčele, sadio povrće i voćke, sušio smokve i pravio vino od grožđa stare loze zvane “Orćanac” (plavac mali) i poneke malvasije koja je tu rasla i plodila od davnine. Znao je na ulazu izvorske vode u more rasprostrijeti mreže i loviti ribu.Za tu svrhu služio se loše izgrađenom barkom s dnom od cementa. Odlazio je obično jednom tjedno sa štapom od trstike u ruci i naprtnjačom na leđima u Cavtat kupiti brašno, petroleja i šibica, te svega onoga što mu je bilo prijeko potrebno za skroman život. Pekao je kruh sam i spremao jela od proizvoda koje su voda, more i tlo davali.
Iako je iz Njemačke donio cilindar i frak, te više odijela, oblačio se vrlo skromno. U tijeku ljetnih toplih dana uvijek je bio s kačketom na glavi i s ogrtačem od jutene vreće, polugol, sa štapom od trstike na vrhu sa šiljkom od željeza i uz pratnju uvijek vijernog psa vučjaka, uz poziv i odziv “uhu”, budio je znatiželju prolaznika, koji su s ceste promatrali kretanje i oblačenje tog “čudnovatog čovjeka”. Dnevno vrijeme je znao po zidnom satu koji je donio da sobom iz Njemačke, kao vrijednu ostavštinu svojih predaka (još i danas točno otkucava sate), ali i po sunčanom satu što ga je ucrtao na ravnoj strmoj stijeni iznad drage.
Bio je niska rasta (oko 160 cm), čvrste građe, riđokos, uvijek se grubo brijao, a nosio je brkove. Bio je izvrsnog zdravlja i nikad nije išao liječniku. Bio je vrlo hrabar, snažan i izdržljiv, jer je samo takva konstitucija mogla izdržati napore i teškoće koje su ga svakodnevno pratile u pustoj uvali, daleko od naselja. Slovio je kao strog i pošten, posebnog načina života. Vrlo je malo razgovarao s domaćim ljudima, jer nije znao hrvatski, a i po svojoj prirodi bio je povučen i nepovjerljiv. Jedino je imao kontakta s nekoliko prijatelja u Cavtatu, Platu i Mlinima koji su znali njemački jezik.
Postupno su ga sve više posjećivali turisti, bilo da su se pješke spuštali do plaže ili su dolazili morem. Tamo su se mogli vidjeti prvi strani turisti – nudisti koji su kampirali pored plaže, jer nikada nije htio ni želio primiti goste u svoj skromni dom. Naime, on je uredio i nadogradio staru mlinicu za svoj boravak. Od skromnih ugostiteljskih usluga, posebno prodaje pića i nekih svojih kuharskih specijaliteta, stjecao je skromne prihode. Svakako, svojim načinom života i prostorom u kojem je živio i djelovao, sve je više privlačio radoznale turiste, ali i domaći svijet.
Po usamljenom načinu života u prirodi,gdje nema ljudi, gdje se sam morao snalaziti, podsjećao je na život Robinsona Crusoa iz romana D. Defoea, pa su ga Cavtaćani, prije drugih, prozvali Robinzon. Naime, Alexander Selkirk (1676.-1721.), škotski mornar, kao brodolomac proživio je nekoliko godina na pustom oceanskom otoku, a njegove doživljaje opisalo je više pisaca, od kojih je najpoznatiji Daniel Defoe sa svojim djelom – Robinson Crusoe – .
To novo ime Robinzon za Paula Thielea postupno je prešlo i na Duboku Ljutu.
1918. godine Paul Thiele, zvan Robinzon, doveo je iz Glauchaua, Njemačke, devetogodišnjeg sina Siegfrieda (zvanog Cifri) i on je pohađao osnovnu školu u Platu, a daljnju naobrazbu u fratarskom samostanu u Cavtatu. Posljednje tri godine života uz njih je provela i Paulova majka, koja je nakon smrti pokopana uz rub groblja u Platu, jer je bila protestantske vjere.
Vrlo nadareni i marljivi sin mu Cifri uz samu je plažu 1930./31. izgradio veću kuću za stanovanje i pružanje ugostiteljsko-turističkih usluga. Prešao je na katoličku vjeru i 26.ožujka 1933. godine vjenčao se Jelom, kćerkom Nikole Gjivoja iz Mlina, i s njom imao kćer Mariju (1935.), udanu Bakarić. Kako je Cifri bio njemački podanik, to je na ime svoje supruge Jele 7. srpnja 1934. dobio od Gradskog poglavarstva u Dubrovniku dozvolu br.24324/34 za “Ugostiteljsku radnju s pravom držanja gostione s 5 gostinjskih soba, pod nazivom “Gostiona Robinzon”.
Otad u Dubokoj Ljutoj – Robinzonu sve je više izletničkog turizma. Veliki broj stranih i domaćih turista iz Cavtata, Kupara, Srebrenog, Mlina i Dubrovnika, svakodnevno u tijeku turističke sezone posjećuje Robinzon, da bi uživali u njegovoj ljepoti, zelenilu, hladnoj izvorskoj vodi, kupanju i uslugama pića i jela. Duboka Ljuta na malom prostoru pružala je ugođaj koji su činili slapovi izvorske vode, duboka hladovina, i osjećaj spoja mora i vode. Posebno je Robinzon bio pun gostiju nedjeljom kad bi barkarijoli dovozili izletnike iz Dubrovnika, a među njima najviše zaljubljenih parova, ili onih koji su bježali od pogleda svojih susjeda ili ukućana.
Cifri je tad na potoku izvorske vode izgradio malu elektranu iz koje je dobivao električnu struju za osvjetljenje ugostiteljskog objekta i staru kuću svoga oca. Zatim je nabavio motorni čamac za 20 putnika radi izleta, te automobil s kojim je opskrbljavao gostionicu, ali i pravio izlete do Boke kotorske i Cetinja. Iz toga doba sačuvan je crno-bijeli nijemi film koji prikazuje izletnike na putu od Gruža do Robinzona, susret sa starim Robinzonom i povratak uz obalu Župe dubrovačke do Gruža.
U početku mjeseca rujna 1937. godine nekoliko su se dana vojvoda i vojvotkinja od Kenta sami, i uz strogu čuvarsku službu, odmarali u Robinzonu, kao dobri prijatelji dubrovačkog brodovlasnika Banca i kao gosti kraljevskog dvora iz Beograda. Duboka Ljuta – Robinzon bilo je sastajalište i većih izletničkih skupina. Tako su stotine članova Hrvatske seljačke stranke iz Župe dubrovačke imale tu druženje ljeti 1938. godine. U Robinzonu je odsjedalo više stranih znanstvenika koji su istraživali vrste ptica i insekata u njegovoj okolici.
U 1939. godini Cifri se s obitelji odselio u Njemačku u rodni grad Glachau u Saskoj (Saksoniji), gdje je 1941. unovačen. Dana 29.01.1942., u svojoj 33. godini, od metka iz engleskog zrakoplova smrtno je pogođen u kamionu koji je vozio u blizini Bengazija (Libija), kao pripadnik Romelova pustinjskog korpusa.
Stari Paul Thiele – Robinzon nije htio sa sinom u rodnu mu Sasku (Saksoniju). Htio je ostati u Dubokoj Ljutoj sve do smrti, kao njezin vijerni podanik. Ni samoća, ni sve nedaće i teškoće koje je Drugi svjetski rat sa sobom nosio, nisu ga mogle odvojiti od njegove idile i načina života. Bio je vrlo hrabar i samouvjeren u svoju snagu i odanost pustoj prirodi. No ipak su ga starije godine i ratne prilike sve više činile usamljenim, bez nekadašnjih posjetitelja, gostiju i poznanika. Sve se je rjeđe u to ratno doba, sa štapom od trstike u ruci i naprtnjačom na leđima, upućivao do Cavtata radi nabavke sve oskudnijih prijeko potrebnih namirnica ili posjeta prijatelju Galiću u Plat. Osjećao se je sve više nemoćan, tužan i obeshrabren u ratnom vihoru koji ga je sve više okruživao.
Sve se manje i rjeđe susretao s domaćim svijetom jer nikada nije dobro naučio hrvatski jezik. Politika ga nikad nije zanimala. Jedina veza sa svijetom bio mu je stari i dotrajali radijski prijemnik na baterije. Negov vjerni pas vučjak “Lori” bio mu je najveća uzdanica i zaštita. Jezive i stravične bile su duge zimske noći u pustoj uvali Duboke Ljute, kad se cestom iznad nje nitko nije smio slobodno kretati, jer su vojne vlasti to ograničavale.
No ipak, jedne tihe tamne noći između 21. veljače (kad je posljednji put viđen) i 24. veljače 1942. (kad je pronađen mrtav), nepoznati i zli ljudi tzv. hercegovački ustanici, bolje reći četnici, ubili su starog 75-godišnjeg Robinzona i opljačkali ga. Na njegovom mrtvom tijelu ostavili su papirić ispisan ćirilicom: “…tako će se dogoditi svakom narodnom izdajniku”. (Izvješće Oružničke postaje Cavtat od 25.II.1942.)
Ubili su tog usamljenika,samozatajnog i čudnovatog čovjeka, samo zato što je bio Nijemac, da ga opljačkaju i zastraše pučanstvo Župe i Cavtata. Uz njega mrtvog stajao je štap od trstike i usmrćen njegov vjerni pas “Lori”. Po zahtjevu tadašnjega njemačkog konzulata u Dubrovniku, pokopan je na vojničkom groblju u Gospinom polju u Dubrovniku.
Duboka Ljuta ostala je bez svog prvog i posljednjeg stanovnika, koji je u njoj živio kao legenda i usamljenik, poput Robinzona.
Tako je nestalo Paula Thielea, nestalo je davno njegova robinzonskog života, ali je nastalo i ostalo ime Robinzon za Duboku Ljutu. Na kraju, bar će se odsad znati nešto više o tome zašto se draga Duboka Ljuta još naziva i – ROBINZON!
Pisac ovog teksta, gospodin Pavle Bakarić, bio je oženjen Robinzonovom unukom Marijom Thiele.

Izvor: Zbornik Župe dubrovačke, Svezak III