Uz dozvolu dum Mirka objavljujem jedan od brojnih tekstova iz njegove knjige “Moje župe – moji župljani”:

Prvi mi je susjed bio Lujo Zec. Neženja. Imao je samo 6 razreda osnovne škole, ali je bio pravi intelektualac. Čitao je Politiku, ali i druge novine. Majka ga je htjela poslati u fratre, ali on nije bio „za latinski“ – tako mi je govorio – pa ga je poslala u Čačak da uči za trgovca. Vrlo teško mu je pala rastava oca i majke. Otac mu je otišao iz Mlina i ponovno se oženio. Lujo je imao polusestre u Župi. Kad god bi čuo za rastavu braka u kojem ima djece uvijek bi zaplakao, i tu djecu sažalijevao. Bio mi je prijatelj, pa sam mu na sprovodu govorio da smo jedan u drugog bili bar 20.000 puta. Njegovi se bave turizmom od 1921, Prvi su mu gosti bili Česi. Nisu to bili Česi iz komunizma, nego Česi gospari i bogataši.
Lujo je volio Župu i svoju baštinu. Govorio bi: “Mom bratu Pavu ovo imanje vrijedi onoliko koliko vrijedi novaca, a meni vrijedi puno više.” Lujovo imanje bilo je Kleškovića, a kupiše ga Piskulići s Pelješca prije tristo godina. To su bili Lujovi pređi. Djed mu se prezivao Piskulić. Danas više nema ni Piskulića, ni Zečeva, ni Zufića, nestat će i Kopitovića. Lujova tetka je bila udata za Zufića, stanovali su gdje Tiho stanuje i od njih je bila jedna časna sestra. Sve nasljeđuju Buići, te Božovići iz Švicarske, ali i Pindulić iz Rijeke. Ljudi, borite se za imanje na nebesima i ako ga osvojite ostaje vam u posjedu kroz čitavu vječnost. Takvo imanje neće promijeniti prezime.
Nikola Tabain je Korčulanin: kad su gonili u serezu u zadrugu onda bi popisivali sve što jedan domaćin ima – ne samo zemlju i plodove od zemlje, nego i stoku, krupnu i sitnu, čak i kokoši. Sve je tako postajalo zadružno. Nije tvoje tvoje, nego zadružno. Nikola je o Božiću zaklao „svoju“ kravu a vlast ga odmah uhvatila za vrat. Kako si se usudio zaklati zadružnu kravu, a on će im; “Ja sam mislio da je moja.” Ili ona kad je služio vojsku. Digao ga je kapetan pa mu kaže. 59“Hajde Kole ti meni reci kako bi ti riješio ovaj problem: pred tobom je neprijateljski bunker iz kojeg sipa – ne da ni oka otvoriti.” Kole odgovori: “Druže kapetane najbolje je tu ne biti.” – “Deset dana zatvora!” kaže kapetan.
Kate Duperova – Jegerova bijaše Konavoka iz Gabrila. Pripovijedala je: “Imala sam dva brata proletera, a dva brata sabotera.” Dakle imala je dva brata u partizanima, a dva brata na drugoj strani. Nije ovo bio jedini slučaj da su dva brata ili dvojica iz iste kuće u Drugom svjetskom ratu bila na suprotnim stranama. Nisu oni bili dobrovoljci, barem ne na jednoj strani, ali su bili mobilizirani i
moradoše u rat, a na koncu i poginuti.
Ova župa ima budućnost, jer su tu more i turizam, a i Grad je blizu, ali ova župa ima i onih obitelji koje izumiru. To su obitelji starosjedilaca koje su se iživjele i ostarjele. Previše su kalkulirali i planirali potomstvo, i to im se obilo o glavu. Sve njihovo bogatstvo ostade drugome, a nekako su ljudske čežnje da se živi bar u potomcima.
Ivo Guriš bio u bolnici. Imao je vodu oko srca. Iz njega su iscjedili 25 litara vode. Sve je preživio i vratio se kući. Došao je i u crkvu pa ga pitam: “Ivo, kako si?” On će meni: “Bio sam ti na rajskim vratima, i kad sam gore došao rekoše mi moraš se vratiti ovdje se pitura, pa kad bude gotovo zvat ćemo te”, a onda onaj njegov osmijeh od uha do uha. Nezaboravni osmijeh od srca.
Antun je pred sam rat otišao u mirovinu. Mirovina bijaše mala. Antun se sjeća vremena prije rata kad se asftaltiralo, pogotovo onima sa Istoka, kad je dobro išla prodaja i dobro se živjelo, a sad je sve drugačije, stvarala se država, sve opljačkano, razoreno, nema turizma, a i prodaja slabije ide. Pitam Antuna: “Kako si?”. – “Nikako. Meni je Jugoslavija bila sve, a Tito bog, a sad penzija 500 kuna, a ja mom sinu petkom navečer moram dati 100 kuna za izlazak.” Antun se sjećao komunizma, onog poslijeratnog, kad se glava tako lako gubila, kad je komunizam dizao sve „kulacima“, kad se išlo u serezu, i taj isti Antun je dočekao da isti oni koje hvali napadaju Župe, pljačkaju Župu i Župljane, pale kuće, a sve Župljane izgone iz Župe, a da sadašnja Hrvatska država mora popravljati srušeno i popaljeno, vraćati sve ono što komunisti oteše prije 60 godina, a on opet ovako..,”A što se tiče sina, Antune, ne činiš mu dobro dajući mu 100 kuna svakog petka navečer. Vidjet ćeš i doživjet ćeš da nije dobro što govoriš i što činiš.”
Drugi jedan Antun pripovijeda kako je odbio primiti na konak nekog namjernika. Kud ćeš u mene, prošao si čitavo selo pa ti u mene. Nemam te ja gdje primiti. Idi naprijed i prva kuća na koju naiđeš prima. I ovaj siromah ode dalje. Ono se naoblačilo, sijeva i poče grmjeti. Tad se Antun sjeti – “Što bih ja da sam na njegovu mjestu i da me ne primaju, nego da me šalju dalje, a nevrijeme se sprema.” Sjeti se i one Božje zapovijedi: Putnika primiti. Nije više puno razmišljao, potrči za ovim siromahom, stigne ga i vrati i dade mu konak. Antune, bolje ikad nego nikad. Puno bi bolje učinio da si ga odmah primio.
Jedna Plajka vjerala se za jednoga Plaćanina i od njega uzela zlato, a Luko Tonković ju je presotonio i udala se za njega. Pod Maslovim živjele dvije sestre koje su činile verse pa za ovaj slučaj ispjevale pjesmu. Evo samo početka te pjesme – drugo nisam ni zapamtio:
Na tabeli Tonkovića Luke
Bit će i huke i buke
Sve što bude od srca imati
Sve će mu se redom prokurvati.
Pripovijedam ove stihove potomcima, a oni mi rekoše: “Prvi put ovo čujemo, ali znaš sve je ovo istina od prvog do zadnjeg retka.” Njih su dva dobro poznavala potomke ove Plajke pa su mogli ovako i reći.
Iz Blata je bio Nikola Matičević zvani Festa. Redovito je dolazio u crkvu, ali i zakašnjavao na misu i pri ulasku u crkvu naklanjao se jednom i drugom oltaru sa strane, a onda g lavnom oltaru na koncu i župniku. Kad je obavio svoj ceremonijal onda bi stao blizu oltara i uvijek nešto namještao po oltaru. Zaludu mu je bilo govoriti da mirno stoji kao i ostali i da ne zakašnjava na misu. Na koncu je umro. Kad čovjek umre i ohladi se onda se ukoči. U Nikole nije bilo tako, ostao je gibak kao da je živ. “Zovite liječnicu da provjeri je li umro” – rekoh im – da ga živa ne pokopamo.” Liječnica je provjerila i Nikola je umro i takvog smo ga pokopali Znanci su govorili: “Nikola se posvetio kad se nije mrtav ukočio!”