Uz dozvolu dum Mirka objavljujem jedan od brojnih tekstova iz njegove knjige “Moje župe – moji župljani”:

Jedanput sam došao pješke iz Stravče do Mlina. Bilo je to kad je umro mlinarski župnik don Pero Maslać. Umro je u 36. godini od srca. Pokopan je u rodnoj župi u Donjem Hrasnu u svećeničkoj grobnici. Odmah se govorilo na sva usta da će ga naslijediti don Mirko Maslać. Svi su tako govorili osim biskupa. Došao je drugi kojeg je tek onda naslijedio don Mirko Maslać. Mlini su ostali bez župnika. Don Petar Džalto se privremeno brinuo o župi. Kad sam došao predao mi je ključe od kuće i crkve i otišao. Morao je na novu dužnost na Lapad. Nije bio dugo na Lapadu. Do nekoliko je dana poginuo u prometnoj nesreći kod Trebinja.
Dva sam svećenika naslijedio koji su direktno ispred mene izašli iz svećeništva. U Pločicama sam naslijedio don Mija Filipovića, a u Mlinima don Nikolu Mioča moga školskog kolegu. U dekretu mi piše: „Vaša jurizdikcija u župi Mlini …. započinje kada prijeđete u Mline. …Glede preuzimanja župe Mlini dispenzinram Vas od primopredaje iz opravdanih razloga“. Na prvoj misi u Mlinima sam se predstavio, jer nije bilo nikoga drugog da me predstavi i uvede u službu.
Svoje sam župljane brzo upoznao. Već prve godine znao sam svakog župljanina u glavu. Znao sam i gdje stanuje i koliko ih je u kući. Znao sam i za bolje ali i lošije strane u svakoj obitelji. Stijepo se Duper uvijek čudio kako sam brzo upoznao sve župljane već prvu godinu. U blagoslovu sam uvijek popisivao gdje sam bio. Znao sam tko je bio prisutan a tko odsutan. Što se tiče poznavanja već iduće godine mogao sam sam ići po blagoslovu, ali mi je bila pomoć potrebna radi drugih stvari.
Kad sam došao u Mline bijahu mi fabrićeri: za zavreosko bratstvo Stijepo Duper, za kuparsko bratstvo Antun Lise, a za solinsko bratstvo Pasko Đurović. Iz mlinarskog bratstva nije bilo fabrićera. Za vrijeme mog boravka u Mlinima još su se izredali fabrićeri: za Kuparsko bratstvo Antun Srijense, Pero Matić, Vlaho Herco, Ivo Lale i Jozo Kitin, za Zavreosko bratstvo Antun Lale, Božo Kortizija i Miro Vidović za Solinsko bratstvo Stefi Katić, i za Plat Miše Devčić.
Iz župe Mlini bilo je i festanjula. RINALKO GJURIĆ 1916 (Rino Đurić), PERO LISE 1982, ANDRO ĐUROVIĆ 1995, IVICA GRBIĆ 2007. Pero Lise je bio dugogodišnji fabrićer i praktični vjernik i u vrijeme komunizma. Pero je zapravo moj kandidat za festanjula. Naime, jednog me dana zove don Ivo Bjelokosić rektor crkve sv. Vlaha i kaže mi da bi on jednog mog župljanina za festanjula. I kaže kojega. Pita, što ti misliš. Rekoh mu, ja ću malo promisliti i odgovorit ću Vam. Iza kako sam promislio odgovorih da bi bolji bio Pero Lise sa Popolice nego onaj kojeg je on predložio. Don Ivo se složio i tako je Pero Lise odabrana za festanjula. Pero je ovim izborom bio počašćen i na to ponosan, a isto tako i njegova obitelj. Pero je ovu službu vrlo dobro odradio i figuro je na funkcijama. Festanjuo je bio Ivica Grbić časnik hrvatske vojske i praktični vjernik iz naselja na Srebrenom, ali i Andro Đurović iz Solina, koji sad stanjuje u Gradu, a još više na Šipanu. Svim ovim festanjulima korijeni su hrvatski i vjernički katolički. Negdje početkom Prvog svjetskog rata bio je festanjuo dr. Rino Đurić (Gjurić) iz roda Glavića iz Mlina. Rinalko – Rino Đurić živio je sam bez obitelji. Umro je u Mlinima i pokopan je na Boninovu. On je poklonio vrlo vrijednu sliku – Obrezanje Gospodinovo – koja se nalazi u crkvi sv. Ilara poviše malog prozora u oltarištu. Otraga slike sam napisao tko je tu sliku poklonio i kad je to bilo. Poznavao sam ga i pokopao. Imao sam dojam da je on čovjek bez boje i nacionalne i vjerske.
Svaku sam godinu iz ove župe organizirao hodočašće. Jednu sam godinu išao sa krizmanicima u Nin kod Zadra. Bilo je to nacionalno hodočašće. Na povratku smo navratili u Zadar pogledati srebro i zlato Zadra u obnovljeni samostan sv. Marije i nanovo napravljeni muzej benediktinki. U jednom smo danu pošli i kasno navečer se vratili u Mline. Drugo veliko hodočašće je bilo u Biskupiju kod Knina. Bio je to veličanstveni skup Hrvata katolika na same izvore kršćanstva u Hrvata. I ovo je bilo jednodnevno hodočašće. Od kako je proglašeno svetište Kraljice mira u mojoj rodnoj župi, tamo sam vodio hodočašće svake godine dok sam bio u Mlinima. Kod organiziranja ovih hodočašća uvijek je bio problem kad se treba prijaviti za hodočašće, teško se napuni jedan autobus, a kad se polazi lako bi napunio i dva autobusa. Više sam puta hodočastio na Snježnicu o Duhovima. Hodočastili bismo ja i prijatelja dva. Ovdje bih se dobro umorio jer treba dva sata pješke do gore i dva sata za sići do Kune. Nikad se nisam pokajao, nego bih se osjećao umorno, ali vrlo radostan. Najprije sam sa župnikom iz Vitaljine vodio hodočašće u Šibenik prigodom proglašenja svetim Nikole Tavelića.
Poslije mise obišli smo slapove Krke i na večer se vratili kući. Petog siječnja je počinjao blagoslov obitelji. Voda bi se zakrstila u jutro pod misom i odmah bi bio blagoslov obitelji. Najprije bismo blagoslovili Luja Zeca, pa onda uz njegovu baštinu u Vrelo, pa Soline, Kostur i Zavrelje. Sve je bilo gotovo do podne. U podne smo bili u Klaića na kavi, a odatle smo zvali u Paska Marojice da dolazimo. U njega je bio objed, pa zato da stavljaju rizi. Od Klaića smo išli na Vrelo izmoliti odrješenje za Marka Marojicu. Tu su ga komunisti zaklali i opet isti podigli mu spomenik. Prema pripovijedanju krvnika je bilo devet. „Majstor“ ga je preklao tako da je zarezao s jedne i druge strana vrata. Pod vratom je ostalo zdravo jedan centimetar, zatim su ga svi prisutni morali ubosti po jedanput, da svaki bude sudionik pa šuti i da ne može kazati ja nisam tu bio. Nabrajali su mi svu devetoricu. Bijahu to komunisti iz Župe. Kad je Mare Pavova iz Zavrelja pošla po vodu na vrelo, prva ga je vidjela zaklana i digla alarm. Na spomeniku je i križ i petokraka.
Ovdje moram, izvan konteksta o blagoslovu kuća, a u kontekstu ubojstva Marka Marojice, spomenuti kako i sad “dubrovački antifašisti” pohađaju spomenik Marka Marojice glumeći poštovanje prema njemu, a ne vjerujem da ne znaju da je bio žrtva njihove družine. Ipak, imena ubojica ne želim navoditi, kako zbog načela “de mortuis nihil nisi bene”, tako i zbog one istine “nomina sunt odiosa”. A kazivana su mi imena svih devet egzekutora. Prije nego je Pasko umro upitao sam ga je li istina ono što mi je o ubojstvu njegova oca ispričao Lujo Zec. Potvrdio je to, a dodao i to kako je jedan od onih što su bili sudionici ubijen jer se negdje izlanuo.
Poslije objeda bismo blagoslovili Krstac i Klokuriće, a onda na Brašinu u Srijensa i Simatovića, a potom niz Brašinu do Iva Lise. Na večeru bismo se vratili u Handabaka na Brašini. Njihove obitelji blagoslovili i tu ostali na večeri. Putima kud se tad išlo od Čike na Kosturu, pa od Klaića do Marojice na Krstacu, te od Mišića do Simatovića na vrh Brašine danas ni ptica ne može prolećeti, a da čovjek prođe? To je bio prvi dan blagoslova i to sve pješke. Prvu je godinu išao sa mnom Antun Lise. Drugi dan je bio blagoslov sa Smokovijenca do Nardelija, pa misa u Platu na Vodokršte, a onda Plat do kraja. Je li bilo lako? Nije. Sve se stizalo prema rasporedu.
Treći bi dan bio blagoslov Mlina, pa preko Srebrenog u Kupare, tamo (samo zakrštavanje vode) objed u Matičevića i odmah nastavak blagoslova u Blatu. U 15 sati bismo bili na Gorici na kavi. Tad je još blagoslivao Goricu župnik iz Mlina, a onda nastavak blagoslova obitelji Kuparskom ulicom preko Mljekare pa sve do Iva Pejkovića kod magistrale. U njega bi bila večera. Četvrti dan je bio blagoslov oko magistrale od Iva Pejkovića do Dupera na Trgovištu. Čitavu bih župu blagoslivao u četiri dana. Kroz moje vrijeme župa se povećala skoro tri puta i na koncu sam blagoslivao dvanaest dana. Uvijek sam blagoslivao sam čitavu župu. Samo jednu godinu mi je pomogao don Ivica Pervan dva dana.
Bila je tada mladost pa se moglo. Kako se povećavala župa povećavao bi dane u blagoslovu. Puno puta mi se dogodilo da sam imao i sprovod u dane blagoslova. Čitavu sam župu blagoslivao prema najavljenom rasporedu. Posebno bi mi bilo teško blagoslivati od Kupara, Blata i Gorice pa do Miletića na Kuparskoj ulici. Iz tog dijela župe slabo su dolazili na misu, a oni koji su dolazili išli su u Mandaljenu. Kasnije je otpala Gorica.
Poslije Domovinskog rata ne žele da im se kuće blagosljivaju iza pravoslavnog Božića, zato bi blagoslov počinjao odmah iza našeg Božića, i na vrat na nos morao se blagoslov dovršiti do Bogojavljenja navečer. Čim prođe blagoslov obitelji izbacuju jelke i razmeću Betlehem. Što se tiče crkvenog kalendara, i sad i prije je isto. Božićno vrijeme traje do blagdana Krštenja Gospodinova, a to je redovito iza Božića po Julijanskom kalendaru, nekad koji dan prije, a nekad koji dan kasnije. Kad je bilo potrebno blagoslov je trajao još i dalje.
Granica župe Mlini prema Mandaljeni ide: Put što se odvaja od magistrale niz Čibaču pa prema Mljekari je granica između župa. I od Miletića kuće putem prema sv. Luki na Brašini je granica. (Skoraćica je granica). Don Pero Šantić je blagoslivao i Turčinovića kuću kod stare škole – tako su mi pripovijedali. Problem oko granice župe Mlini nije novi. Dio župe Mlini gravitira prema Mandaljeni. Bliži je na tu stranu. Oni koji su prešli iz Mandaljene u župu Mline jesu u bratstvima koja su iz Mandaljene. Birani su kao fabrićeri za Mandaljenu. Uglavnom su to starosjedioci koji su napravili kuće na teritoriju župe Mlini. I ti župljani sami kažu: mi idemo u crkvu u Mandaljenu, pripadamo bratstvima te župe. Ništa nas ne veže za župu Mline, a uostalom i bliže nam je u Mandaljenu nego u Mline. Da su župnici iz Mandaljene bili da se održe stare granice lakše bi i ovi novo pridošli prihvatili župu Mline. Ostavio sam u arhivu župe Mlini dopise Ordinarijatu vezane za ovaj problem. Preko 500 godina župa Mlini ima stalne i nepromijenjene granice. Rekao sam da nema ni jedne evropske zemlje čak i otočke koja ima stalne granice kao župa Mlini. Nikad nisu dobili formalno odcjepljenje od župe Mlini, a u praksi su se odcijepili. Taj dio župe Mlini pastorizira i blagosliva župnik iz Mandaljene. Trebalo bi to sada i formalizirati.
U nacionalizaciji su komunisti oduzeli župnu kuću i čitav crkveni posjed. Stara je župna kuća bila ispod crkve prema moru s posjedom duž plaže ispred kuće od rijeke do Studenca. Ostala nam je u posjedu samo kapelica sv. Roka i ograđeni kameni križ ispred sv. Roka. Kasnije je sve ovo rješavano i pravno sređivano. Dali su nam u zamjenu kuću Milišića sa okućnicom. Taj je posjed puno manji nego stari župni posjed. Milišić je ovo kupio od obitelji Piskulić Zec. Možda je ova kuća i komad zemlje prvi u Župi koji je prodan jednom Srbinu. Milišić je bio veletrgovac kojeg su ubili partizani da bi mu oduzeli bogatstvo. Do kapelice sv. Roka je malena prostorija koja je najprije bila prva škola u Mlinima, zatim mrtvica, pa onda kafić a sada suvenirnica. Kafić je najbolje radio kad je tu radio Pero Matić iz Kupara. Imao je od toga veliku korist i hotel i Pero. On bi došao sat prije posla da sve pomete i pripremi do otvaranja. Kad bi zatvorio išao bi pješke kući, a Mlinari pripovijedaju kako je idući sve računao i kad je „sračunao“ do iza Mišetice onda bi se uhvatio za bradu „puna šaka brade“ Dobra je zarada bila i hotelu i Peri. Kasnije je ovaj prostor vraćen crkvi i dosta mi je jada zadao dok smo ga iznajmili.