Jadranka Ničetić

Badnji dan i Božić oduvijek su se slavili u Dubrovniku kao najradosniji dani. Stari Dubrovčani nisu ukrašavali Grad kao mi danas, a kićenje bora stiglo je s germanskog područja tek puno kasnije.

Umjesto toga, u saloči imućnijih gradskih kuća običavalo se prije Badnjaka postaviti Betlem, koji je zorno prikazivao Isusovo rođenje. Svaka uglednija dubrovačka obitelj imala je voštani kip djetešca Isusa koji leži te su ga polagali u jaslice u malenoj špilji. Za te blagdanske dane uređivala se i čistila kuća. Sve teće u kominu morale su se lućidati, skale su se lustrale, a saloče su odisale svježinom.

Na Badnje jutro, i to već rano, svaka kuća, čak i najsiromašnija, primila bi “čast” od poznanika sa sela koja se sastojala od komada lonze ukrašene ruzmarinom, kuljenom, pršutom ili kovsicom. Domaćica bi uzvratila darovima, tkz. uzdarje. Za tu prigodu pekao se poseban kruh luk, koji je oblikom podsjećao na luk i strijelu, a mijesio se samo za Božić.

Ako je kuća bila bogata, osim luka darivala bi još soklinić cukara, paste i kafe. Kako je zabilježio Ernest Katić, Dubrovčani su sam Badnji dan slavili skromno, nije bilo obilnih večera s uzvanicima i božićnih darova. Gospodin je došao u siromaštvu i to se trebalo poštovati. Na Badnji dan za objed se spravljala panata, tj. posna juha od pšeničnog brašna, kruha ili beškota s malo ulja, listom lovora, picom česna i dosta vode.

Na Badnju večer ložio bi se badnjak, koji se brao od posebne vrste hrasta. Prije loženja okitili bi ga lovorom, ruzmarinom, poškropili blagoslovljenom vodom i pokadili tamjanom. Uslijedila bi skromna večera.

Spravila bi se obično popara – juha od ribe s patatama, riba kuhana ili pečena sa zeleni, ili bakajar. Služio se i sušeni butarag, koja se u to doba vrlo cijenio, a nabavljao se iz Trpnja ili Albanije. Jele su se i slane srđele s malo kavolina. Na kraju bi se ukućani osladili priklama, jabukama i narančama. Nakon jela mladost se hodila pokloniti Betlemu u obližnjoj crkvi. Na povratku su gospođi od kuće recitirali božićnu pastirsku pjesmu ili pastoralu. Taj je običaj danas gotovo nepoznat ali je ipak zadržan prekrasan običaj božićnog kolendavanja. Kolendari su uvijek išli u skupini i počinjali bi pjevati s prvim mrakom. Jedan je svirao, drugi nosio feralić, a treći, kuburu.

Kad bi došli pred vrata, otpjevali bi prve tri uvodne kitice, a mladić s kuburom zapucao bi nakon otpjevane kitice: “Puca puška na veselje i doziva prijatelje!” Domaćica bi zamotala novac u kartu koju bi potom zapalila i bacila, kako bi je lakše našli na ulici. Svaka kolenda u sebi je nosila skrivenu poruku, ponekad je bila šaljiva, ponekad su to bile lijepe riječi upućene djevojci, a ponekad se u pjesmi nabrajala i hrana koju bi rado pojeli. Kolendare su svi častili, pozivali bi ih u kuću da se počaste priklama, mantalom, orasima, bruštulanim mjendulima i kupicom travarice. Nakon Drugog svjetskog rata u bogatijim gradskim obiteljima božićni objed služio se u velikoj saloči.

Na sredini trpeze stajao je kruh lûk ukrašen grančicama lovora i masline sa svijećom u sredini koja se palila kad bi se na trpezu iznijela pečenje. Obitelj se najprije molila, a potom bi nazdravljali kupicom travarice ili rozulina. Objed se služio u porculanskom servisu koji se čuvao naraštajima. Juha je najčešće bila od kuhane govedine i peradi s ukuhanim granarizom.

Nakon nje služilo se lešo meso s hrenom ili kaparama. Za predjelo se nudio dubrovački kuljen, kovsica i pršut sa sirom iz ulja, uz ljutiku i tučene zelene masline. Posebna delicija bila je dubrovačka đelatina poškropljena sokom ljute naranče. Zatim se servirala pečena lonza s patatama, ukrašena ruzmarinom, i zelena salata s rikulom. Lonza je dio svinjskih leđa, od prasičice posebno tovljene za tu prigodu. Djed ili otac sjedio bi na čelu trpeze, sinovi s banda bliže njemu pa onda ostala obitelj. Domaćin je rezao pečenku i davao svakome na pjat, a kad bi podijelio, svi su mirno čekali da on prvi počne jesti.
Osnovni običaji sačuvali su se i do današnjih dana. Na Badnji dan jede se nemrsna hrana. Juha je uglavnom od bakajara ili leće, a bakajar se najčešće priprema na bijelo ili na crveno. Posne prikle također su neizostavne.

Od slatkog najviše se služe prikle, krostule, kotonjata, mantala, suhe smokve s mjendulom u sredini, arancini, bruštulani mjenduli, uz kupicu rakije travarice ili rozulina. U Dubrovniku i okolici prije objeda, bio on svečan ili ne, služilo se slatko i voće uz kupicu rakije natočene u bićerine veličine naprska za šivanje. Taj običaj nazdravljanja prije objeda uz rakiju i slatko sačuvao se do današnjih dana, osobito u Primorju. Za Badnji dan pekla se i posna torta od datula, koje su se prodavale na kilograme na Pujiškoj placi. Za Božić imućniji su regalavali krokanat zvan turban, koji se izrađivao u obliku kuglufa. Sredina mu je bila prazna, a zvali su ga turban jer je podsjećao na turske kape. Darivao se i kugluf s mirodijama. Na selu svaka je kuća na Božić blagovala pečenicu i česnicu.

Nakon što bi se zapalio badnjak, domaćica je na komastru vješala veliki bakreni kačuo. Kada bi voda uzavrela, dodavalo se suho meso: panceta, kobasice, dijelovi pračije glave i komadi kaštradine. Prema kazivanju žena iz Primorja, Mljeta i Konavala, nakon ponoćke mladost je odlazila prijateljima čestitati Božić nazdravljajući uz suhe smokve i rakiju. U mnogim selima Župe i Konavala poslije ponoćke, uz prijatelje i kolendare, jela se lumbina – svježa posoljena kuhana pračija glava, narezana i poprskana sokom ljute naranče. Poslije nemrsa to je bila prava poslastica. Mnoge su obitelji teško živjele i lumbina se čuvala kao velika čast za prijatelje.