Nedavno mi se javio iz Sarajeva gospar Zuković:
“Prije desetak godina sam naišao na ovu stranicu koja je u meni izazvala posebno ushićenje i nostalgiju za mjestom gdje sam provodio svoja ljeta i zime. Rođen sam i živim u Sarajevu, glavni urednik sam na jednoj privatnoj TV. Djetinjstvo sam sa porodicom provodio u Srebrenom. Posjedujem stare crno-bijele fotografije iz Srebrenog, i evo četvrta generacija moje porodice i dalje dolazi u taj dio Jadrana, zaluđena tim čarobnim krajem.“

Svaki put se razveselim kada stranica moje majke izazove emocije i dobre osjećaje a ovaj put se pružila prilika i pročitati kako naš kraj doživljava netko tko nije ovdje rođen i na kakvu poveznicu ga je inspiriralo Srebreno.

Kenan Zuković

Bijela majica kratkih rukava, koju mi je majka kupila u Robnoj kući Unima, lijepila se za leđa. Niz kičmu je curio znoj zbog kojeg se svako dijete lagano vrpolji, a tijelo mu pravi male pitome pobune. Bilo je to negdje na magistrali od Dubrovnika prema Srebrenom, tamo gdje zaboraviš na sve drugo, osim na život kojeg živiš punim plućima. Debelo staklo starog autobusa dijelilo je poljupce sa mojim desnim obrazom. Posmatrao sam jutarnje nebo koje se na dalekoj pučini vezalo u čvor sa plavim mirnim morem. Razmjenjivali su nesebične pažljive dodire. Glava mi je lupkala od prozor autobusa. Zeleni Reanult 4 klizio je pored nas užarenom cestom, i sretna porodica je u isti glas ponavljala refren koji se u buljucima razlijevao iz radio-kasetofona. Glasno su se smijali, i u jednakim ritmičnim pokretima gegali čas na jednu, čas na drugu stranu sjedišta. Činilo se kako je vrijeme stalo. U meni se gomilalo neko ushićeno bestežinsko stanje ljepote. Zaustavljamo se pored kamenog stajališta, zrak šišti iz kočnica. Iz dubokog prtljažnika izvlačimo torbe, kroz jednu se naziru mamine knjige, moji stripovi, i očeve naočale. Toplim zrakom se razliježe cvrčanje kolonije malih zrikavaca i kovitla se miris borovine. Spuštamo se niz strme napukle stepenice, oštra spaljena trava nam bocka stopala. Kroz dva uzvijena čempresa vidim komadić mora. Dolazimo pred odmaralište. Pet duluma zemlje, iznad hotela Orlando, darovao je grad Dubrovnik sarajevskom preduzeću Vodovod i Kanalizacija, kao dalmatinsku zahvalnost za dovedenu vodu u grad, slatku vodu pored mora. Suncem opaljeni, neumorni radnici, izgradili su odmaralište uz obalu. Kao da se rugaju lokalnim žiteljima odmaralište nazvaše ‘Jahorina’. ‘Sarajlije su u stanju i planinu napraviti sred mora’ – smijao se upravnik. Tu sam, niz užarene stepenice, ispod vinove preko puteljka, sletio do rive. Da sam bio stariji, sigurno bih pjevušio stihove Pere Pusića:

‘O more,more u večeri blagoj. Slobodno more, mirno poput ulja. Vratih se Tebi kao mornar dragoj. Sa srcem punim rana i dragulja.’

Ritual kojeg sam nesvjesno usvojio gledajući oca koji je ponekad zajedno s nama dolazio u Srebreno bio je bacanje pljosnatog kamena u more. Bijeli kamen bi sjekao vrhove valova i pravio pet žabica prije nego sto zauvijek skonča u dubinama. Tad bih se zagledao u ono mjesto na kojem je kamen našao konačni smiraj i prepoznao njene oči. Iste su boje kao more. Nikad je nisam sretao u Sarajevu. Svi naši susreti dešavali su se samo u Srebrenom, u odmaralištu koje će nakon godina neizmjerno doživljene sreće nestati u ratu. Majka je dozivala s prozora dok je stajala sred morskog cvijeća, kao ‘djevojka sa bisernom naušnicom’ od Vermeera. Uvijek je odlazila, nestajala pred mojim očima, toliko često da sam se prepao kako je umišljam.

Ribarski čamci lebde. Snena djeca u mrežama nose srdele. Nešto se zloslutno kovitla u zraku. Osjeti se miris borovine i morske soli nad praznim podijumom hotela Orlando pretkraj noći. Zgasli život potkraj dana. Zabrinuta i otužna lica zagledana u mrak gdje se čuje more koje svoje lice zariva u  obalu. Zadnje ljeto u Srebrenom ne nosi sjećanja na romane iz torbe, ronjenje ispod velike stijene u Mlinima, velike šampite i visoke palme iz Kupara. Izlazimo na magistralu pred stari autobus i pokušavam uhvatiti plavo more kroz dva velika čempresa. Vidim crne oblake kako se sudaraju nad morem, i do Sarajeva šutim. U sjećanju mi ostaju trouglasti ključevi u odmaralištu, kuponi za doručak, male staklene flaše u vitrini, mozaik keramičkih pločica na terasi, veliko drvo iznad teniskog igrališta, zelena klackalica s koje sam jednom pao. Jednog dana, tad to nisam znao, Srebreničani će se sresti u sličnoj patnji na dva odvojena mjesta.

Izvor: https://lacunamag.wordpress.com/2016/03/14/kenan-zukovic-srebrena-tisina-2100/