Već na Badnje veče dok se domaćice pripremaju za sutra, muškarci idu u “kolendu”. Mladi su rado prihvaćali i starije, pa se kroz selo orila pjesma: U sve vrijeme godišta itd.
Ulazilo se u svaku kuću pjevajući, a domaćica bi kolendare počastila priklama, suhim smokvama i mjendelima. Tako do ponoća, a onda u crkvu na Ponoćku. Mnogi bi bili malo i “pri piću”, ali se i u crkvi veselo pjevalo.
Sutradan je Božić, najveseliji dan u godini. Misa je uvijek u deset sati, a u crkvi se opet pjevaju božićne pjesme.
Kod kuće posebni ugođaj. Na saloči je još sinoć okićen dubak (bor), a u to doba kuglice i ukrasi su bili napravljeni tako da bi se mjendeli ili orasi zamotavali u sjajni papir, a poneko i bombone u papiru, te vješali na dubak. Ispod dupka darovi za djecu, koje je dobroj djeci donio Mali Isus. To je obično bilo ono što je djeci najpotrebnije: cipelice ili koji odjevni predmet koji je djetetu potreban, jer se nije imalo novaca za kupovati igračke.
Ulaz u kuću jučer je domaćin okitio boketom masline, rusmarina i lovorike, a na trpezi čaša s pšenicom, u njoj božićna svijeća koju je domaćin upalio pred objed. To je bio znak blagostanja, a kada su svi ukućani za stolom, obično točno u podne, svi bi se digli na noge i izmolili Očenaš za nas žive, da nam Bog da zdravlje i veselje, a našim mrtvima pokoj vječni. Tada se počinjalo s objedom. U svakoj kući se spravljalo isto: juha s rizima, te pečena lonza (svinjske kotlete) s patatama. Zato je svaka kuća klala prace na Tomin dan, t.j. 21. prosinca. Tada nije bilo frižidera pa se meso moglo održati svježe do Božića. Prije objeda, a također i popodne domaćica bi narezala prosušene svinjske glave, koju je večer prije skuhala. Kuhala se također i zelena menestra, kaštradina i kobasice.
U Zavrelju se na Božić označavao početak objeda pucnjem iz lovačke puške, Marković ispred svoje kuće, te Tonković i Klaić, a mislim da u selu i nije bilo više pušaka. Popodne su muška djeca pucala iz garbitača. Natjecali su se čija će garbitača jače opaliti. S time se igrao i naš sin Nikola.
Božić je blagdan opraštanja, pa bi se rukovali i oni koji su do tada bili zavađeni. Taj dan se slavilo sa svojom porodicom, a sutradan na sv. Stjepana posjećivanje i čestitanje. Obično su mladi bračni parovi odlazili u ženinih roditelja na objed i čestitanje.