Miše Galjuf, siječnja 1996.
Nije mirisalo na dobro u bivšoj državi još onda kad je odlučio poći u Italiju. Sjećam se toga ranoga jesenskoga jutra 1987. godine kad sam iz doma s prozora gledao njegov stvarima pretrpani stari auto kako prolazi magistralom. Nikola je prošao put Grada, ali ga je put vodio puno, puno dalje. Život ga je primorao na novi početak izvan domovine. Ta mi se slika usjekla u sjećanje. Nastala je neobična tišina nakon utihnuća karakterističnoga kloparanja odlazeće Škode. Nikakav se zvuk više nije čuo. Ispunila me neka zebnja, slutnja skorih ratnih stradanja. S jedne strane osjećaj tuge, a s druge opet neka čudna misao. “Blago tebi, Nikola, ti barem izlaziš iz balkanske krčme prije nego do kraja ugasne svijetlo!” Nije lako poći, ali znam da se nećeš izgubit. Nije ni Italija preko svijeta, možda je i dobro da se nađeš tamo! Dan prije smo se pozdravili, rastanak ko i svaki drugi. A svi su opet različiti, svatko ostane s nekim svojim mislima.
Nikola se te godine oženio. Imao je mnoštvo ideja i planova. Već je bio uredio kutak za Maristellu i sebe u rodnoj kući, ali od čega živjeti? Nije mogao naći posao, niti je imao mogućnosti nešto sam započeti, a upravo se rodio mali Petar. Za Maristellu je bilo još manje izgleda, ona ni jezik nije znala. A doma je ostavila posao, uz žaljenje poslodavaca što odlazi i otvorenu mogućnost povratka. To je na kraju i prevagnulo. Mladi par se ubrzo osamostalio, jer ni Nikola u Bellunu nije gubio vrijeme. Uskoro je dobio posao za kakvim je žudio: rad na televiziji. Brzo je napredovao, uspostavio nova prijateljstva i kontakte, pa je stigla i povoljna ponuda za posao u Padovi. I tako tročlana obitelj početkom 1991. godine prelazi u Padovu, gdje Nikola preuzima novi posao. Dobro mu je išlo, trudio se vazda imajući na umu povratak u Župu, ali s nečim započetim vani, što bi doma samo preselio i nastavio raditi.
Ujutro, 1. listopada 1991., na dan kad je počelo pucati po Župi, stigao sam okrenuti Nikolin broj u Padovi. Nije bio doma, već je pošao na posao. “La guerra e qui Maristella, la guerra e qui!” bilo je sve što sam uspio reći. Već su se veze prekinule. Puno kasnije – kad smo se već svi našli u opkoljenom Gradu, a Župa pod okupacijom – počeli smo se okupljati i organizirati radi ublažavanja tegoba prognaničkog života. Jedan od prvih kontakata što ga je Odbor za Župu uspostavio sa svijetom bio je baš onaj s Nikolom. On je već naveliko radio na pomoći Hrvatskoj. Njegovom inicijativom osnovano je Društvo prijatelja Hrvatske “Croazia” u Padovi, kojemu je bio na čelu. Zahvaljujući radu i svojim vezama u medijima bio je u prigodi pronositi istinu o stradanju i borbi Hrvatske za samostalnost, a skupljao je i humanitarnu pomoć i slao je u domovinu.
Kad je rodni kraj bio u pitanju, onda Nikola pogotovo nije žalio truda. Međutim, sve je s naše strane moralo biti na profesionalnoj razini. To što smo rođaci i dobro se znamo nije značilo puno. Važna je bila njegova spoznaja da je Odbor za Župu ozbiljna organizacija, da raspolaže podacima o župskim prognanicima i da može organizirati prihvat i raspodjelu pomoći. A trebalo je imati ljude, skladišta i osigurati podjelu po utvrđenim kriterijima. Pri tom je najvažnije bilo jamčiti dostavu popisa svih primatelja pomoći na kojem će oni svojim potpisom potvrditi da su preuzeli ono što ih pripada. Bez toga ni Nikola nije mogao računati da će uspjeti prikupiti značajniju pomoć. Kad se uvjerio da će s naše strane sve biti u redu Nikola je počeo prikupljati i slati pomoć za prognane Župljane. Koliki je to bio posao i koliko se njegova obitelj žrtvovala da bi se to i ostvarilo, doznali smo puno kasnije, kad se situacija stabilizirala, kad je Župa već bila slobodna i bližilo se vrijeme povratka.
A Nikola je sve to vrijeme, od jeseni 91. do ljeta 92., organizirao i vodio aktivnosti na promidžbi Hrvatske i na prikupljanju pomoći. Putem izložaba slika, prikazivanja video-zapisa ratnih stradanja, napisa u novinama, emisija na radiju i televiziji, kao i obilaženjem potencijalnih donatora, Nikola je uz pomoć svojih prijatelja iz društva “Croazija”, Hrvata i Talijana, uspio zadobiti široku potporu javnosti za akciju skupljanja pomoći. Ostvario je odličnu suradnju s gradskim vlastima, a policijska uprava Padove stavila mu je na raspolaganje veliku prostoriju od preko 200m za prikupljanje, skladištenje i pakiranje humanitarne pomoći. A pomoć su donosili ne samo pojedinci, nego su u to bila uključena poduzeća, čak i škole.
U razdoblju od konca prosinca 1991. do konca ožujka 1992. Nikola je uputio pet pošiljaka raznovrsne pomoći prognanim Župljanima, a ona se sastojala od hrane, odjeće i higijenskih potrepština. Iako je Odbor primao i druge donacije – najviše od Ureda za prognanike i Crvenog križa, kao i jednu pošiljku iz Njemačke zahvaljujući trudu obitelji Marega – pomoć koja je stizala iz Padove bila je najraznovrsnija i omogućavala je Odboru provedbu brojnih raspodijela. Kad se njegova aktivnost uspješno razvila Nikola nas je mogao pitati što nam je najpotrebnije da bi organizirao posebnu akciju. Predložili smo da to budu pelene za djecu. I doista, iduća pošiljka sastojala se pretežno od pelena i hrane za djecu. Bili smo u prigodi prirediti dvije posebne podjele ove pomoći, koja je bila posebno dragocijena roditeljima male djece u uvjetima u kojima smo se tad svi nalazili.
Nikola nije puno pričao o svom radu, pa ni za Uskrs 1992. kad je došao u Grad. Obišao je svojtu i prijatelje, a bio je i u Crvenom križu, pod čijim se okriljem odvijala naša aktivnost. Skupa smo “skakali” po zidinama da bi snimio ratne rane na krovovima Grada i položaje od Bosanke do Žarkovice, s kojih su još prijetili četnici. Nakon uvida u rad Odbora samo nam je potvrdio da je organizacija posla s naše strane uredna i da je opravdala njegova očekivanja.
Nešto više o njegovu radu moglo se doznati tek po povratku Nikolinih roditelja, koji su bili u njega u izbjeglištvu od konca studenoga 91. do sredine ljeta 92. godine. Nikolin stan je od izbijanja agresije na Hrvatsku bio okupljalište malobrojnih Hrvata u Padovi, svojevrsni stožer odakle su se vodile aktivnosti za Hrvatsku, a bio je i privremeni dom za znane i neznane sunarodnjake koji bi se zatekli u ovom gradu. Nikola je doslovno danonoćno radio na promidžbi Hrvatske. Početkom prosinca 1991. organizirao je konferenciju za novinare i govorio o ratu u Hrvatskoj, bilo je nazočno šest televizijskih ekipa. Na Badnje veče 1991. emitiran je na televiziji poseban razgovor s njim, a imao je i više nastupa na radiju. Sredinom prosinca 1991. bio je u Zagrebu na čelu izaslanstva društva “Croazia”, prigodom čega je u organizaciji državnog protokola dogovarao daljnje aktivnosti u ministarstvima vanjskih poslova, informiranja i iseljeništva, te u Saboru i u Matici iseljenika.
Cijela obitelj je sudjelovala u organizaciji prikupljanja i slanja pomoći. Po robnim kućama su sakupljali velike kartonske kutije za pakiranje. Sve prikupljene stvari trebalo je sortirati i prepakirati. Sami su i ukrcavali pakete u kamione, a Nikola ih je pratio na carinu u Padovi, koja je također bila vrlo susretljiva. Pomoć se prevozila u Rijeku, gdje su je prihvaćali gospari Vicelja i Šimić iz Fonda “Sv. Vlaho” i brodom upućivali Odboru u Grad. Sve je to puno koštalo. Društvo “Croazia” imalo je i svoj račun, skupljali su i novčane priloge za financiranje ovih aktivnosti. Dio toga snosio je Nikola i sam, i bilo je mjeseci kad bi cijela plaća pošla za račun telefona. Ne radi se pri tom samo o aktivnostima za Župu. Išla je pomoć i u druge djelove Hrvatske, organizirale su se izložbe (između ostalih i izložba pok. Pava Urbana) i aukcije slika. Radio je Nikola i na povezivanju Hrvata i njihovih udruga u Italiji, kako bi se zajedničkim snagama postiglo više.
Sve se to događalo u vrijeme dok službena talijanska politika nije bila sklona Hrvatskoj, a posebice je bilo teško prije međunarodnog priznanja. Pošto je radio na televiziji i imao pristup medijima, osobno i putem svojih prijatelja, upravo je Nikolina aktivnost pridonijela da talijanska javnost lakše spozna uzroke i posljedice agresije na Hrvatsku i solidarizira se s patnjama svog jadranskog susjeda puno prije promjene službene politike. A dokle je to išlo najbolje ilustrira podatak da je uspijevao skidati vijesti iz beogradskih izvora i zamjenjivati ih zagrebačkim.
Mada nije bilo davno, sve je ovo već povijest. Jedna od brojnih karika u lancu borbe za priznanje i preživljavanje Hrvatske u njezinim najtežim trenucima sigurno je i Nikolin samoprijegoran rad, u čemu je njegova rodna Župa imala posebno mjesto.
Vratili smo se u Župu i pomalo se obnavlja život. Obitelj Duper je još u Padovi i upravo se povećala za još jednoga člana. Nikola je u međuvremenu bio i predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa za Italiju. I dalje radi svoj posao, ali gradi i poslovne veze putem kojih bi se što prije želio vratiti u rodne Mline. Kad je odlazio u Italiju nije imao puno izbora, prilike su bile takve da u rodnom kraju nije mogao ostvariti egzistenciju. Za nju se morao sam izboriti u inozemstvu. Nakon ispunjenja cilja borbe za Hrvatsku sad se bori za svoj povratak. Bit će on i u tome uspješan i uskoro se vratiti u sredinu kojoj pripada. Sve vremenom dolazi na svoje mjesto, pa će tako i Nikola u Župu. A ni Župa mu ne bi trebala ostati dužna u iskazu zahvalnosti na potpori kad joj je bilo najteže.