Rodio se 02. srpnja 1901. godine u Obodu, od oca Pera i majke Ane, rođene Kanjuo iz Kupara. Rođen je u maloj kući u sred sela, u velikoj porodici, gdje su živjeli njegov otac s bratom Ivom, koji je imao četvero djece. Obitelj se smatrala bogatijom. Sagradili su uz staru i novu kuću.
Tata je završio šest razreda osnovne škole, a bio je odličan učenik. Posebno je bio nadaren za matematiku. Mjesni liječnik, koji nije imao djece, ponudio je mome djedu da ga dalje školuje o svom trošku, međutim djed nije htio ni čuti jer jedini sin mora ostati na imanju.
U ranoj dobi je počeo pomagati u baštini, a kad je počeo prvi svjetski rat imao je samo trinaest godina. Djed je morao u vojsku, a na tati je ostao sav teret koji donosi težački život. Najteže mu je padao rad na održavanju loze jer je sam morao okopavati, plijeviti, polijevati galicom protiv maće, a o tom teškom periodu svog života pričao mi je nekoliko mjeseci prije smrti. Više je bio gladan nego sit iako su išli i na ribanje, ali riba bez kruha je gladna. Sijali su žito i sadili patate (krumpir), ali sve je to bilo malo.
Od tada, pa do kraja njegovog života, u našoj kući se nije smio baciti niti okrajak kruha koji bi poneko ostavio na trpezi. Sve se spremalo, a sa idućim obrokom moralo se prvo to potrošiti. Uvijek bi rekao: “ja znam što znači biti gladan”.
Životne nedaće su napravile da je vrlo rano sazrio. Zahtjevao je od svoga oca da se podijeli s bratom Ivom što je i postigao.
Pošao je i u vojsku ali neznam gdje. U međuvremenu se udala njegova starija sestra Mare za Nika Sturicu iz istoga sela. On je bio džandar, pa su živjeli u nekoliko gradova, po potrebi njegovog posla. Tako je za njezinu prćiju potrošena sva ušteđevina.
U njegovoj dvadesetčetvrtoj godini naglo mu je umrla majka Ane pa su tako nenadano u kući ostali samo on i otac. To je značilo da se tata mora oženiti, jer u kući treba domaćica.
Samo tri mjeseca poslije majčine smrti tata se 30. travnja 1925. godine oženio za moju mamu Nikicu. Mama mi je o tome često pričala, da su se “gledali” kad bi bili u balu. Sviđali su se jedno drugom, pa je tata rekao mami da pita oca može li on doći sa svojim ocem te je zaručiti. Na mamin upit, odgovorio je ako ima kuću i imanje – može. Tako su se samo mjesec dana prije vjenčanja zaručili, a taj isti dan pošli u svećenika u Mandaljenu dogovoriti vjenčanje.
Tati je problem bio i ženidba. Žao mu je bilo da mama dolazi u puno lošiju kuću od svoje, pa je pozajmio nešto novaca da bi betonirao dvorište i stavio plafon (daske) samo u njihovu sobu. Morao je pozajmiti i odijelo za vjenčanje. Zbog korote vjenčanje je proslavljeno u krugu obitelji.
Rodili su se sinovi: 16. svibnja 1926. Pero, te 26. srpnja 1929. Niko, a 31. siječnja 1939. kći Anka. Složno i vrijedno su radili te napredovali.
Godine su prolazile uz mnogo odricanja i borbe za život. Sinovi su im puno pomagali. Odlučili su da stariji sin Pero, poslije osnovne škole uči zanat za drvodjelca, a Niko da ostane na imanju.
Počeo je drugi svjetski rat pa nas je sve zavio u crno. Naime, sina Pera su pozvali u partizane čim je navršio osamnaest godina. Poginuo je na Risnu u Boki Kotorskoj. Niku je bilo tek petnaest godina, a meni pet. Velika tuga u kući je trajala dugo, a mama je nosila crninu dvije godine.
Međutim, trebalo je živjeti dalje. U ratu, za razliku od drugih, nismo bili gladni, jer su tata i Niko vrijedno radili te imali sve proizvode koji su potrebni za život.
1949. godine Niko odlazi na odsluženje vojnog roka u Šid pa u Petrovaradin.
Zanimljiv je i običaj kako se nekada odlazilo u vojsku.
Dan prije odlaska mladić odlazi u svaku kuću u selu da se pozdravi. Na večer dođu kod njega rođaci i najbliži prijatelji da malo porazgovaraju s ukućanima i naravno s njim. Poneko od rodbine donese na poklon škapine (čarape) ili dva ubručićka (rupčića).
Niko se često javljao pismom, a i mama njemu. Ubrzo smo saznali da je gladan svaki dan, pa mu je mama vrlo često slala pakete hrane. Bilo je to poratno vrijeme.
Tata je razmišljao o tome da sagrade novu kuću, te je po malo kupovao kupe i montune (opeku). Sjećam se da je to bilo složeno na taraci dugi niz godina. Djed je bio protiv gradnje jer je smatrao da je ono što imaju dovoljno.
1953. godine umro je đedo u 87. godini života. Tata je bio jako žalostan, ali on je tugovao sam, nije dozvoljavao da to itko vidi. Zato mu je bilo puno teže.
1954. godine počeo je gradnju kuće u “Bari”, na Žalu pokraj mora. Za to mjesto se odlučio jer im je najvrjednija zemlja bila u blizini. Ali, nedaće dolaze jedna za drugom.
Sagradili su kuću do pola kada se tata teško razbolio od tumora na glasnicama. Dugo vremena je proveo na liječenju u Zagrebu. Materijal za dalju gradnju bio je već kupljen, mama vrlo štedljiva, a Niko vrijedan, pa su ona i Niko htjeli tatu ugodno iznenaditi kad se vrati iz Zagreba. Sagrađen je i kat do pod krov, a u jutro kad je tata pogledao sa prozora vidio je sagrađenu kuću. Nitko sretniji od njega.
Poslije toga je u Dubrovniku operirao tumor na prsima. Srećom bio je dobroćudan.
24. prosinca 1956. godine, baš na Badnji dan, preselili smo u novu kuću. Ja sam bila malo povlaštena u obitelji, pa su roditelji htjeli da završim Srednju školu, koju sam i završila.
Ovaj teški tatin život kojega sam opisala imao je i lijepe trenutke. Ali svi smo skloni isticanju onoga što čovjeka opterećuje.
Kada je 26. srpnja 1985. godine umrla mama, tata je izgubio volju za životom. U braku su živjeli 60 godina dva mjeseca i 26 dana. Poštovan i njegovan od Nika i njegove porodice ipak se više nije trudio da poživi. Često puta mi je rekao da se umorio od života. Umro je 10 travnja 1987. godine.
Anka Duper rođ. Guljelmović
Mlini, 2011. godine